Iz knjige u nastajanju “43° na lijevo”
Lokacija: Vojak, Rijeka
Vrijeme: 1996. godina
Ime broda: „Rodenbek“
Iako se radnja ove anegdote odvijala dok sam ja bio na „Rodenbeku“ i poslije mog iskrcaja s njega, nije inače ničim drugim vezana za dotični brod. Naš stariji sin, koji trenutno odrađuje prvi dio svoje kadeture na istoj kompaniji gdje ja navigan preko osam godina kao Zapovjednik, u to vrijeme je imao oko dvije godine. Što ga nije nimalo spriječavalo da bude hiper aktivan, brbljav i dešpetljiv, dokle god je imao snage gledati. Samo o njegovim spačkama bi se dalo napisati odužu priču, ali to možda jednom drugom zgodom.Kako smo u to vrijeme stanovali kod mojih roditelja, koji su oboje bili u mirovini a nisu s nama već poduži broj godina, tako je i sin provodio podosta vremena s nonom i nonićem.
Pošto je dnevni dio stana okrenut prema riječkoj luci i sidrištu tako je mali znao stajati na balkonu, ručicama se držeći za metalnu ogradu, gledajući brodove i slažući tko zna kakve sve priče u svojoj glavici. Jednom zgodom, a kasnije se to ponavljalo učestalo, stajao je tako s nonom uz njega kad je prstom pokazao na brodove i svojim dječjim rječnikom počeo objašnjavati svojoj noni. -Nona, tata. – Da, tata tvoj je na brodu. To ili nešto slično mu je nona odgovorila kad je počeo vikati iz sveg glasa.- Taaaaaaaaaaataaaaaaaaaaaaaaaaa điiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiidooooooooooooooo.
Do dana današnjeg ostala je misterija otkud njemu ta riječi „đido“ jer ju doma nije sigurno čuo, a nije išao niti u vrtić tako mali.Isto tako je bilo komično kad bi ga netko upitao gdje je tata, on bi sav ozaren to detaljno objasnio. – Tata dgdg vžžžžžžžžžžž bjod. Što je značilo da je tata otišao autom pa avionom na brod.
Tako je vrijeme prolazilo, ja sam se iskrcao s „Rodenbeka“ i vratio domu svome. Nakon neodređenog broja dana me uzeo za ruku i poveo na balkon, stao je sav važan, uhvatio se jednom ručicom za ogradu a drugom je pokazao na usidrene brodove.
– Tata. – Da, sine, tata radi na brodu.
Samo da bi ponovo pokazao na brodove i ponovio. – Tata.
Pa pokazao na mene, sav sretan kako on to sve razumije. Da bi u slijedećem trenutku, držeći se s obje ručice za ogradu, povikao koliko je glasnije mogao. – Taaaaaaaaaaataaaaaaaaaaaaaaaaa điiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiidooooooooooooooo.
Uzaludni su bili moji pokušaji da mu objasnim da stojim pored njega a na tim brodovima su nečiji drugi tate.
Rotterdam (Nizozemska), 19. VII. 2020.
Aron Baretić-ABe
