Čitala sam vijesti i pažnja mi se zalijepila za članak koji objašnjava kako će svi oni koji su cijepljeni moći slobodno uživati u nadolazećim koncertima. Dakle, cijepljeni, oni s COVID putovnicom, bez problema i ograničenja, bez pridržavanja epidemioloških mjera moći će se vratiti na to već paradoksalno ”novo normalno”, barem što se koncerata tiče.
Čitam i povlačim paralele s putovanjem mog pomorca, koji je nedavno krenuo na ”novo normaln” ukrcavanje. Da bi uopće krenuo, morao je biti cijepljen, a potom i svježe testiran na Covid. Sa svježim negativnim testom, došao je u zračnu luku i dok je pratio brzinu i lakoću ispraćanja turista ispred sebe (”have a nice flight” popraćen osmijehom u očima), njega je dočekalo znakovito podizanje obrva i ”A, vi ste pomorac! Dobro, samo malo, da vidimo…Ovako, trebat će mi potvrda, dopis, zahtjev, dokument…”.
Nakon što je poveća fascikla uredno skenirana i provjerena, uspješno se prijavio na let i krenuo. Ukrcao se na avion, sletio i došao u hotel u kojem je trebao prenoćiti.
Na recepciji hotela dočekala ga je dobrodošlica u obliku obavijest kako ne smije napuštati sobu. Mom pomorcu su skočile obrve, kao i tlak (iako nije ni mislio napuštati hotel). Nikakve logike nije se dalo pronaći, ali ni izbora, pa je ipak morao ući u sobu, doduše izborio se za jednu na prizemlju, pa mu je tako omogućen kompromis da u slučaju neke više sile, ipak može iskočiti kroz prozor, kad već iz vlastite kože ne može.
Svi smo već tu tražili zadnju umirujuću misao kako sva ta ograničenja (svjesni da je priča tek krenula) preživjeti bez puno stresa i tjeskobe.
Mulac i ja pratili smo njegovo putovanje napetije nego utakmice Europskog prvenstva. Ovo je ipak bilo puno dinamičnije, a krajnji rezultat bio je apsolutna enigma. Kako bi napustio hotel, moj se pomorac morao još jednom testirati i tek po negativnom testu mogao se zaputiti na brod. Tamo ga je dočekalo, nećete vjerovati, još jedno testiranje, nakon kojeg su ga ispratili u brodsku 14-dnevnu karantenu. To je početak njegovog putovanja, putovanja na radno mjesto.
Zamišljam kako odlazim na posao u susjedni grad, kako me poslodavac podsjeća na nužnost negativnog testa prije ukrcaja u autobus i nakon iskrcaja iz autobusa; kako me potom smješta u prostor nekog ureda da se 14 dana čistim, iako sam skoro pa sterilna, ali ako sam slučajno usput udahnula ili dotaknula nešto opasno i kako opet po izlasku iz ureda primam štapić u nos i vrištim ”Ja sad ni ne želim izaći! Pustite me na miru”.
Zamišljam mog supruga kako isto izgovara po izlasku iz brodske karantene (kojem će opet prethoditi test) i barem se na trenutak slavodobitno smijem, svjesna apsolutnog apsurda koji nas okružuje. Vraćam se na članak i zamišljam veselu gomilu kako zaštitarima na ulazu pokazuju svoje COVID putovnice i oni ih puštaju širom raširenih ruku i dobronamjernih nasmiješenih očiju, tapšući ih po ramenima u znak podrške dobrog provoda. Grlite se, ljubite, skačite, znojite, vrištite, pa cijepljeni ste, slobodni ste.
Moj pomorac privodi kraju svoju karantenu, nakon što je uredno cijepljen, nakon što je nebrojeno puta testiran i nakon koje će ga dočekati još jedan (sigurno ne i posljednji) test, nakon kojeg počinje nešto nalik radu u otežanim uvjetima, kojem su zaboravili odrediti beneficije. Maska je obavezna cijelo vrijeme, unatoč činjenici da je gotovo pa sterilan (on, ostala posada i sam brod), čist kao stol kakve moderne operacijske sale. Obavezan je razmak. Nema približavanja kolegama. Nadvikuj se s propisane udaljenosti. Ako šetaš na palubi, sam, ne zaboravi da masku nikada ne smiješ skinuti.
Nije ti ovo koncert. Uozbilji se. Budi zahvalan. Imaš posao. S obzirom na to da imaš posao, ne bi trebao niti poželjeti sići s broda, to je nebitno i nepotrebno. Zato zaboravi na mogućnost izlaska, a budi sretan ako tvoj odlazak kući ne bude popraćen komplikacijama onog koji te mijenja ili kakvim novim ograničenjima izazvanim potencijalnim novim sojem. Budi spreman na sve. Budi spreman na sve.
Mnogi poslovi uvjetovani su ovim ili onim propisima, zahtjevima i ograničenjima, ali imaju svoje radno vrijeme, svoje odmore i zakone i tijela koja ih štite. U pandemiji Covida pomorci imaju poseban (negativan) status. Njih se vidi kao kakve neprijatelje naroda koji siju viruse kuda god da krenu, pa su time svi zahtjevi vezani za njih itekako opširniji i zahtjevniji. Nikako ne mogu razumjeti čime su zaradili tako visoku poziciju na tablici opasnih. Njihova su putovanja do i s radnog mjesta jednostavna kao kvantna fizika, njihov rad na brodu doveden je do granice tragi-komičnog kazališnog djela, u kojem publika nije sigurna kako glavni junak završava.
Znakovito, ovih je dana obilježen Dan pomoraca, pa je istaknuta njihova važnost, poslane su im zahvale, obećane su im pomoći. Stvarnost je miljama daleko od napisanog. Ona pokazuje da su nezaštićeni, da su im ugrožena temeljna ljudska prava, da se njima manipulira u korist kompanija, da im pomoći nitko neće ako ne pomognu sami sebi i jedni drugima. Dobiti posao na kopnu je Sizifov posao, zadržati posao na brodu (uz zadržavanje vlastite dobrobiti) je ravno Sizifovom poslu na Jupiteru.
Kada koncerti glasno najave svoj početak, brodske sirene trebale bi jauknuti glasnije, ako ne kao prosvjed, onda barem kao podsjetnik da smo svi ljudi, pa i pomorci.
Enna Kovač
