O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Gdje je ono vrijeme kad se navigavalo s dva breveta…?

Razmišljam o nekad i sad

Zapravo, jučer smo se moj mladi kolega, tridesettrogodišnji Latvijac, Sekondo (2. časnik palube) i ja malo dotakli te teme. Ne bojte se, nije bilo onoga: ”Čuj mali, kad san ti ja bil Sekondo…” No, istovremeno se pitam postoji li više uopće sad, s obzirom da se promjene u pomorstvu dešavaju takvom rapidnom brzinom da ih je gotovo nemoguće pratiti.

Stoga mi se ponekad čini da sad više ne postoji nego se momentalno pretvara u nekad. Da, pretpostavljam, da se mnogi mlađi pomorci neće složiti sa mnom. Radi li se o mladenačkoj nestrpljivosti ili je do mog pomorskog iskustva koje je pretrpjelo sve te promjene u posljednjih tridesetak godina, ne znam.

Pokušajmo s jednostavnijim stvarima, poput dokumenata, nekad i sad.

Moj otac je naviga osamnaest godina došavši do Zapovjednika, u svojstvu kojeg je proveo kakvih pet godina. U tih osamnaest godina promijenio je dva breveta. Prvi je bio ovlaštenje za Poručnika Trgovačke Mornarice, a drugi za Kapetana Duge Plovidbe. Da, moj tata je bio jedan od tih ”romantičara”.

Nikad nije imao potrebu napraviti putovnicu jer se ukrcavao i iskrcavao isključivo u domaćim portima. Nije mu trebala niti američka viza jer je u matrikuli imao pečat na kojem je pisalo Viza za sve zemlje svijeta. Koliko je ta viza uistinu vrijedila nije tema ovog članka.

Ja sam počeo, kao i moj tata, s brevetom za Poručnika Trgovačke Mornarice 1990. godine kao Terco (3. časnik palube) na brodu, pokojne Jugolinije. Ali, uz njega sam morao posjedovati dva dodatna breveta ARPA i Radar Observer. Doduše, već kao kadet 1984. godine morao sam posjedovati važeću putovnicu, a da bih krenuo na stranca 1991. godine, morao sam imati još dva dodatna breveta, Search and Rescue i Fire fighting.

Budući da sam, igrom slučaja, završio na kemikalcu po iskrcaju sam morao polagati nekakav tankerski brevet, bez kojeg se više ne bih mogao ukrcati na tankere. I ja sam došao do Zapovjednika, ali mi zvanje više nije Kapetan Duge Plovidbe nego Zapovjednik broda od 3000 BT ili većeg.

S vremenom su došli osnovni i napredni tečajevi te breveti za gašenje požara, za određene vrste tankera, prvu pomoć i njegu bolesnika. Pa su tržišta, čitaj premije osiguranja, postajala sve proždrljivija da su se pomorcima nametale sve veći i sve viši uvjeti za ukrcaj. Na red su došli simulatori, što strojarima, što nama na palubi, organizacija timskog rada, umješnost rukovođenja ljudskim potencijalima. I da ne nabrajam.

Danas, uz redovno školovanje, prosječan pomorac na odmoru provodi dio dragocjenog vremena, po tečajevima ili ispred računala odrađujući online tečajeve za usavršavanje, umjesto s obitelji. Umjesto jednog breveta kojeg je posjedovao moj tata, s kojim je mogao upravljati bilo kojim brodom u to vrijeme te u bilo kojoj zoni plovidbe, ja ih imam dvadesetak (?)

Koliko je tehnologija uznapredovala u nepunih četrdeset godina otkad ja navigan graniči s nemogućim. Naravno, ne za nas koji smo to proživljavali i proživljavamo još uvijek. Još manje mladim pomorcima koji neke stvari nikad neće vidjeti u svojoj karijeri pomorca.

Zato što su izumrle, nestale, a nas je sve manje živih koji ih se sjećamo. Uvijek je bilo i bit će ”sukoba” generacija među pomorcima. I mi smo se naslušali kako je njima bilo nekad i kolutali smo očima, kao što i danas mlađi slušaju kako je bilo nama, kolutajući očima.

Međutim, promjene u spomenutih tridesetak godina su veće i više ih je nego ih je bilo stotinama godina unatrag. Izumrle su strojarnice otvorenoga tipa s neprekinutim gvardijama. Zamijenile su ih kontrolne kabine, alarmi i Unmanned machinery spaces.

Zahvaljujući tim ”novotarijama”, strojari ne drže gvardije nego su svaku drugu ili treću noć dežurni i skaču iz kreveta i po nekoliko puta noću zbog alarma. Samo da bi se optimizirala radna snaga.

Nestale su, nadam se, zabrane sjedenja na mostu. Umjesto zabrana imamo dvije vrlo udobne visoke stolice iz kojih vodimo navigaciju. Nestaju klasične papirnate navigacijske karte. S njima i onaj tako dobro znan miris papira, trokuti i šestari, mrvice gumica za brisanje na navigacijskom stolu. Navigacijski stolovi više ne služe svojoj namjeni. Sad tamo držimo fascikle s raznim check lists.

Neki dan sam se zamalo onesvijestio kad sam vidio Terca, Filipinca, da je uzeo sekstant u ruke kako bi ”skinuo sunce”. A to su samo neke od promjena. Kako god bilo, ja vam svima želim, kako se kod nas, nekad, a sve manje sad, govorilo: ”Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe”.

Po moru, uz Španjolsku obalu, na putu za Barcelonu, 6. srpanj 2021. godine.

Kapetan Aron Baretić – ABe

Razmišljam o nekad i sad

Zapravo, jučer smo se moj mladi kolega, tridesettrogodišnji Latvijac, Sekondo (2. časnik palube) i ja malo dotakli te teme. Ne bojte se, nije bilo onoga: ”Čuj mali, kad san ti ja bil Sekondo…” No, istovremeno se pitam postoji li više uopće sad, s obzirom da se promjene u pomorstvu dešavaju takvom rapidnom brzinom da ih je gotovo nemoguće pratiti.

Stoga mi se ponekad čini da sad više ne postoji nego se momentalno pretvara u nekad. Da, pretpostavljam, da se mnogi mlađi pomorci neće složiti sa mnom. Radi li se o mladenačkoj nestrpljivosti ili je do mog pomorskog iskustva koje je pretrpjelo sve te promjene u posljednjih tridesetak godina, ne znam.

Pokušajmo s jednostavnijim stvarima, poput dokumenata, nekad i sad.

Moj otac je naviga osamnaest godina došavši do Zapovjednika, u svojstvu kojeg je proveo kakvih pet godina. U tih osamnaest godina promijenio je dva breveta. Prvi je bio ovlaštenje za Poručnika Trgovačke Mornarice, a drugi za Kapetana Duge Plovidbe. Da, moj tata je bio jedan od tih ”romantičara”.

Nikad nije imao potrebu napraviti putovnicu jer se ukrcavao i iskrcavao isključivo u domaćim portima. Nije mu trebala niti američka viza jer je u matrikuli imao pečat na kojem je pisalo Viza za sve zemlje svijeta. Koliko je ta viza uistinu vrijedila nije tema ovog članka.

Ja sam počeo, kao i moj tata, s brevetom za Poručnika Trgovačke Mornarice 1990. godine kao Terco (3. časnik palube) na brodu, pokojne Jugolinije. Ali, uz njega sam morao posjedovati dva dodatna breveta ARPA i Radar Observer. Doduše, već kao kadet 1984. godine morao sam posjedovati važeću putovnicu, a da bih krenuo na stranca 1991. godine, morao sam imati još dva dodatna breveta, Search and Rescue i Fire fighting.

Budući da sam, igrom slučaja, završio na kemikalcu po iskrcaju sam morao polagati nekakav tankerski brevet, bez kojeg se više ne bih mogao ukrcati na tankere. I ja sam došao do Zapovjednika, ali mi zvanje više nije Kapetan Duge Plovidbe nego Zapovjednik broda od 3000 BT ili većeg.

S vremenom su došli osnovni i napredni tečajevi te breveti za gašenje požara, za određene vrste tankera, prvu pomoć i njegu bolesnika. Pa su tržišta, čitaj premije osiguranja, postajala sve proždrljivija da su se pomorcima nametale sve veći i sve viši uvjeti za ukrcaj. Na red su došli simulatori, što strojarima, što nama na palubi, organizacija timskog rada, umješnost rukovođenja ljudskim potencijalima. I da ne nabrajam.

Danas, uz redovno školovanje, prosječan pomorac na odmoru provodi dio dragocjenog vremena, po tečajevima ili ispred računala odrađujući online tečajeve za usavršavanje, umjesto s obitelji. Umjesto jednog breveta kojeg je posjedovao moj tata, s kojim je mogao upravljati bilo kojim brodom u to vrijeme te u bilo kojoj zoni plovidbe, ja ih imam dvadesetak (?)

Koliko je tehnologija uznapredovala u nepunih četrdeset godina otkad ja navigan graniči s nemogućim. Naravno, ne za nas koji smo to proživljavali i proživljavamo još uvijek. Još manje mladim pomorcima koji neke stvari nikad neće vidjeti u svojoj karijeri pomorca.

Zato što su izumrle, nestale, a nas je sve manje živih koji ih se sjećamo. Uvijek je bilo i bit će ”sukoba” generacija među pomorcima. I mi smo se naslušali kako je njima bilo nekad i kolutali smo očima, kao što i danas mlađi slušaju kako je bilo nama, kolutajući očima.

Međutim, promjene u spomenutih tridesetak godina su veće i više ih je nego ih je bilo stotinama godina unatrag. Izumrle su strojarnice otvorenoga tipa s neprekinutim gvardijama. Zamijenile su ih kontrolne kabine, alarmi i Unmanned machinery spaces.

Zahvaljujući tim ”novotarijama”, strojari ne drže gvardije nego su svaku drugu ili treću noć dežurni i skaču iz kreveta i po nekoliko puta noću zbog alarma. Samo da bi se optimizirala radna snaga.

Nestale su, nadam se, zabrane sjedenja na mostu. Umjesto zabrana imamo dvije vrlo udobne visoke stolice iz kojih vodimo navigaciju. Nestaju klasične papirnate navigacijske karte. S njima i onaj tako dobro znan miris papira, trokuti i šestari, mrvice gumica za brisanje na navigacijskom stolu. Navigacijski stolovi više ne služe svojoj namjeni. Sad tamo držimo fascikle s raznim check lists.

Neki dan sam se zamalo onesvijestio kad sam vidio Terca, Filipinca, da je uzeo sekstant u ruke kako bi ”skinuo sunce”. A to su samo neke od promjena. Kako god bilo, ja vam svima želim, kako se kod nas, nekad, a sve manje sad, govorilo: ”Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe”.

Po moru, uz Španjolsku obalu, na putu za Barcelonu, 6. srpanj 2021. godine.

Kapetan Aron Baretić – ABe