Unatoč svim blagodatima napretka tehnologije, taj isti napredak nepovratno uzima i svoj danak. Ma koliko se mi pomorci osjećali pametniji, napredniji, moderniji ili kakvi već, istina je sasvim drugačija. Gotovo neprimjetno, postajemo ograničeniji i nesposobniji za izvršavanje sve jednostavnijih zadataka koji su nam jednom bili prirodni. Neki od njih čak i urođeni.
Uvjeren sam da si mnogi među vama koji čitate postavljate isto pitanje: “O čemu ovaj lupeta?”
Nimalo vam ne zamjeram na tome. Samo mi dozvolite da objasnim moje viđenje stvari s kojim se vi, naravno, ne morate složiti.
Kao i uvijek, krenimo od jednostavnijih detalja, ma koliko god kompliciraniji oni djelovali danas. No, upravo o tome se i radi. Ono što nam je nekad bilo prirodno i jednostavno, postepeno i gotovo neprimjetno, postalo nam je neprirodno i komplicirano. I jedno i drugo iz prostog razloga što se to danas smatra bespotrebnim i beskorisnim.
Nekad smo koristili papir i olovku kako bismo izračunali manje zahtjevne matematičke račune. U srednjoj pomorskoj školi branili su nam upotrebu kalkulatora pri rješavanju računa iz terestričke i astronomske navigacije. Podrazumijeva se da smo se ljutili, bunili i da nismo imali nimalo razumijevanja za takvu vrstu primitivizma i zastarjelih metoda edukacije.
Je li to bilo uistinu neophodno? Vjerojatno nije.
No, je li to bio uistinu i sasvim pogrešan pristup? Apsolutno nije.
Dugoročno gledano, mi smo tako ipak razvijali i jačali svoje moždane kapacitete.
Pružit ću vam naizgled krajnje banalan i nevažan primjer za vrijeme u kojem živimo, u eri kompjutera koji postaju svakim danom sve sofisticiraniji. Uz njih, analogno tome, postajemo sve ljeniji i nesposobniji za izvršavanje sve jednostavnijih zadataka koji su nam jednom bili prirodni. Neki od njih čak i urođeni.
Unatrag pet ili šest godina, na mostu smo stajali ja pedesetgodišnjak, kolega Nijemac u ranim tridesetima i kolega Hrvat s netom navršenih trideset godina života. Nevažno je kako je došlo do diskusije i u konačnici smijanja. Važno je da sam ja izračunao u glavi, bez olovke i papira, zbroj dvaju troznamenkastih brojeva prije nego što su moji dvadeset godina mlađi kolege uspjeli stići do navigacijskog stola, uzeti kalkulator u ruke, upaliti ga te pritisnuti osam dirki na kalkulatoru.
Opet, reći će neki ironično kako sam postigao nevjerojatan uspjeh. No, analizirajmo.
Jedini argument mojih kolega bio je: “Zašto se mučiti s računanjem u glavi?” Naglasak je na mučenju. Moj dobronamjeran komentar je da su obojica “ograničene” lijenčine.
A činjenice su sljedeće: meni su računanje u glavi ili olovkom po papiru prirodne radnje. Njima dvojici su neprirodne i nepotrebne. Istovremeno, ja se znam služiti kalkulatorom, dok oni nisu u stanju izračunati zbroj dvaju troznamenkastih brojeva bez njega. Ili će im trebati puno više vremena, kojeg u današnje vrijeme nemaju.
A nemaju vremena jer žive po načelu što jednostavnije, što brže i uz što manje truda. Tako si stvaraju višak slobodnog vremena kojeg ne znaju kako korisno ispuniti.
Razgovarajući s dvojicom pomoraca koji se međusobno ne poznaju, od obojice sam čuo gotovo identičnu rečenicu: “Ja kad sam doma ne radim ništa. Instaliram se na kauč s poslaganim daljinskim upravljačima nadohvat ruke.”
Zar itko normalan može željeti takav život kad je kod kuće u krugu svoje obitelji? Toliko malih stvari nam je na brodu uskraćeno da bismo, dok smo kod kuće, trebali znati kako u njima uživati.
Postali smo suviše ovisni o upotrebi elektroničkih instrumenata i pomagala, uzimajući ih kao neosporno točan izvor informacija, vjerujući im bez provjeravanja. Na isti način stvaramo višak slobodnog vremena kojeg treba nekako upotpuniti, čime sami sebe dodatno izlažemo stresu i traganju za kakvom vrstom zanimacije. Stoga časnici palube tijekom gvardije “u praznom hodu” posežu za mobitelima s messengerima i video igricama.
Ispričat ću vam slučaj drugog časnika palube, Indijca, tijekom njegove popodnevne gvardije. Prilazili smo pilotskoj stanici u venezuelanskoj luci Jose iz koje je drugi brod upravo isplovljavao. Bilo je sunčano popodne s odličnom vidljivošću. Nije postojala ni najmanja sumnja da će nam taj brod proći ispred prove i da nema brige oko njega.
Ipak, pitao sam Sekonda što taj brod čini. Umjesto da je znao bez gledanja, ili barem pogledao van ispred našeg broda i dobio točnu informaciju iz prve ruke, on mi je s radarskog ekrana očitao podatke o udaljenosti i vremenu do pozicije gdje ćemo se najbliže naći. Znači da je bezrezervno vjerovao elektronici, čak i više nego vlastitim očima.
Drugi slučaj se zbio u ruskoj luci St. Petersburg tijekom ukrcaja teškog brodskog goriva. Bio sam još uvijek chief i sa mnom je u gvardiji bio kadet, Talijan. Mlad, vrijedan, pametan dečko. Prepustio sam njemu da brod održava ravnim, bez naginjanja na jednu ili drugu stranu, uz pomoć balasta.
Kako je postajalo očito da se sve više naginjemo na desnu stranu, pitao sam ga što radi. Odgovorio je, pomalo uvrijeđeno, da puni balast na desnu stranu jer mu je kompjuter pokazao da je brod nagnut na lijevu stranu. Odveo sam ga ispred konzole kontrole operacija tereta i balasta kako bi pogledao van na palubu i uvjerio se vlastitim očima da se brod sve više naginje na desnu stranu.
Ali tko bi se bavio hodanjem od 10 metara i gledanjem van ako ima pred sobom ekran sa svime što mu je potrebno.
Samo od sebe nameće mi se pitanje kakvi će biti pomorci budućnosti, koju nikako ne želim vidjeti.
Uvijek, ali baš uvijek: “Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.“
Usidreni na Ensenada de Huelva (Španjolska), 21. srpnja 2021. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
