Zapisujem misli jedanaeste noći njegove karantene. Samotne noći u sjeni vrelog ljeta. Ljeta s cvrčcima, galebovima, oblacima. Ljeta s nehajnim zapljuscima mora o bokove nepoznatih brodova, susreta pučine s kopnom. Na mjesečini nijemo sjaje jarboli. Putuju u daljinu. Ostajem u sjeni čekanja.
Mulac mirno spava. U stanu je tiho. Prozori su otvoreni kao prolaz u svijet odvojen sjenom. Prva je noć da ne odgovara na poruku. Nema signala. Mobitel ugašen. Nema načina da znam da je on u ovom trenutku dobro. Nema načina da zavirim u njegovu kabinu i uvjerim se da mirno spava.
Nema načina.
Smirujem neveru, pokušavam. Ne brini, sigurno je dobro. Samo nema signala. Ne brini. Nevera se ne zaustavlja kada jednom krene. Mora se ispuhati. Izludovati. Kliktaji galebova sve su glasniji. More je sve tamnije. Valovi veći.
Moglo bi se dogoditi tisuću scenarija nad kojima nemam nikakvu kontrolu. Moglo bi biti bilo što. Odvojenost miljama povećava uznemirenost do granice apsurda. Nema načina da je promijenim.
Bojim se. Sama sa svojim mislima. Dovoljno kasno da se ne mogu s nikim podijeliti. Dovoljno naporno da mi gondolijera klizi iz ruku. Sprema mi se boom o glavu. A nevera bjesni.
Svjesna svega, ipak ne uspijevam trezveno završiti plovidbu i privezati brod u neko mirno, skriveno utočište. Hrabrim se, ali uzalud. Strah je jači.
Što ako je… Što ako je…
Grlo se osušilo. Žedna sam njegovog poljupca utisnutog na moje čelo. Njegove ruke omotane oko mog ramena. Dodir utjehe. Umjesto dodira, prazan zaslon mobitela. Pišem mu poruke nadajući se da će količina mojih slova probiti te „bezvez(n)e“ barijere i da će zasjati sunce u obliku slova složenih u najjednostavnije „Dobro sam.“
Upisujem ime njegovog broda u tražilicu, zurim u točkicu na ekranu. Posejdone, smiri. Posejdone, smiri. Umaram se vlastitim borbom protiv sebe. Mnoštvo mene bori se za prevlast. Trezvena ja uporno ponavlja da se naspavam, da je sve dobro, da prihvatim činjenicu da nemam kontrolu i da je to jednostavno život.
Takav ti je, mala, pomorački život. Zar se nisi već naučila!?
Slaba ja ponavlja nemirne, tjeskobne rečenice straha od tišine, straha od karantena, samoće, izolacije i opasnosti broda, nezaštićene, izložene i malene crvene točkice u modrini tajnovitog oceana. Romantična ja žudi za sigurnošću i zaštitom voljenog bića. Hladna ja sigurna je da je sve prolazno i rješivo. Borba do iznemoglosti. Svaka je snažna, uvjerljiva i uporna.
Samu sebe umaram. U stanu je tišina. Mulac spava. Nema novih poruka.
Kroz sjenu otvorenog prozora na scenu moje samotne bitke ulaze pijani glasovi. Netko negdje nešto slavi. Pjesma ulazi kao uljez. Njegova pjesma. Pijani glasovi izduženi poput onemoćalog vala rastežu njegovu pjesmu. Sve bi seke ljubile mornare. Čujem je drugi put danas.
Prvi put čuli smo je Mulac i ja ranije te večeri, dok nam je remetila razgovor s prijateljima. Buka je dopirala naprasno, iako nježno. Mulac je rekao „Ovu ću im oprostiti. Ovo mi je ćaćina.“
Riječi su nas razoružale. Svi smo samo slušali. Pjesma me rasplače. Skrivam suze. Izdaju slabu mene. Sada, u dva iza ponoći, ponovno se ista pjesma pijano razliježe po sjeni mog čekanja i prodire tvrdoglavo kroz prostor kojeg sam ispunila brigom, strahom i uznemirenošću. Prihvaćam je kao znak.
Ovo je tvoj život, mala. Život u sjeni čekanja. Živi ga, ne ispuštaj ga iz ruku. Drži tu gondolijeru čvrsto i ne daj se. Smirujem se s glupastim stihovima koji mi se lijepe za usne. Uspijevam zaspati.
Ujutro me dočeka poruka. „Ljube, kakve su ono poruke. Jesi dobro? Kod mene je sve ok.“
Život u sjeni čekanja i dalje je život. A život je tu da ga se živi.
Enna Kovač
