Prvi časnik palube, dubrovčanin Marino Vlašić za emisiju Pomorska večer ispričao je iz prve ruke kakva je situacija na kružnim putovanjima.
Kako izgleda navigavanje u doba korone?
To pitanje se postavlja već skoro dvije godine. Sada je već svima jasno da je u pandemijskim uvjetima navigavanje jako teško bilo da se radi o putničkom ili trgovačkom brodu.
Svaki pomorac je barem jednom u životu brod usporedio sa zatvorom, a sada u doba korone je to zaista realističan opis zbog toga što je pomorcima oduzeta sloboda kretanja i zbog restriktivnih mjera nije dozvoljeno izlaziti s broda. U kruzingu je to i više istaknuto jer bez obzira na procijepljenost i posade i putnika, izlazak s broda predstavlja svojevrstan rizik zaraze stoga nije dozvoljen.
Kako trenutno funkcionira procedura za ukrcaj/iskrcaj?
Procedura za ukrcaj je postala novo normalno. Ja sam se već privikao na to da se treba testirati. I pored dokaza o cijepljenju i certifikata potrebno je napraviti i dodatan test. Možemo reći da je procedura ukrcaja ostala jednako komplicirana kakva je i bila na početku pandemije.
Koliko puta si se morao testirati da bi se ukrcao?
Dva puta. Jednom prije leta, a drugi put prije ukrcaja na brod. Nakon negativnih rezultata testa još moramo odraditi 14 dana karantene na brodu.
Kako je izgledala karantena na brodu prije i nakon dolaska putnika?
U hladnom vezu karantena je bila 14 dana i nitko nije ni pomišljao o tome da se to mijenja. Rizik se htio minimalizirati i bilo kakva promjena nije dolazila u obzir.
Naravno, kada se na brod ukrcaju putnici, sve je puno dinamičnije i kompanija nastoji naći optimum između karantene i potencijalnog rizika zaraze. Iz tog razloga se došlo do solucije da se radi i treće testiranje. U slučaju negativnog rezultata testa iz karantene se izlazi za tjedan dana, a to je još podložno promjenama, ovisno o tome je li osoba cijepljena i koliko je prošlo vremena od zadnje doze cjepiva.
Procedure oko karantene i ostalih mjera se stalno mijenjaju. Ljudima je to više i dosadilo. Međutim i na kruzerima i na kopnu se događaju iste stvari.
Možete li nam ispričati svoje iskustvo nakon povratka s prvog putovanja nakon toliko vremena i u ovim novim uvjetima?
Rekao bih za sebe da sam imao sreću u nesreći. Bio sam na brodu koji je ponovno započeo kruzing s putnicima. To je bilo izrazito stresno razdoblje za svakog pojedinca. I za bijelo osoblje i za članove posade palube i makine. Firme ne mogu unaprijed planirati, kako su to ranije navikle, nego se sve radi u zadnji čas i onda se odluke o početku putovanja i destinacijama donose u zadnji tren.
Očekivao sam da će sve cruise kompanije započeti plovidbu sa 100% cijepljenim putnicima i posadom. Međutim, kako to zahtijeva neko određeno vrijeme, stvorio se period tranzicije.
Brodove unutar kompanije koji voze i bez stopostotne procijepljenosti imaju najviše mjera zaštite, a oni koji imaju 100% procijepljenosti imaju minimalne mjere zaštite. Ja sam bio na brodu na kojem se nije zahtijevala stopostotna procijepljenost, što znači da su sve mjere zaštite postojale. Nitko od posade nije smio izaći s broda, morala se držati distanca od putnika. Svi zatvoreni prostori imaju točno određeni broj ljudi koji mogu biti unutra u isto vrijeme.
Kako bi se ta situacija malo olakšala, na kruzerima postoje dva stupnja pravila; za cijepljene i necijepljene.
Kako funkcioniraju uobičajeni kontakti između posade i putnika? Održavaju li se Kapetanske večere unatoč svim mjerama ili to pak vrijedi samo za cijepljene?
Ne pravi se razlika. Neke od tih stvari se i dalje održavaju pod mjerama zaštite. Broj takvih događanja se sveo na minimum. Sve aktivnosti za razonodu su podijeljene u više termina za manji broj ljudi kako bi se poštivale sve mjere.
Postoje i potpuno novi koncepti posade. Posada u putničkom dijelu i van njega. Oni članovi posade koji se nalaze u putničkom dijelu ne smiju dolaziti u prostore drugih članova posade niti se s njima socijalizirati i obrnuto.
Zbog situacije s pandemijom ad hoc pozivi za ukrcaj su postali gotovo uobičajena stvar. Kako to izgleda u praksi?
Kompanije teško rade planove i čeka se zadnji tren za organizaciju ukrcaja. Tako i pomorci ne znaju što očekivati, ne mogu ništa planirati. I kada se desi situacija da recimo treba ukrcati 1000 članova posade, uz sva ograničenja, testiranja i cijepljenja stvarno je težak zadatak sve to skupa organizirati. I ono što se dogodilo je to da veliki dio posade nije mogao doma čekati godinu dana ili duže kako bi se eventualno ukrcali na brod nego su napustili kompanije i počeli raditi neki drugi posao na kopnu. To je kompanije dovelo u situaciju da na brodove dovode gotovo ”bilo koga”. Ljude koji nikada prije nisu to radili i prvi puta su se našli na brodu.
Jako je teško dovesti toliki broj ljudi i to nije moguće u bilo kojoj zemlji, ali sam primijetio da u Europi veliki broj kompanija to radi preko Cipra. I ne samo ukrcaj nego su radili i cijepljenje za posade. Preko Cipra su se mnogobrojni članovi posade ukrcali na razne kompanije i na taj način je bio potreban minimalan broj dana da se odradi nekakav trening za njih i da brod počne ploviti.
Kako je Vama osobno bilo raditi u ovim uvjetima?
Moj posao se nije bitno razlikovao od onog kako inače izgleda. Posao palube općenito je stresan, a u ovom slučaju dodatan stres je bio zato što je sve planirano u zadnji čas. I doslovno se ne zna hoće li putovanje početi iz Cipra ili Italije.
Ovaj put ostao sam 3 mjeseca, a uzevši u obzir sve ove mjere zaštite i procedure imam osjećaj da sam bio duplo vremena.
Čim ste stupili nogom na kopno odlučili ste se cijepiti?
Ta odluka baš i nije moja nego je uvjet za posao. Ne znam postoji li i jedna kompanija koja se bavi ovim, a da ne traži cijepljenje.
