Slučajnost, sreća, Jungov sinkronicitet, ono jedinstvo unutarnjih i vanjskih događaja, sudbina, neminovnost, nekakvo ludilo slučajnosti i uzročnosti? Ili nesvjesni filigranski rad mozga koji upravlja informacijama? Možda snaga volje kada dobiješ šansu? Ili možda Miltonov moto “Ne vjerujem u šansu ili nužnost. Moja volja je sudbina”? Je li čarolija slučajnosti ili niz njih istkalo životnu priču mlade Sarah, onako kako je ona sanjala? Izgleda da je tako; piše Aljazeera.
Mornarsko odijelo
Sarah Smajilhodžić je kao petogodišnja mala manekenka 2000. godine u Sanskom Mostu od majke Emire zatražila da joj za javni nastup u gradu kupi mornarsku uniformu.
Dvadeset godina kasnije Sarah Smajilhodžić je u mornarskoj uniformi kao kapetanica francuskog broda. U turbulentnim godinama za sebe i obitelj, uspjela je završiti pomorsku gimnaziju, a potom i Englesko-Francuski pomorski fakultet. Veliki uspjeh. Osmijeh nekadašnje petogodišnje djevojčice je isti. Sreća sa njenog lica razlijeva se u beskraj života koji je pred njom.
Tranzicijski poslovi sa otpadom i videotekom poslužili su tek za puko preživljavanje. Svijet se počeo rušiti kada je otac Samir obolio od ciroze jetre. Bolest je poništila sve želje, planove i nadanja. Uznapredovalo oboljenje moglo se eliminirati jedino transplantacijom.
“Zbog moje bolesti otišli smo u Rijeku i tu Sarah završava sedmi i osmi razred osnovne i upisuje Srednju pomorsku školu u Bakru. Oduvijek je voljela more, to joj je bila želja. Na međunarodnom veslačkom natjecanju u Bakru osvojila je brončanu medalju. Nakon Sarine prve godine moje stanje se pogoršalo i jedino rješenje je bio odlazak u Francusku. Imali smo i sreće da dobijemo tzv. medicinski azil“, priča otac Sarah Smajilhodžić.
Godine 2010. stigli su u Marseille, ne zato što su voljeli Azurnu obalu, nego zato što nisu imali novca za dalje putovanje. Zbog tekućine koja se nakupljala u abdomenu Samir je imao 175 kg.
Francuski liječnici su ga stavili na listu za transplantaciju i 2013. godine u 14-satnoj operaciji uspješno mu je presađena jetra nepoznatog donora. Po dolasku u Marseille gradska socijalna služba je tražila odgovarajuću školu za Sarah.
Sarah, morski vuk
“Upisujem se kao prva generacija na novom vrlo zahtjevnom Englesko-francuskom fakultetu i tu ostajem pet godina, jer je školovanje po bolonjskom sistemu “3 plus 2”. Nastavu sam imala u Francuskoj i Engleskoj, a predavanja su bila na oba jezika. Jedna od mojih omiljenih nastavnih aktivnosti bila su jedrenja od Francuske do Engleske. U praksi to znači 15 dana bez kopna“, nastavlja svoju ispovijest kapetan francuskog broda Sarah Smajilhodžić. Za školovanje roditelji su izdvajali doslovno posljednji euro, jer je godišnje školovanje koštalo 8000 eura plus stan i hrana.
Samir je 100-stotni invalid, a Emira posljednje tri godine radi kao kuhar francuske kuhinje. Do tada su se snalazili na razne načine da kćerci osiguraju neophodna sredstva, radili na pijaci prodavajući bižuteriju. Sarah vrlo dobro zna kolika je žrtva njenih roditelja da bi uspjela u karijeri.
Objašnjava da su tokom cijelog školovanja obavezne plovidbe kojima se u praksi potvrđuju teoretska znanja.
“Uglavnom su to plovidbe na velikim putničkim i kontejnerskim brodovima. A do sada sam plovila do Portugala, Španjolske, Martinika, Guadelupea, Trinidada i Tobaga, Jamajke, Meksika, Brazila, Kolumbije, Alžira, Maroka, Tunisa, Nizozemske, naravno Engleske, cijele mediteranske obale, Francuske i Atlantskog oceana. Trenutno sam kapetan luke (na Korzici, nap.nov.) do kraja ljeta, a u jesen se vraćam na kontejnerski brod“, kaže Sarah.
Ističe kako je pomorski fakultet izuzetno težak, te kako je za uspjeh potrebno veliko odricanje i upornost i tada ništa nije neostvarivo. Istovremeno dodaje da u ovoj profesiji ostaje vječiti učenik.
“Sve moje do sada certificirane diplome moram i dalje dopunjavati i obnavljati ukorak sa novim tehnologijama. Trenutno, moj stupanj obrazovanja po francuskom modelu je peti, a da bih dostigla sedmi stupanj, neophodno je da još dvije godine plovim kao kapetan komandnog mosta. Kada ovjerim sedmi stupanj, dobit ću zvanje komandanta i dalje-nema dalje”, kaže 26-godišnja Bošnjakinja Sarah Smailhodžić.
Pored svih silnih “morskih” diploma ona je i certificirani ronioc do 40 metara i u slobodno vrijeme roni oko Marseillea. Svira gitaru, a momak joj je srodna duša, pomorski časnik.
Roditelji Emira i Samir za nju kažu da je jako zahvalno bosansko dijete. Ponosni su na njezin uspjeh. A ona kaže da su oni temelj i najveća podrška.
“Pružili su mi ljubav, sretno djetinjstvo i razumijevanje svakog problema koga sam imala u životu. To se pamti. Na kraju, žrtvovali su sebe za mene i ja to nikada ne mogu i neću zaboraviti. Možda će zvučati egoistično i pretenciozno, ali nitko na svijetu nema bolje roditelje od mene.”
Otac Samir koji ima certifikat voditelja (skipera) Republike Hrvatske za brodice do 30 tona prepričava anegdotu kada je Sarah upisala Pomorski licej u Seteu.
“Ja joj tada govorio, Saro, pozdravi kapetana, misleći na sebe. A sada ona mene zeza i kaže mi, kad pričaš sa kapetanom moraš stajati mirno.”
Mirno more, Sarah.
Cijeli članak možete pročitati >>ovdje<<
