Komunikacija pismima kao praksa među pomorcima pojavila se 1795. godine, kada su pomorci po prvi put počeli komunicirati pismima sa svojim obiteljima, i to po simboličnoj cijeni. Radilo se o pripadnicima britanske ratne mornarice, a praksa je uvedena jer je britanski The Admirality uvidio potrebu za podizanjem morala svojih vojnika na ratnom brodovlju, pa je pilot-projekt pisama na brodu označio kao izuzetno uspješan.
Cijeli posao obavljala je britanska pošta koja je nerijetko bila u sukobima sa Admiralitetom zbog dijeljenja informacija o kretanju brodova, pa se praksa pisanja pozicija brodova obustavila. Nakon Napoleonovih ratova, praksa pisama je zaživjela i u trgovačkoj mornarici, a održala se gotovo dva stoljeća, sve dok Internet nije ušao na velika vrata komunikacijskih kanala.
Mentalno zdravlje pomoraca
Strah u kosti tjera činjenica da je velik broj pomoraca u prošlosti, prema službenim statistikama država, doživjela emotivne slomove zbog odvojenosti od svojih obitelji. Jedno od najvećih istraživanja na temu pomoraca i odvojenosti odvilo se u Poljskoj koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su psihološki eksperti utvrdili da preko 80% ribara i nešto manje od 60% pomoraca proživljava ogromne patnje zbog odvojenosti od obitelji.
U jednoj od prethodnih anketa portala Pomorac.hr, svi su pomorci istaknuli da im je teško biti odvojen od obitelji, ali gotovo polovica ističe da taj posao rade kako bi svojim obiteljima osigurali sigurnu budućnost. Ono s čime su se pomorci borili prije nekoliko desetljeća uz odsustvo svakodnevne komunikacije s obiteljima, a i ono s čime se bore i danas u pandemijsko vrijeme jest: neizvjesnost i društvena izolacija.
U vrijeme komunikacije pismima kroz drugu polovicu 20. stoljeća, prema britanskim podacima, pisma su između obitelji i pomoraca putovale u prosjeku devetnaest dana. Dakle, usprkos tim začecima globalizacije i planetarne povezanosti, komunikacija još uvijek nije bila na nekom zavidnom nivou, posebice iz država koje nisu imale dobru povezanost sa međunarodnim zračnim lukama. Pisma su tako tjednima putovala do odredišta, a pomorci i njihove obitelji bili su potpuno odvojeni jedni od drugih.
Žene pomoraca
U neformalnim razgovorima sa ženama pomoraca čuje se dosta teških detalja iz njihova privatnog života, pa tako i prepričavanje priča o dolascima muževa sa broda nakon deset, dvanaest ili više mjeseci. Bile su to izuzetno emotivne prilike, a posebni izljevi emocija događali bi se kada dijete ne bi prepoznalo oca.
Prema podacima AMSA-e (Australian Maritime Safety Authority), 10% australskih pomoraca je zbog takvih situacija uzimalo lijekove za smirenje kako bi se pomirili sa “ponovnim upoznavanjem” djeteta i oca.
Biti supruga pomorca je kao biti samohrana majka bez financijskih briga. On nakon dolaska bude umoran i nema volje za izlaske u grad. Mislim da oboje očekujemo previše. Ponekad pomislim da poremeti naš mir kada dođe doma, izjavila je 1985. godine jedna žena za istraživanje koje se provodilo u vezi pomoraca i njihovog odnosa s obitelji.
U tim posljednjim godinama prošloga stoljeća, žene pomoraca su istaknule i kako gube svoj društveni život jer nemaju vremena za viđanje s prijateljicama kada je muž na brodu, a kada dođe doma, ne žele se od njega odvajati.
Istraživanje o prethodno spomenutim odnosima provela je i Kraljevina Norveška, pa se zaključilo da se u obiteljskim domovima stvara velika napetost kada se pomorac vrati kući, dok su neke žene istaknule kako njihovi muževi pomorci jednostavno ne mogu biti doma dulje od mjesec dana. U tim vremenima je čak 83% Australki bilo pod stresom kada bi im suprug pomorac došao doma, 42% njih je smatralo da njihovi muževi jednostavno više nisu za život na kopnu, dok je četvrtinu mučilo pitanje vjernosti partnera.
Pročitajte i: Gotovo 40% žena pomoraca žele da im i djeca postanu pomorci
Komunikacija s obitelji u prošlosti
U svakom bračnom sukobu najviše pate djeca, a iz podataka dobivenih anketama, sve do sredine devedesetih godina dvadesetog stoljeća supružnici su doživljavali obitelj kao radničku zajednicu. Upravo je to razlog skretanja fokusa sa duhovnog razvoja djeteta u odraslog čovjeka na onaj ekonomski dio.
Padom Berlinskog zida u Berlinu i u idejama svakog ponaosob, stvorila se jedna dosta ljepša slika svijeta u kojem konkurentnost nije ono što nas drži, pa je obitelj iz radničke zajednica prešla u zajednicu sigurnosti i povjerenja. Zapravo je ona to oduvijek i bila, ali tok misli zamućuje stvarnu sliku o onome što se zbiva u realnom prostoru i vremenu.
Pomorci su slali svojim obiteljima fotografije, češće su bili u kontaktu, a cijena telekomunikacijskih usluga je opala i one su postale dostupnije, no i dalje ne toliko prisutne koliko bi pomorci i njihove obitelji željeli. I dalje je sve u službi kapitala, pa tako na samom kraju stoljeća, 1998. istraživanje provedeno među brodarima pokazuje da oni ne žele trošiti novac na satelitsku komunikaciju svojih zaposlenika sa njihovim obiteljima. Situacija je bila koliko-toliko bolja, djeca su barem čula svoje roditelje, u tom vremenu još uvijek mahom očeve, pa oni najmanji, koji prije ne bi prepoznali vlastita oca ili se prestravili od istoga, barem su ga znali po glasu.
Telefonske usluge su ranije bile znatno skuplje. Primjerice, transatlantski telefonski kabel otvoren je za telekomunikacijske promet 25. rujna 1956., sedamdesetih se komuniciralo koristeći X.25 protokol, osamdesetih se osmislio B-ISDN (sustav širokopojasnih digitalnih usluga), a tek nakon toga dolazi do mreže SS7 koja je omogućila izravne pozive s velikih udaljenosti.
Kako se zakoračilo u treće tisućljeće, sve češće u uporabu dolaze mobilni telefoni i elektronička pošta, pa pomorci komuniciraju s obiteljima za vrijeme boravka u lukama na brži i jednostavniji način. Da sve ne bi prošlo bez prepreka, s porastom razine tehnologije opada broj sati provedenih u luci, pa neki pomorci ne stižu uvijek razgovarati s obiteljima koliko bi htjeli ili poslati putem elektroničke pošte sve što žele.
Djeca pomoraca
S novim vremenima dolaze i novi obrasci ponašanja, pa tako djeca u predoperacijskom stadiju (u starosti od dvije do sedam godina) mijenjaju matrice simboličkog razmišljanja i počinju logičnije prosuđivati.
Bolja komunikacija pomoraca i obitelji ponajprije je bila odražena na djecu u stadiju konkretnih operacija (između sedme i dvanaeste godine) jer ona kvalitetu svoga života rasuđuje spram drugih članova relativno nepoznate zajednice, odnosno u ovom slučaju škole.
Po neku djecu dolazi stalno tata u školu, a njihov tata je miljama daleko. No, uz dobru komunikaciju, ona shvaćaju da je s tatom sve u redu, da će se vratiti i da radi sve to jer voli obitelj, mada još uvijek uz postojanje nelogičnosti u dječjem umu.
Djeca trećega tisućljeća u stadiju formalnih operacija (od dvanaeste godine naviše) stvaraju kompleksna razmišljanja, ali sada i uz pomoć roditelja koji su pomorci, pošto s njima mogu dulje razgovarati i razmjenjivati dugačke poruke putem elektroničke pošte. Gradi se samopoštovanje i samopouzdanje, a djeca stasaju o odrasle osobe s uspomenama iz djetinjstva kao razdoblja koje je iza njih.
Pročitajte i: DJECA POMORACA – Ljubav koja raste čekajući
Moderni načini komunikacije
Ne tako davne 2005. godine, satelitski poziv s broda mogao se obaviti po cijeni od 50 američkih dolara za pola sata razgovora. Danas je ta cijena znatno niža, pa neki pomorci spominju cijenu od svega 3 američka dolara za pola sata razgovora, dok neki tvrde da je i dalje preskupo jer kompanije same određuju cijenu.
U ovom trenutku, 9 od 10 brodova ima ugrađen sustav bežičnog interneta, a neke tvrtke nude neograničene mobilne podatke svojim pomorcima. Ipak, većina pomoraca ima ograničen internetski promet, a cijena satelitskog poziva je između 20 i 30 američkih dolara za trideset minuta razgovora.
Neke tvrtke naplaćuju dodatne internetske podatke kao suho zlato, ali većina se uglednih globalnih kompanija pobrinula da njihovi zaposlenici mogu održavati redovan kontakt s obiteljima putem poziva, fotografija i videopoziva. Danas je utjecaj odlaska oca ili majke na brod u znatnoj mjeri drugačiji nego li prije nekoliko desetljeća, a skraćivanjem duljine ugovora dodatno se izišlo u susret od strane brodarskih tvrtki.
Mama, tko je ovaj čovjek?
Za normalno funkcioniranje jedne obitelji izuzetno je važan učestali kontakt. Takvo komuniciranje na dnevnoj bazi putem teksta, slike i zvuka stvara osjećaj prisutnosti roditelja u glavama djece koja svijet ipak puno jednostavnije shvaćaju nego odrasli ljudi.
Prema britanskoj statistici, u posljednje vrijeme sve manje pomoraca se ženi, a porastao je broj razvoda i odlaska pred oltar po drugi put, dok su stope sklapanja brakova i razvoda jednake kao kod ljudi koji nisu pomorci.
Sudeći po anketi portala Pomorac.hr iz pretprošlog kvartala, situacija u Hrvatskoj je znatno bolja: 8 od 10 pomoraca do 40. godine života je oženjeno, a preostalo dvoje jedva se čeka vjenčati. Razvodi brakova kod hrvatskih pomoraca na znatno su manjoj stopi nego razvodi kod ljudi koji rade na kopnu.
Prema istraživanjima u inozemstvu, velika većina žena pomoraca, ali i muževa pomorkinja, nezadovoljna je činjenicom da se mora prilagođavati životu sa i bez supruga. Žene hrvatskih pomoraca ističu kako im možda nije lako, ali bi sve napravile za svoju djecu i svoje muževe.
Sada se već ulazi u problem mentaliteta i kulturološko-religijski aspekt braka, ali jedno je sigurno – žene ovih prostora strpljivo čekaju na svoje muževe, odgajaju djecu bez pretjerane drame, a i kad padaju s nogu od umora – one čvrsto stoje na zemlji.
Napretkom komunikacije poboljšalo se mnogo toga, otvorile su se razne teme o utjecaju odsustva roditelja na razvoj adolescenata u suvremenom društvu i stvorila se rasprava o učinkovitosti posrednog savjetovanja djeteta i roditelja.
Ne sumnjamo da će se i u budućnosti na ovakve teme postavljati razna pitanja, ali znamo da se više nikada neće postaviti pitanje kao prije nekoliko desetljeća: “Mama, tko je ovaj čovjek?”
Petar Zuanović
