Što reći o Marijanu Gržanu?
Osebujan čovjek, vedre naravi te britkoga uma, koji je i nakon toliko uspjeha u životu ostao, reklo bi se u puku, “na zemlji”, uvijek nasmijan i susretljiv. Jedan od omiljenih profesora ako pitate studente pomorskih zvanja, i to ne samo kao profesor, u stilu predavanja i održavanju ispita, već i kao čovjek. Uvijek rado biran mentor na završnim radovima, pošten i pravedan, ali i kritičan te pun životnih priča koje studenti rado slušaju i koje na njih ostavljaju jedan poseban utisak.
Profesor Gržan je nešto više – on je i njihov savjetnik, šaljivdžija i odgajatelj, u neku ruku. Može se reći: poput akademskoga oca. Prema mišljenju studenata koje smo sreli na hodniku, prekasno se počeo baviti ovom profesijom jer, kako oni kažu – uvijek je na usluzi, student mu je na prvome mjestu i odličan je predavač.
Profesora Gržana intervjuirali smo na Pomorskom odjelu Sveučilišta u Zadru, a u nastavku donosimo njegovu životnu priču, ali i zanimljiva viđenja sadašnjosti i budućnosti obrazovanja hrvatskih pomoraca.
Za početak, gdje ste odrasli, kako ste proveli djetinjstvo, gdje ste išli u osnovnu i srednju školu? Koje su najljepši trenuci iz Vaše mladosti?
Rođen sam u Puli, sada već davno, gdje sam završio osnovnu i srednju tehničku školu. Istru i Pulu uvijek krasi otvorenost prema različitim nacionalnostima i vjerama, tako da kroz djetinjstvo nisam upoznao netrpeljivost u nacionalnom i vjerskom pogledu. Koji su najljepši trenutci teško je definirati jer danas se prisjećam samo lijepih.
Ako bih trebao izdvojiti, to su svakako kroz srednju školu radne akcije mladih, zajedništvo koje se tada iskazivalo, rad preko studentskog servisa i svakako – svako ljeto zarađenim novcima odlasci ili u Trst ili na kampiranja diljem cijele države. Šator, ranac, vreća za spavanje, prijenosno kuhalo i, jasno, dobro društvo, bila je kruna završetka svake školske godine. Zajedništvo, drugarstvo i dijeljenje onoga svega što smo imali, a nismo imali puno, bilo nam je dovoljno za dobre provode odlaske na rock koncerte u domovini i inozemstvu.
Gdje ste završili svoje fakultetsko obrazovanje? Kakvi su Vaši dojmovi u vezi obrazovnog sustava u onom, prijeratnom vremenu?
Fakultet sam završio u Mornaričkoj vojnoj akademiji u Splitu na koju sam otišao usprkos protivljenju moga oca. Završio sam elektrotehniku u petogodišnjem studiju.
Ono što danas mogu kazati o školovanju na akademiji jest to da bih volio da i moji današnji studenti na Pomorskom fakultetu imaju takve uvjete. Besplatne knjige, internatski život, dobra hrana, usko povezana teorija i praksa koja je omogućavala da na kraju školovanja polaznici imaju već od 6 do 12 mjeseci ukrcanja na brodovima ratne mornarice. Stručne profesore (često puta profesore sa Splitskog FESB-a), male grupe studenata (moja grupa elektroničara imala je 13 polaznika) i mogućnost korištenja bilo kojeg kabineta sa svom tehnikom u bilo koje vrijeme. Jasno je da nije bilo lako, jer smo pored svih predmeta koje su kolege sa FESB-a imali na civilnom studiju, imali i vojne predmete vezane za vojnu tehnologiju. Zbog navedenog velikog broja predmeta, školovanje je trajalo 10 semestara, dok je tada tehnički studij u civilnim strukturama trajali 8 semestara.
Nakon fakultetskog obrazovanja u Splitu završio sam znanstveni magisterij na FER-u u Zagrebu te doktorirao na Pomorskom fakultetu u Rijeci. Mogu sa ponosom kazati da mi je od većih gradova RH, samo grad Osijek ostao kao grad u kojem nisam završio neko školovanje. Jasno, dio školovanja kroz razne stručne skupove završio sam u Njemačkoj, Rusiji, Austriji… Cijela moja karijera u stručnom i znanstvenom obrazovanju vezana je uz radarsku tehniku tj. ometanje istih namjernim smetnjama i stvaranje lažne slike na radarskom pokazivaču. Shodno tome i doktorski rad vezan je sigurnost plovidbe u Jadranskom moru u uvjetima namjernih radarskih smetnji tj. traženje optimalnih mjera prepoznavanja smetnji i modela plovidbe u tim uvjetima.
Kako je tekla Vaša karijera, gdje ste sve radili prije nego ste postali sveučilišni profesor?
Karijera je bila vrlo vjetrovita i turbulentna. Za sve što sam postigao mogu prvenstveno zahvaliti strpljenju svoje obitelji i, jasno, teškom i često puta riskantnom odabiru.
Nakon vojne karijere koja je naprasno prekinuta Domovinskim ratom i ratnim zbivanjima, karijera me vodila od voditelja računskog centra u trgovačkom poduzeću, jednog od prvih zaposlenika SIEMENS-a u Splitu, direktora u privatnim firmama u Splitu. U konačnici odvela me i Zagrebačkom holdingu gdje sam imao zadovoljstvo organizirati i uvesti u život poslovnicu Zagrebački digitalni grad koja se bavi upravljanjem telekomunikacijskom infrastrukturom na području grada Zagreba te od nje stvoriti respektabilnu firmu unutar Zagrebačkog holdinga.
Osim navedenog, kroz svoju privatnu firmu bavio sam se kvalitetom u području normi ISO 9001, 14001, 27001 i 50001 te sam imao zadovoljstvo kao konzultant omogućiti dobivanje certifikata kvalitete u pedesetak firmi. Uz to bio sam i vanjski suradnik DNV-a i SGS-a.
U tri mandata splitskih gradonačelnika bio sam i savjetnik grada u rješavanju problema upravljanja DTK infrastrukturom grada, gdje smo polučili dobre rezultate i definirali plaćanja telekomunikacijskih kompanija te stvorili prihod koji grad dvadesetak godina nije prihodovao, a mogao je.
Kakvo je Vaše viđenje obrazovnog sustava? Što biste uveli, a što izbacili?
Problem obrazovnog sustava danas je opće poznat: veoma slabo predznanje učenika, nedostatna materijalna tehnička opremljenost škola i fakulteta, slab i nedostatan standard/status obrazovnog osoblja, kao i često puta neadekvatni planovi i programi.
Škole i fakulteti često nedostatno/neadekvatno obrazuju studente i učenike za zanimanja koja su u danom trenutku potrebni. Nužno bi bilo uže povezati privredu i obrazovanje te školovati kadar koji društvu i privredi trebaju, pa na taj način dobiti dobrog, školovanog pojedinca koji je obrazovan prema potrebama vremena u kojem se školuje.
U anketi portala Pomorac.hr prije nešto više od mjesec dana, većina pomoraca je izrazila nezadovoljstvo visokim pomorskim učilištima u Republici Hrvatskoj. Kao najveći problem istaknuli su premalo prakse i prevelik naglasak na, po njima, relativno nepotrebne predmete. Susrećete li se u vašoj sveučilišnoj svakodnevnici sa nezadovoljstvom studenata spram obrazovnog sustava?
Kao što sam već napomenuo, povezivanje prakse i obrazovanja je nužno potrebno. Ako planovi, odnosno programi, ne odgovaraju vremenu u kojem se nalazimo ili su zastarjeli, onda su kao takvi nepotrebni i treba ih mijenjati – osuvremenjivati novim tehnologijama i pristupima.
Neke zemlje koje su do prije dvadesetak godina gledale u naša leđa sada su nas prestigle. Hrvatski pomorac uvijek je bio poznat kao kvalitetan kadar, a nažalost imam ružan osjećaj da to više nije tako. Postali smo po kvaliteti neprepoznatljivi, a sigurno da u tome veliki udio ima i nedostatno obrazovanje. Primjerice, neke zemlje koje školuju pomorce rade to na način da pomorski fakulteti najprije školuju studente dvije godine (nautičari i strojari), nakon toga vrši se asistentura i kadetura (organizira je fakultet u dogovoru sa brodarskim kompanijama), nakon čega se studenti vraćaju na fakultet i završavaju treću godinu fakulteta. Nakon završetka studija studenti polažu klasu i kao časnici odlaze na brodove.
Osim toga ako pogledamo koliko su se brodovi promijenili u zadnjih dvadesetak godina u smislu tehnologije (električne propulzije, količina elektronskih uređaja na zapovjednom mostu, automatski procesi na brodu), naše školovanje to nedostatno prati. Strojari na brodu suočavaju se sa sve većim brojem elektronskih uređaja, a kroz školovanje nisu za to pripremljeni. Sazrelo je vrijeme da imamo školovanje za brodostrojare sa specifičnim znanjima elektronike/elektrotehnike kako bi mogli pratiti te promjene na brodovima.
Zbog svega toga mislim da su i kolege kroz anketu i dotakli srž samog problema. Ne smijemo zaboraviti da su naši studenti naši klijenti i da ih tako trebamo i tretirati.
Još kao Vaš student slušao sam o Vašoj ideji Pomorske akademije u Hrvatskoj. Hoće li taj projekt ikada zaživjeti? Ima li volje među akademskom elitom da se u Hrvatskoj oformi učilište takvoga tipa?
Po mom viđenju, Pomorska akademija je dio rješenja ovih problema. Ustanova koja bi objedinjavala srednjoškolsko i visoko obrazovanje, točnije učenicima koji pokažu izvrsne rezultate po automatizmu omogućavala visokoškolsko obrazovanje unutar iste strukture, svakako bi bila stimulativna.
Ako promatramo tehničku opremljenost, svela bi se na manji broj tehničkih sredstava (kabineta, simulatora i slično) koje bi koristili i u srednjoškolskom i visokom obrazovanju. Bolja povezanost srednje škole i fakulteta svakako bi omogućila i bolju suradnju na obrazovnom planu. Simulatori ne bi trebali biti dvostruki jer bi iste koristili i srednjoškolsko i visoko obrazovanje. Termini korištenja simulatora za srednju školu bili bi prihvatljivi za dob i uzrast đaka, dok bi te iste simulatore fakulteti koristi u vremenima kada ih ne mogu koristiti učenici (noćni sati i slično, jer studenti su svi punoljetni, a i njihove smjene na brodovima ne poznaju noć i dan).
Jasno je da bi se određene strukture koje danas vode srednje škole i fakultete možda našle ugrožene jer bi se smanjio broj nenastavnog osoblja.
Proveli ste određen dio života vezan uz vojsku. Kakvom smatrate današnju Hrvatsku vojsku, posebice Hrvatsku Ratnu Mornaricu? Treba li Hrvatska surađivati i sa drugim državama i savezima osim NATO-a?
Što mogu kazati za Hrvatsku vojsku? Mogu kazati da se divim tim ljudima koji rade dobar posao, u teškim uvjetima gdje su podcijenjeni i potplaćeni, za posao koji je često puta odricanje od određenih sloboda koje ljudi bez uniforme svakako uživaju.
Jasno je da Hrvatska treba surađivati sa svima na jednakopravnom nivou, bez obzira na NATO, procjenjivati svoje mogućnosti i tako se postavljati. Mala smo zemlja, što znači da moramo biti pametni, znati se postaviti i iskoristiti sve mogućnosti koje nam se u tome pružaju. Za takvo postavljanje moramo imati političare koji će prvenstveno u prvi plan stavljati ono nacionalno i domoljubno, na pravi, a ne deklarativni način. Nažalost, prečesto se osobni interes stavlja ispred zajedničkog.
Naglasili ste kako ćete uskoro u mirovinu. Kako planirate provoditi svoje umirovljeničke dane i što biste poručili mladim ljudima?
Mirovina, aha. Nakon svih ovih događaja, nevera, promjena koje sam u za sada 42 godine mirovinskog staža prošao, dobro će biti i malo odmoriti. Ne imati nikakve obveze – to izgleda lijepo, ali tog stanja se malo i bojim. Znate, tko je naučio raditi, teško mu je u jednom trenutku to prestati, što znači da ću morati naći neku zanimaciju koja će me okupirati. U radu je spas, samo ga treba dozirati na neki drugi/pravi način.
Mladima mogu poručiti da žive svoje snove, idu svojim putem i ne dopuste da ih netko u tome ometa. Neka ne gledaju one koji su bez rada došli do nečega jer znate onu: “Što sa vragom dođe, vrag i odnese”. Neka postavljaju svoje ciljeve tako da nisu postavljeni previsoko, jer onda kada ih ne dostignu (jer su visoki) dolazi nezadovoljstvo i razočaranje. Međutim, neka ih ne postavljaju ni previše nisko jer ih onda brzo dostignu i nema napretka. Moraju shvatiti da samo oni mogu/moraju mijenjati društvo na bolje, imati snage i hrabrosti promijeniti ono što mi nismo napravili dobro (toga ima previše), za svoje dobro i dobro svoje djece.
Prvenstveno neka budu ljudi, neka šire pozitivu, neka se okreću oko sebe ne stvarajući zlo i neka pokušaju biti sretni. Život brzo prođe i još brže dođe vrijeme postavljanja pitanja što smo mogli učiniti drukčije.
To je sada moje vrijeme i moja pitanja na koja često puta nemam odgovora.
Akademski i poslovni život Marijana Gržana uistinu su impresivni, od doktorske titule, preko svih funkcija koje je obnašao u raznim tvrtkama, pa do sadašnjeg statusa sveučilišnog profesora. Hoće li njegova ideja Pomorske akademije zaživjeti, ostaje za vidjeti, ali zasigurno je da bi se učenicima ona izuzetno dopala. Mnogi muku muče s prvim ukrcajem, a kroz model profesora Gržana taj bi problem bio eliminiran sa liste studentskih briga.
Svojim razmišljanjima, idejama i odgovorima u potpunosti potvrđuje riječi studenata koje smo sreli na hodniku nakon njegovog predavanja – oni su njemu uistinu na prvome mjestu. Nakon, kako profesor Gržan kaže, “svih nevera”, uskoro ga čeka ta luka umirovljenja, a dok on traži svoju novu zanimaciju za dane koji će ubrzo stići, studenti jednoglasnu navijaju da ostane ne bi li još koju godinu uživali u zanimljivim predavanjima omiljenog nastavnika, mentora, primjera i uzora u vremenima kada su mnogi zaboravili biti čovjekom.
Petar Zuanović
