SPLIT – Dvije autorice Nadija Mustapić i Matea Šabić Sabljić u Hrvatskom pomorskom muzeju Split u utorak 23.11.2021. pri otvaranju svoje izložbe izvode intervencije feminističkog predznaka u stalni postav.
Matea Šabić Sabljić predstavlja brodice koje je sama izgradila u čast brodskim ženama/moreplovkama, junakinjama koje su svojim radom i djelovanjem kroz povijest dokazivale ravnopravnost i pomicale granice. Autorica od 2018. u svom studiju Radi/ona, u centru Zagreba, gradi brodice od drva i epoxy smole. One su funkcionalne, plovne, na vesla i jedra, tipa sailing kajaka, ekološke i neinvanzivne, ne zagađuju i ne uzurpiraju okoliš, pokreću se energijom čovjeka i prirode, potpuno uklopljene u krajolik. Drvo koje koristi za izgradnju autorica većim dijelom reciklira; od starih drvenih podova do kašeta od voća i povrća sa zagrebačke tržnice Dolac; piše Morski.hr
Osam brodica zajedno čini flotu/instalaciju Brodi/onu koja će se po prvi puta predstaviti u ovom splitskom Muzeju, usred povijesnog konteksta pomorske povijesti i artefakata, koji svjedoče o povijesti kojom dominiraju muškarci.
Paralelno, multimedijalna umjetnica Nadija Mustapić u video instalaciji Volim li svoj posao? supostavlja živote i poslove dviju žena variteljica iz brodogradilišta u Finskoj i Hrvatskoj. Obje snažne u svom radu, žene otkrivaju osobna iskustva i iznose mišljenje o položaju žena radnica u dominantno muškom radnom okruženju.
Prema starom pomorskom vjerovanju žena na brodu značila je veliku nesreću
Iako se uz pomorstvo, more, brodove i brodogradnju uglavnom vezuje uz muškarce, povijest nam svjedoči prisutnost žena u pomorstvu od doba antike. Srednjovjekovne i novovjekovne isprave bilježe žene – kalafate, kapetanice, mornare, brodske stjuardese, brodograditeljice, vlasnice brodova….; posebice u hodočašćima na brodu je bilo mnogo žena.
No, prema starom pomorskom vjerovanju žena na brodu značila je veliku nesreću. Pomorci su vjerovali da ženska prisutnost na brodu ljuti morske bogove koji zato šalju strašne oluje. Tako je ženama dugo vremena službeno bilo i zabranjeno ploviti na trgovačkim i vojnim brodovima u mnogim državama svijeta. Zbog toga su se poneke žene otiskivale na more prerušene u muškarce, a neke od najpoznatijih gusarica haračile su morima također pod muškom krinkom. Do danas su preživjeli podatci o srednjovjekovnim plovidbama na kojima su žene bile prisutne na brodu, usprkos već duboko uvriježenom praznovjerju. No, kad bi se ovakve “hrabre” posade našle usred velike oluje, u strahu od ženskog prokletstva, mnogi kapetani, u očajničkom pokušaju smirivanja bijesa bogova, nemilosrdno su bacali u more sve žene prisutne na brodu.
Pulene – skulpture na pramcu broda, za koje se vjerovalo da štite brod i vode ga kroz nevrijeme, stoljećima su bile velikim dijelom ženski likovi, često nagi ženski likovi jer se u stara vremena vjerovalo kako žena obnaženih prsa smiruje morske oluje.
Trogirska galija La Donna s nagom ljepoticom na pramcu prošla je, u bici kod Lepanta, između turskoga brodovlja, spasila se, vjerovalo se upravo golotinji kojom je zavela ili sablaznila protivničke posade.
Žene vole more, ali pomorstvo ne preferira žene na moru. Usprkos tomu povijest bilježi: Grace O ‘Malley (16. st.), jednu od najboljih žena-mornara, koja se u povijesti spominje kao najpoznatija žena „pirat,“ vještija u plovidbi od muških pomoraca toga doba; Ann Chamberlyne (1667.-1691.), prvu ženu poznatu u britanskoj povijesti, koja se na brodu u muškoj odjeći neustrašivo i hrabro borila šest sati protiv Francuza pod zapovjedništvom svog brata; Jeanne Baret (1740.-1807.), prvu ženu koja je oplovila svijet i koja je prerušivši se u muškarca kao „Jean“ postala dio ekspedicije Louis Antoine de Bougainvillea 1766. godine; Skipper Thuridur (1777.-1863.), jednu od najranijih žena mornara na svijetu, slavnu kapetanicu ribarskog broda na Islandu, profesionalku u plovidbi, osobito veslanju i upravljanju teškim drvenim čamcima, koja je otvorila put za druge ženske članice posade brodova u budućnosti; Mary Patten (1837.-1861.), koja je oplovila brodom iz Cape Horna u San Francisco 1855. godine, prvu ženu zapovjednicu američkog trgovačkog broda; Helen de Pourtales (1868.-1945.), prvu ženu koja se natjecala na Olimpijskim igrama i dobila olimpijsku medalju u jedrenju 1900. jedreći za Švicarsku; Anna Ivanovna Shchetinina (1908.-1999.), ženu sovjetske trgovačke mornarice, prvu ženu na svijetu koja je služila kao kapetan na prekooceanskom brodu; Krystyna Chojnowska-Liskiewicz (1936.), prvu ženu koja je 1978. na svojoj jedrilici „Mazurek“ samostalno oplovila svijet; Naomi James (1949.), Novozelanđanku, prvu ženu koja je samostalno oplovila svijet preko Rta Horn; Kay Cottee (1954.), australsku moreplovku koja je također sama oplovila svijet u svojoj jahti „Blackmores First Lady“…
Danas je sve više žena koje su odabrale pomorsku karijeru i rade kao pomorci, kapetani, mornari, graditelji brodova, kalafati, zavarivači…. Iako se posljednjih godina sve više piše o tim ženama i dalje su često diskriminirane u odnosu na svoje kolege muškarce – pomorce, brodograditelje… Općenito se smatra da su poslovi u vezi pomorstva namijenjeni prvenstveno muškarcima. Razvijeni se svijet danas zalaže za postizanje rodne ravnopravnosti, koja znači da je uloga muškaraca i žena jednaka, ravnopravna i da ne bi trebalo biti „muških i ženskih“ poslova u društvu. Osnaživanje žena u „pomorskoj zajednici“ bila je tema Svjetskog dana pomorstva 2019. godine. Glavni tajnik IMO-a, Kitack Lima, podiže svijest o važnosti ravnopravnosti spolova, te ističe važan doprinos žena diljem svijeta u pomorskoj industriji. Konačno, veća se važnost posvećuje ženama u pomorskoj industriji, ali ipak nedovoljno. Žene ne samo da zarađuju manje po satu, već obavljaju i više neplaćenih poslova, kao i manje plaćenih sati. A smanjivanje razlike u plaćama među spolovima donijelo bi veću ravnopravnost i istovremeno smanjilo siromaštvo i poduprlo gospodarstvo.
Položaj žena u muškoj “pomorskoj zajednici”
Stoga, da bi ukazale na taj položaj žena u „pomorskoj zajednici“, u dominantnom muškom radnom okruženju, vodeći se vjerojatno geslom „Umjetnost uistinu ima snagu promijeniti svijet“, u Hrvatskom pomorskom muzeju Split po prvi put predstavljaju se dvije autorice: Matea Šabić Sabljić s izložbom BRODI / ONA i multimedijalna umjetnica Nadija Mustapić s video instalacijom Volim li svoj posao? kojom povezuje priče o životu i radu dviju žena elekrozavarivačica iz brodogradilišta u Finskoj i Hrvatskoj. Njihove priče su slične ali i različite zbog društvenog, političkog i ekonomskog konteksta. Snažne i strastvene u svom poslu, otkrivaju svoja osobna iskustva i preuzimaju simbolične pozicije radnica u dominantnim muškim radnim sredinama. Video prikazuje proizvodni proces zavarivanja čeličnog lima podsjećajući na apstrahirane forme eksperimentalnog filma; prikazuje zbivanja u hrvatskom i finskom brodogradilištu. Video prate grubi zvukovi zavarivanja, udaranja…, koji doprinose vjernom prikazu radničkog iskustva s izvorne lokacije. Posjetitelju omogućava neposredan doživljaj snage i senzornog intenziteta radnog ambijenta brodogradilišta, a dijalog elekrozavarivačica koji je prikazan kroz tekstualne, vizualne i audio komponente otkriva „vole li svoj posao?“
Matea Šabić Sabljić nam predstavlja svoju flotu/instalaciju Brodi/ona, šest brodica koje je sama izgradila od drva koje je reciklirala od starih drvenih podova, odbačenih drvenih kutija i epoxy-smole, čime je ukazala i na ekološku osviješćenost. Njezine brodice su jednostavne, plovne na vesla i jedra, ne zagađuju jer se pokreću energijom čovjeka i prirode, te su i ekološke konstrukcije svarnih dimenzija, sukladno rasponu radionice u kojoj su nastale. Proces gradnje broda svojevrstan je pogled na skulpturu u kontinuiranoj promjeni; svaki se komad nakon završetka gubi u masi konačnoga izložbenog predmeta koji na kraju kulminira performativnim porinućem u svoje morsko stanište. Mateine brodice su na dohvat ruku, spremne da se u njih ukrcamo i zaplovimo… Plovidba je potraga za novim iskustvima; ona izražava želju za mijenama i uvijek je motivirana spoznajnim i duhovnim potrebama ili naprosto materijalnim razlozima koji pokreću u nove izazove…
Autoricama – umjetnicama je svojstvena ne samo estetska već i socijalna senzibilnost. Ispituju društvene aspekte života i rada, kao i međuljudske interakcije i odnose unutar društva kojem i same pripadaju. Ističu posebnosti koje se nalaze u ovom društvu. One strepe nad sudbinom svih žena, prikazanoj kroz ovu tako važnu privrednu granu – brodogradnju, od koje žive mnoge obitelji. Brodogradnja je respektabilna industrija, ona sabire tehničke i znanstvene epohe, umijeća marnih zanatlija, domišljatosti inženjera. Brodogradnja je umjetnost i kultura u najširem smislu tog pojma. U ovom slučaju ona je nadahnuće ovim umjetnicama koje kroz nju ukazuju na potrebu ravnopravnijeg i slobodnijeg društva.
Ova izložba i video-instalacija nastale su u čast svim gore imenovanim ali i neimenovanim brodskim ženama/moreplovkama, junakinjama koje su svojim radom i djelovanjem u pomorstvu kroz povijest dokazivale ravnopravnost i pomicale granice.
41. Splitski salon
Manifestacija afirmira vizualne radove, vizualna i društvena istraživanja pozvanih umjetnica, kolektiva i suradničkih organizacija koja promiču kompleksnosti feminističkih genealogija, potiču na produktivne dijaloge među generacijama kao načine izgradnje pravednijih povijesti, imaginiraju uključivije i zelenije sadašnjosti, lokalno, ali i puno šire.
Salon je, ako ga ne sagledavamo isključivo kroz izložbenu povijest nego prvenstveno kroz društveno-kulturnu historiografiju, u određenim razdobljima bio mjestom rasprava i razmjene informacija van ustaljenih klasnih normi (kroz 17. stoljeće), kao i prostorom-ne bez ambivalentnosti-društveno-političke aktivnosti ženskih subjekata (kroz 19. stoljeće). Mi ga danas prevodimo u svojevrsno mjesto susreta između različitih, samo naoko nespojivih prostora i vremena, na razmeđi teorije i prakse, motivatore malih pažnji usmjerenih prema nevidljivim i marginaliziranim objektima, subjektima i temama, efemernim umjetničkim formama i tjelesnim prisutnostima.
Ovogodišnji 41. Splitski salon ostvaruje se u blagom, ali ne sasvim tihom suodnosu s gradom Splitom kroz nekoliko izložbi-izvedbi za specifične lokacije (Multimedijalni kulturni centar Split, Salon Galić, Akvarij Bačvice), umjetničkih intervencija feminističkog predznaka u postojeći muzejski postav (Hrvatski pomorski muzej Split), valorizacija modernističkih arhitektonsko-urbanističkih cjelina i prostora zdravstvene skrbi u vremenu pandemije i tihovanja (novouspostavljena Galerija Zoja Dumengjić pri KBC Split), suradnji među institucijama u kulturi (Hrvatski pomorski muzej Split) i unutar nezavisne kulturne scene (queeranarchive, Galerija Kvart).
Ne posve izgubljeni jedni za druge intimni je izložbeni glitch, poticaj da se čujemo unutar trenutnog kaosa svakodnevnice. Iako je glitch kao termin korišten u digitalnoj sferi, ovdje je posuđen od kustosice i istraživačice Legacy Russell, zagovornice glitch feminizma, koja ukazuje na problem u društvenom sustavu, koji je narušen ekonomskom, rasnom, socijalnom, seksualnom i kulturnom stratifikacijom i imperijalističkim procesima koji nastavljaju provoditi nasilje nad tijelima. Zato glitch u takvom sustavu nije pogreška, nego upravo suprotno, proširenje/korekcija.
Kustosica: Ivana Meštrov
Suradnica na izložbi: Ana Janevski
Kustoska asistentica: Ana Bratić
Organizacija: HULU Split
Podrška: Grad Split i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske
Danka Radić
