Ne može registrirati lađu na vesla jer je izgrađena – prebrzo!?

Nebo će na zemlju, ako se u međuvremenu već nije obrušilo: kalafat od mota, iskustva i kolina, Betinjanin Mile Burtina ne može registrirati lađu na vesla i latinsko idro koju je u samogradnji izgradio za unuka Nikolu, školarca u 7. osnovne i pobjednika dječje regate u sklopu proteklih Dana latinskoga idra, prave murterske fešte u slavu i počast drvenim brodovima, kalafatstvu i jedrenja starim načinom, na latinsko idro; piše Šibenski.

Dida i njegovu daljnju misiju zavlači lučki kapetan, a Burtina junior štoviše, dvostruki je šampion jer je prvak kao jedriličar i veslač, zajedno s još jednim članom posade.

Zamomčeni Nikola inače, sportski jedri u betinskome “Žalu” pod trenerskom palicom Denisa Magazina tragom dide Mile, oca i strica. Još malo pa će iz “optimista”, početničke, dječje klase prijeći u ozbiljniji i hitriji laser. Ne piza samo vještinom kako zauzdava vitar, nego i pizom: istegnuo se i došao do 55 kila, što je krajnja granica za jedriličara u malenome “optimistu”.

– A eto, govori mi dide Mile Burtina i smješka se dobrohotno, lučki kapetan još uvik odbija izdati broj za lađu jer da san po njegovu, brodić napravija nešto puno brzo, svega za dva miseca. Stvar je u tome da oću postaviti kobilicu za još jednu lađu, za drugoga unuka, koji je u Splitu, a kapetan tvrdi da je prošlo malo vrimena. Oće reći da samogradnje ne mogu ići tako brzo, ka da ima neke veze koliko traje izrada! – teško je reći jada li se inače smireni, blagi Mile Burtina, ili ga taj apsurd, ma koliko da izvire iz nekog propisa, čak u neku ruku i zabavlja.

Za dušu i tilo

Jedrenje starim načinom, “na latin” obnovljeno u Murteru prije više od 20 godina, preraslo odatle u pravi pokret na cijelom Jadranu postalo je pitanje časti i dobrog bodulskog kućnog odgoja, tim više ako je familija kalafatska i jedriličarska, kao što su Burtinovi iz Betine, praktički spojene s Murterom. Nakon Murtera, praktički spojenog s Betinom, oduvijek jakim žarištem drvene brodogradnje, i Betinjani, kalafati od davnine pokrenuli su svoju regatu “Za dušu i tilo”.

Iako znatno oslabljena propašću betinskoga škvera koji je u tranziciji postao brodomarinom, drvena brodogradnja tu se još drži u radionicama nekolicine kalafata, zajedno s murterskim meštrima, prkoseći suvremenim trendovima i materijalima. Ako niste znali, u Betini brod ne plovi, nego pliva!

– I tako, govorin ja lučkome kapetanu da san lađu radija s unukon i da sam profesionalac, kalafat, a on mi odgovara da to nije baš tako ako san radija u samogradnji. Pa kako onda, profesionalac ne može prijaviti lučkim vlastima samogradnju! Neke stvari su nepojmljive! – završili smo razgovor o tome cijedeći svatko svoju cigaretu uz kavu u Girinovu kafiću na betinskoj obali s pogledom na mjesni porat.

Na vezovima prevladavaju drvene brodice, a na reprezentativnom, čelnom mjestu, kao dio betinskog Muzeja drvene brodogradnje na otvorenom nekoliko je pravih drvenih kampjuna, obnovljenih gajeta spašenih od propasti.

Didov sokol i jabuka

Mile je u inače, u vojnoj invalidskoj mirovini, a unukova se pet i pol metarska lađa, “skrojena” baš za jedrenje, gingolaje bez broja prid didovim škverom. To nije važno kada su regate u pitanju; za takve je priredbe dovoljno prijaviti ime broda, no izvan toga, plovidba bez registracije je prekršaj. U prošlosti su takve lake brodice bile dosta zastupljene, jer nije svatko smogao novca za gajetu, pravi teretnjak murterskih bodula.

Uto nam se pridružio prvak Nikola, didov sokol i jabuka, premda je imao nastavu na daljinu. No, razgovor i fotografiranje zajedno s didom i lađom za novine čvrst je razlog za opravdani izostanak s nastave pred računalom. Junior je pravi maritimo, sav je u moru i jedrenju, skrenula nam je ove jeseni pažnju na njega i lađu koju mu je izdjelao dide Kate Šikić Čubrić, ravnateljica Muzeja betinske drvene brodogradnje.

– Je, istina je, dobar je i voli to! – smješka se dide Mile pogledavajući na unuka. A Nikola je samozatajan momak, treba riječi iz njega izvlačiti.

– Kod nas je normalno znati idriti na latin, vježba sam s ocem u gajeti. U optimistu je lakše vatati vitar, ima bermudsko jidro, ali ovo je poseban gušt – otkriva Nikola. I govori da je pobijedio u konkurenciji pet jedriličara svoga uzrasta; imao je uostalom, i lakši brod, hitriji od drugih na idru i na veslu, kao da želi kazati da nije sve bilo u njegovoj vještini.

– Ma, mora je pobijediti, ima je dobru motivaciju! – smije se dide Mile. Jer, da nije, u lađi bi vrše topija, kako se zareka da će biti ako ne pobijedi. I onda je dide, po načelu pedagoške “mrkve i batine” Nikoli dao do znanja da jest sokolić, ali još treba čekati da mu paperje preraste u prava pera, kao i brčići u pravi brk. Da se ne uznese prije nego što usvoji svu abecedu mora, vesla i jidra.

– E, Nikola je sada u toj fazi kada vještine mora naučiti kako triba, ili će naprosto ispasti iz nauka, ka šta je stvar u svakoj struci – ocjenjuje dide. I obraća se unuku:

– Jeste bili prvi u veslanju, ali ipak niste veslali kako triba. U veslanju prema naprid – a ne unatrag, ka u kaiću – ima određena tehnika koju triba poštovati. Vještiji bi se snašli jer sam lađu napravija za idro, manje za veslo, pa san škerme (ležaje mašketa op. pis.) stavija na blizu. Niste obučeni kako triba, a ja nisan ima vrimena! – zažalio je dide na kraju pištule.

Krali lađe za vježbu

Naravno, u njegovo vrime bilo je a kako li drugo nego bolje i više romantično, čak i avanturističko; koji je to mulac imao vlastitu lađu, kao njegov pulen danas!?

– Mi bimo ukrali lađu nekome u mulu pa bimo se učili veslati, ali dobar je dobar! – uslijedilo je na kraju ipak još jedno priznanje mameći osmijeh na Nikolinu licu. Još kada mu dide bolje natrima jidro, sve će leći kako mora biti, ne sumnja Mile Burtina u daljnje juniorove pobjede. U zanatu je imao i sreće, veli, jer je u godinama kada najviše treba učiti radio na novogradnjama, upoznavajući izradu broda do svakog detalja, a kasnije je radio s najboljim među najboljima, velikim meštrom Branom Urodom koji je obilježio betinsku brodogradnju u poslijeratnim godinama.

Mile je danas baštinik njegova škvera i radionice, gdje je i nastala Nikolina lađa “sharp” gradnje, stabilna, a plitkoga gaza.
I na njoj, kao i na dvjema obiteljskim gajetama koje je izradio, Milin kalafatski potpis su madiri uži nego što je uobičajeno.

– Tako je cili brod čvršći, otkriva zanatsku finesu, a i bolje se iskoristi drvo, naročito danas, kada pilane više ne isporučuju posebno ispiljene komade za drvenu brodogradnju.

Burtinovi su dobro posoljena obitelj. Nitko nije išao Milinim tragom u brodogradnji, no u pomorskom, strojarskom zvanju obojica su mu sinova, a i kćer u Splitu, koja je završila lučko usmjerenje u pomorstvu i radi u struci. Njezin sin drugi je unuk kojem će napraviti lađu istovjetnu Nikolinoj, a na svoj red čeka i treći didov sokolić. Ima Mile radosnog posla da ih sve opremi i poduči pomorskim vještinama, da se sol ne ispere iz loze Burtinovih.

Tri lađe za bezbrojne pobjede juniora, pa makar bile i bez broja!

Branimir Periša