Unatrag trideset i jednu godinu ukrcao sam se po prvi puta kao Terco. Nakon pet godina pauze od kadeture, i ono malo iskustva što sam ga stekao je uglavnom ishlapjelo. Uz to, bio sam mlad i naivan. Nismo li većina bili u tom uzrastu?
Nakon kakvih mjesec i pol dana ukrcao se novi Čif, stariji do kakvih deset godina od mene. No, daleko iskusniji u svemu – što ne znači da je bio osobito iskusan.
Ipak, u nečemu je prednjačio nada mnom tada, a prednjači i danas. Omiljena zabava bile su mu brodske ćakule, širenje (ne)provjerenih glasina primljenih od „radio kanižele“. Za neupućene, kanižela u žargonu znači brodski hodnik. Da, znam i slažem se da hodnik zvuči smiješno. Ali, ponudite bolji izraz.
Podrazumijeva se da ga nisam direktno pitao zašto je takva baba ćakulonka, nego sam ugrabio priliku kad je bio u dobrom raspoloženju. Što je bilo rijetko kad sam ja bio u njegovoj blizini. Nešto u mom ponašanju i/ili izgledu ga je nerviralo i to nije ni na koji način pokušavao sakriti. Zbog toga je, pretpostavljam, uživao u davanju dodatnih poslova i sitnim ponižavanjima.
Vjerujući da sam jako mudar, obratio sam mu se kao starijem i puno iskusnijem kolegi. Svjesno i nemilosrdno udarajući na njegovu sujetu, hineći zbunjenost, postavio sam mu pitanje zašto pomorci šire tračeve jedni o drugima. Odgovor je bio, naizgled, veoma jednostavan. Zato što je to pomorcima prirodno. Tek tad sam bio ozbiljno zbunjen.
Nažalost, godine po brodovima uvjerile su me da to i nije baš tako jednostavno. Prosječan pomorac je veća baba ćakulonka nego prosječna osoba na kopnu. A na taj način stvaraju se češće negativne, a rijetko pozitivne opće prihvatljive “istine” o pojedinim ljudima, što za sobom vuče teško popravljive posljedice.
Nerijetko se dešava(lo) da pojedinci uslijed toga dođu na loš glas. Situacija ili detalj na početku banalan i nevažan prođe “grubu filtraciju” tijekom koje se sve ono dobro pročišćava, a sve ono potencijalno loše preuveličava.
Tako se pojedine Zapovjednike, Upravitelje, Čifove, ne na osnovu viđenog, nego prepričanog, unaprijed doživljava kao bolesnike i kompleksaše. Daleko od toga da ih nema i previše među nama. Kuhare se naziva trovačima, partizanima, gulašima i sličnim maštovitim nadimcima. To ne znači da smo mi ostali pošteđeni toga. Tako na našoj floti imamo Zapovjednika “Bananu”, Upravitelja “Grbavca” i Sekonda zvanog “Čovjek crna kutija”. Pokušao sam iz svojih izvući kakav nadimak za sebe, ali su me uspjeli uvjeriti da ga nemaju. Dobro, nisam baš inzistirao na odgovoru.
I sve bi bilo u granicama prihvatljivog kad bi sve ostajalo samo na ćakulama i trkeljanju sitnih duša željnih pažnje, usmjerenih odozdo prema gore. Kudikamo opasnije situacije s vrlo ružnim završetcima događaju se kad slične ćakule krenu odozgo prema dolje, znači niz hijerarhijsku ljestvicu.
Ne jednom mi se dogodilo da bi mi tijekom primopredaje kolega kojeg sam mijenjao prezentirao verbalno izvješće o pojednicima, zasnovano više na osobnim osjećajima, a manje na profesionalnom mišljenju. I opet, ni to ne bi bilo toliko loše pošto ostaje među nama dvojicom. Istinski problemi su nastajali kad su se slala pismena izvješća s ocjenama o članu posade, bez njegovog znanja. Do toga da su ljudi dobivali otkaze, bez ikakvog obrazloženja i mogućnosti da se obrane. Toga je sve manje danas, mada znam da i dalje postoji određeni broj kolega i starijih časnika koji bi radije pisali i slali povjerljiva izvješća. Točno je da nije uvijek jednostavno čovjeku napisati da u ovome ili onome na zadovoljava, kao i da takve situacije znaju dovesti do verbalnih, pa i fizičkih okršaja. Međutim, i to je samo jedan dio posla gdje su visina plaće i očekivana odgovornost u vrlo recipročnom odnosu.
Dogodi se naravno i da se proširi priča o nekome i njegovoj odličnosti, a da i tu vremenom dođe do pretjerivanja i nestvarnosti, kao što zna dovesti do poteškoća po pojedinca sasvim drugačije prirode. Događa se da očekivanja od takvog čovjeka budu znatno veća nego od drugog, sasvim prosječnog.
Dobro ili loše, živimo u vremenu brzog življenja, brzog interneta, raznih messengera i još brže gladi čovjeka za dijeljenjem informacije. Koga uistinu briga da li je informacija točna ili ne, bitno je što onaj koji ju širi vjeruje da time njegova osobna vrijednost raste.
Slažem se da je donekle u ljudskoj prirodi širiti ćakule i tračeve. Vjerujem da svi to činimo u blagoj mjeri, ne želeći nikoga povrijediti. Dapače, želeći samo sebe i sugovornike nasmijati prepričavajući kakvu šaljivu zgodu. No, je li to prirodnije pomorcima nego ostatku svijeta? Nisam siguran, iako možda i je. Ili je pak bilo nekad, kad su se izbivanja činila duža zbog nedostatka redovitih kontakata, pa se dosađivalo. Ili je možda to do zavisti i ljubomore zbog (nezasluženog) unaprijeđenja unatoč (ne)sposobnosti u izvršenju poslova. Je li ili nije, ovo ili ono – ne bi smjelo biti.
Nekad su bili potrebni mjeseci i godine da se loš glas o nekome proširi flotom. Danas su potrebne sekunde da se pošalje poruka s jednog na drugi kraj svijeta o nekome i nečemu, nakon čega ta informacija u milisekundama, kao da se multiplicira, pronalazi sve više i više primaoca. Dok netko gubi posao ruši mu se karijera ili čitav život.
Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Huelva (Španjolska), 25. srpanj 2021. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
