Kada je Zemlja krenula u svoj novi krug, krenuli smo i mi s njom. Drugog dana nakon što sam ga ispratila na novi vijađ, otišla sam do male gradske lučice i popela se na njegov stari drveni brod. Bilo je kasno poslijepodne, dan je bio oblačan i hladan, lučica je bila prazna. Sjela sam na provu, osjećajući svaki milimetar drva na kojeg se smještam, puštajući mu da me podsjeti odakle je i kako nastao. Iz zemlje i soli. Ne smijem zaboraviti da smo mi ljudi zemlje i soli. Oni koji za život trebaju i more.
Zajedništvo ruku njega i njegovog oca iz ploda šume sagradile su veličanstvenu napravu, kao njihov morski produžetak. Oruđe i način kako biti na moru, živjeti na moru, spojiti se s morem. Nemoguća ljepota raširila se svuda oko mene. Modrina mora uokvirena tamno sivim oblacima koje bura rastjeruje kao dijete dok se igra u pijesku naizmjenice stvarajući i rušeći izmišljene gradove. Bijeli brodovi, uži, širi, nježniji i robusniji. Tamne siluete gnjuraca i galebova. Mir.
Bura ziba brod. Kao kolijevku. Lijevo, desno. Jednolično, ritmično gibanje uvodi u taj morski svijet pripremajući te nježno za nemilosrdne dubine kojih tada nisi ni svjestan. U trenutku kada se tijelo predaje prirodi, kada ga hladnoća usredotoči na svaku najmanju sliku ljepote oko njega, kada ga ritmično gibanje uglazbljeno zvonkim glasanjem jarbola i lepetom tendi i zastavica uspava, osjetila sam se sasvim sama. Kao Pale sam na svijetu. Potpuno lišena predaka i potomaka. Apsolutno i savršeno sama. Nikoga u blizini, samo brod, ja i priroda. Nigdje nikoga.
Osjećaj zastrašujuće snage i dojmljivosti prelio se cijelim mojim tijelom. Sama, a dovoljna. Potpuna. Mirna. Kulisa mora koja okružuje tu samoću ne straši. Ona je hrabri, upotpunjuje, izazivajući da se oslobodiš još i više i da uroniš u dubine bez nepotrebnog straha.
Prilagodi se! I ja se prilagođavam veličanstvu mora, kao i On, kao i tisuće i tisuće onih prije i poslije njega koji plove i s morem žive. Dobijam koru, kao ovaj brod na kojem sjedim; koru ojačanu morskom travom i školjkama. Svi koji žive s morem dobiju koru. Ona ih štiti, ali i odvaja. Ona ih mijenja, ali i nadograđuje.
Tako okorena promislila sam tada kako samoća nije nimalo strašna, kako je majčinski topla i čudesno lijepa. Umirujuća. No isto tako sam promislila kako je laž da se rodiš sam. Barem je jedna osoba s tobom kada se rađaš. Barem jedna. Tako i kroz život. Nikada nismo uvijek sami.
Susjedni brod ima barba Srećko, znam da ga uvijek mogu zvati ako zatrebam. Ne moram sve oko broda znati, ne moram uvijek biti spremna, ne moram. On će pomoći. Ako njega nema, onda bi sigurno pomogao bilo tko iz lučice koga bi zatražila za pomoć.
Tako i On, moj pomorac. Otišao je sam, ali sam neće biti. Netko je do njega sjedio u avionu, netko će do njega biti u kabini, netko će s njim biti na brodu, netko će biti u drugim brodovima razasutima po oceanima poput zvijezda na noćnom nebu. Iako sam kada zatvori vrata svoje kabine, nikada neće biti sam. I kao u pjesmi, oni koji plove zajedno će gristi u rizik, hladne glave, on(i) na oceanu, na moru, u ljusci. I svi ti ljudi koji njega, koji nas, okružuju na našim rastancima, naposlijetku postanu dio naše priče, našeg puta, dijeleći s nama trenutke koji su možda izazovniji i potresniji nego oni svakidašnji i time se spajaju u neraskidivost našeg bića. Prijatelj koji je obitelj. Obitelj koja je dom.
Čini li brod njegov brodograditelj ili svi oni koji ga koriste, koji njime upravljaju, koji ga popravljaju, koji ga prate dok ga iščekuju, koji ga vole malo više i oni koji ga vole malo manje? Čine li brod oni koji na njemu plove ili oni koji ih doma čekaju? Činim li ja ovaj brod na kojem sjedim, trebam li ga voziti da bih mu postala dijelom ili je on već sastavni dio mene?
Moja kora.
Enna Kovač
