Dana 31. siječnja 1858. godine porinut je brod SS Great Eastern, daleko najveće plovilo u dotadašnjoj povijesti zapadnog svijeta. Ovaj oceanski divovski parobrod gotovo pa i nije bio brod, već cijeli “Plutajući otok” – ujedno je poslužio i kao mjesto radnje za istoimeni roman francuskog pisca znanstvene fantastike Julesa Vernea.
Sam je književnik putovao na ovom brodu i došao do zaključka da njegove dimenzije premašuju sva očekivanja. Brod je bio dug 211 metara, širok 25 metara, s gazom od 6,1 metar i deplasmanom od 32.000 tona. Jedno je vrijeme nosio naziv Leviathan, no ipak mu je trajno ostalo ime SS Great Eastern. Teoretski je mogao prevoziti čak 4.000 putnika od Engleske do Australije bez punjenja ugljenom tijekom puta. SS Great Eastern imao je čak tri vrste pogona, koji su se mogli kombinirati, piše Povijest.hr.
Naime, posjedovao je jedra, propeler pokretan parnim strojem pa i kotače s lopaticama na obje strane broda, također na parni pogon. Jedra su bila razapeta na čak šest jarbola, što je bila velika rijetkost, a parni strojevi imali su ukupno oko 8.000 konjskih snaga. Jedra se naime nisu koristila jer bi se često znala zapaliti zbog iskrenja koja je izlazilo iz dimnjaka. Nakon što bi istodobno pokrenuo oba motora, ovaj div mogao je postići brzinu od 13 čvorova. Uz sve to i troškovi goriva bili su enormni – za 24 sata izgorjelo je 330 tona ugljena! SS Great Eastern ukupno je mogao prevoziti 15.000 tona ugljena.
U kabinama se moglo smjestiti do 4.000 putnika, a brigu o njima vodilo je 418 članova posade. U vrijeme rata, u dvoranama i palubama broda moglo bi se smjestiti do 10.000 vojnika.
Glavni dizajner Isambard Kingdom Brunel i proizvođač John Scott Russell & Co. vjerovali su da će se gigantizam opravdati, jer će operativni troškovi po putniku biti minimalni. Međutim, engleski stručnjaci bili su u krivu.
Nevolje su počele već u vrijeme porinuća broda: bubanj parnog vitla odjednom se počeo okretati u suprotnom smjeru i pet je radnika poletjelo u zrak. Porinuće je trebalo odgoditi za pet tjedana – sve dok vitlo nije popravljeno, svi pokušaji izgradnje željeznog diva bili su bezuspješni.
Kad je konačno brod porinut ispostavilo se da je Great Eastern „progutao“ već milijun funti sterlinga, odnosno sav novac planiran za njegovu izgradnju. Da bi dovršio gradnju, Brunel je morao podnijeti zahtjev za kredit kod banaka. Dobio je još 160 000 funti, ali za financijsku pomoć bankari su zahtijevali da se za bogate putnike izgradi luksuzni restoran, plesna dvorana i 300 veličanstvenih kabina.
Brunel je obećao da će učiniti sve, ali nije uspio ispuniti svoje obećanje. Umro je u 53. godini od srčanog udara, navodno kad je saznao da je kao rezultat prenamjene eksplodirala jedna od cijevi još nedovršenog broda. Zamijenio ga je jedan od voditelja, ali niz nesreća se nastavio.
Tijekom završnih radova na sidrištu valovi su prodrli kroz otvorena okna salona i uništili skupi interijer, a imenovani kapetan utopio se pokušavajući doći do broda tijekom oluje. Kako bi uklonili štetu uzrokovanu olujom, trebalo je ponovo dobiti zajam od 100.000 funti.
Kada je posao konačno završen, karte za putovanje u New Yorku kupilo je samo 35 putnika jer su bile toliko skupe da nitko nije na njih htio potrošiti čitavo bogatstvo.
No brod je ipak isplovio, nadajući se da će reklama odraditi svoj dio posla te da će gubitci biti pokriveni. Doista, Amerikanci u New Yorku dočekali su brod s ovacijama. I kada je za njih bilo organizirano dvodnevno krstarenje po cijeni od 10 dolara po osobi, kapetan nije vjerovao kojom brzinom je napunio blagajnu i primio na brod 2.000 gostiju iako je putničkih kabina bilo samo 300. Neki od putnika bili su prisiljeni provesti noć na palubi, gdje je uz vlagu bio i neminovan klopot parnih cijevi. Osim toga, morali su i gladovati, jer je postalo jasno da restoran parobroda nije dizajniran za toliko velik broj potrošača. Ljutiti zbog svega toga, nezadovoljni Amerikanci napravili su pobunu na brodu.
Općenito, ovo “čudo tehnologije” više nije radilo na putničkim linijama. A od 1865. do 1873. godine koristilo se samo za polaganje telegrafskog i telefonskog kabela u Atlantskom oceanu. „Great Eastern“ prodan je 1888. godine za reciklažu za samo 20.000 funti sterlinga.
Premda je porinut 1858. godine, zanimljivo je da SS Great Eastern nije po veličini nadmašen sve do 1901. godine tj. do sljedećeg stoljeća. Ostala mu je, dakle, trajna titula najvećeg broda izgrađenog u 19. stoljeću.
