Sjećam se kada sam kao dijete pratila oca na ranojutarnja dizanja mreža. Mala barka, veliko plavetnilo i tišina koju probija ritmično kašljanje starog motora. Stvarajući valove, pratila sam nagnuta preko pramca polukružno cvjetanje bijele pjene kao kakvog tajnog znaka, simbola koji potvrđuje da sam dio tog morskog života.
Zurila sam tako uvijek u nadi da ću se sresti oči u oči s kakvim neobičnim, čudnovatim morskim bićem, starim stanovnikom te modrine ispod nas, koje sam se na mahove bojala, na mahove osjećala dijelom. Nikada nisam ugledala ništa više od raznih nijansi plave, ispresijecanih zlatnim putevima sunca ili mjeseca i pokoje malene ribe koja bi plivala oko nas sasvim neosjetljiva na moju dječju zanesenost.
Tog osjećaja dječjeg, iskonskog divljenja prema čaroliji mora sjetila sam se kada mi je moj Pomorac poslao video na kojem je zabilježio susret s kitom. Snimka prati nevjerovatnu rasprostranjenost plavetnila preko cijelog ekrana, tek neznatno namreškanog neodređenim gibanjem ispod površine. Kako sekunde prolaze, sjena se otkriva.
Približavajući kadar tom sjenovitom mreškanju, odjednom se poput čarolije materijalizira grandiozna prilika kita. Biće veće od moje djetinje barke, ljepše od ijedne djetinje izmaštane slike, veličanstvenije od ičega što sam do sada vidjela. Iako gigantsko, pliva elegantno poput morske vile. Iako staro, pliva savršeno orijentiran i miran.
Susret s najvećim bićem na planeti. Susret s bićem koje je prije više od pedeset milijuna godina živjelo na kopnu i kretalo se po njemu, da bi se u nevjerovatnoj borbi za opstanak savršeno prilagodilo životu pod vodom. Susret s Gospodarom oceana, koji nema uši, ali savršeno dobro čuje; koji nema ruke, ali stvara savršenu glazbu; Onim koji živi i do stotinu godina i ne spava do stotinu dana.
Nepojmljiva i neopisiva zadivljenost pomiješana s trncima ushićenja što sam barem posredno mogla sudjelovati u tom susretu, preplavila me kao veličina tog kita. Zaboravila sam zemaljski svijet oko sebe i ponavljala kadar u kojem se sjena kita materijalizira u stvarnost i pruža nezaboravnu sliku susreta s prošlošću i sadašnjošću, čarolije plavetnila i života ispod površine, poezije u kretanju tog diva, nepreglednu savršenost spoja trupa i vode.
Mulac je gledao oduševljeno, ali i začuđeno, pitajući me zašto pak plačem. Nisam ni shvatila da sam plakala. Ponesena, dirnuta, osjećajući svetost tog prizora, moje tijelo odgovorilo je suzama.
Teško sam objasnila ono što sam osjećala, ali sam pokušala zapamtiti. Jer nije li to jedan od najvećih poklona koja priroda pruža onima koji se ne drže kopna i otisnu se na nepoznatu površinu mora?
Kao kitovi, kada im je ugrožen opstanak, nisu dvojili – ukrcali su se na drvene, plastične, metalne brodove i krenuli u nepoznato. Lica otvrdlih od soli, krvavih dlanova i nepokretnih prstiju, promrzli, gladni, sami. Daleko od svojih obitelji, ali savršeno dobro osjećajući njihove impulse: jesu li dobro, jesu li loše, jesu li, kako su…
Kao kitovi svojoj obitelji šalju poeziju kroz poruke, pozive i misli kojima ih obasipaju kada su razdvojeni, štiteći ih od vremena i razorne tišine. Kao kitovi, Gospodari oceana, plivaju, kreću se milju po milju nepoznatim, novim i istim rutama, nekada ne znajući ni koji je dan, ni koji je mjesec, prilagođeni da traju i opstaju i na kopnu i na vodi, ostavljajući osjećaj zadivljenosti i ponosa onima koji ih prate.
Plovidba je poduhvat. Težak i nesiguran poduhvat. Bilo kakva ona bila, uvijek je neizvjesna, opasna, izazovna, čarobna. Ljudi koji plove zagrizli su dio nepoznatog, iskonskog, pradavnog. Zagrizli su nepoznato.
Njihova teška svakodnevnica, puna vibracija, valjanja, lošeg vremena, opasnih mora, loše hrane, starih motora, opasnih i ugrožavajućih neodržavanja i nebriga, odvojenosti od kopna i ljudi koje vole, nekada biva nagrađena i od strane same veličanstvene prirode. Susretom s rijetkom pticom, ribom, kitom… Susretom s čarolijom.
Neka takvih susreta bude više i neka oni budu jedna od nagrada onima koji plove i onima koji ih čekaju. Dar susreta s ljepotom planeta kao nagrada. Jer susreti to jesu. Nagrada i blagoslov za težak izbor, koji iako i sasvim slučajan, i dalje ostaje izbor.
Kao dijete nikada nisam susrela kita. Kao žena susrela sam ga kroz Njegove oči. Snaga tog poklonjenog susreta ostaje podsjetnik na ljepotu našeg izbora.
Enna Kovač
