Početkom veljače Hrvatska je dobila svog prvog IAATO Ambasadora Antarktike! Sretnu vijest sa Sedmog kontinenta javio nam je sam kapetan Nenad Mogić, koji već više od dva desetljeća plovi ovim najizoliranijim područjem na svijetu.
Ambasador Antarktike je, prema definiciji IAATO-a, osoba koja voli i poštuje Antarktiku, educira druge prenoseći vlastita iskustva, zagovara zaštitu ovog osjetljivog područja te donosi pozitivne promjene u svojem okruženju kod kuće. Riječ je o doista važnoj i počasnoj tituli, koju pomorci rijetko imaju priliku dobiti.
Kapetan Nenad Mogić postao prvi hrvatski IAATO Ambasador Antarktike!
Krovna organizacija IAATO koja regulira sve aktivnosti na bijelom kontinentu je prepoznala moj rad i želju da nastavim prenositi znanje na poseban način, kroz simulator i učionicu, kao i kroz praksu vraćajući se u svojstvu Ice Mastera, rekao nam je kapetan Nenad Mogić.
Kako je to ploviti oko hladne Antarktike te što za njega osobno znači titula Ambasadora Antarktike, pročitajte u nastavku.
Recite nam za početak nešto o sebi. Kako ste se odlučili baš na karijeru pomorca?
Kao dijete s mora i tradicijom u obitelji, nije bilo izbora: Nautika! Godina gospodnja 1979.
Rođen u Splitu prije 50 i nešto godina. Po završetku Pomorske, otisnuo sam se na more kao kadet sa 18 godina, na prvi brod simboličnog imena ‘Split’. Nakon povratka i položenog poručničkog ispita natrag na Višu pomorsku po još obrazovanja. Gospodo, kolege mladi Oficiri: toga nikad dosta!
Kad se sjetite Vaše kadeture i prvog broda znakovitog imena ‘Split’, imate li kakvu anegdotu koja Vam padne na pamet?
Godina dana provedena na kadeturi uglavnom po Americi. Nakon povratka kući prijateljima sam, pokušavajući objasniti kako se živi u Americi, parafrazirajući izjavu “Živi se ka’ u Kaliforniji”, rekao: “Ekipa, Kalifornija je ovdje (kod kuće), a ne tamo!”
Nakon odrađenih par sezona u Lučkoj kapetaniji Trogir krajem ‘80ih, prvi put na brod odlazim kao časnik i od tada samo napredovanje uz rad, rad i rad. Povratak u klupe značio je polaganje kapetanskog ispita. Nakon toga, sredinom ‘90ih odlazak na putničke brodove na kojima sam do danas, evo skoro već 27 godina.
Lučka kapetanija ‘80ih i Lučka kapetanija danas – Što se promijenilo?
Puno bih mogao o tome jer sam u stalnom kontaktu sa svojim kolegama po struci koji, vjerujte mi, naporno rade tamo. Nažalost, respekta prema instituciji Kapetanije je sve manje na svim razinama, što nitko od njih ne zaslužuje. To treba stati i promijeniti se, ne sutra već jučer!
Koji je najmanji, a koji najveći brod kojim ste zapovijedali?
Razni brodovi, od manjih do većih pa natrag na manje. Najmanji brod je bio sa 200-ak putnika i 100 metara, a najveći sa 3000 ljudi i 230 metara. U našem poslu važi ona: mali brod – mali problemi, veliki brod – veliki problem. Pa ti biraj!
No, ljubav prema poslu i moru ne prestaje zbog toga.
Tu je i slika mog “parkiranja” najvećeg broda koji je ikad uplovio u moj Trogir, gdje danas sa familjom živim, na što sam isto ponosan uz veliku pomoć i podršku mojih kolega iz Lučke kapetanije, posebno kapetana Farčića.
Kada ste prvi put zaplovili prema hladnoj Antarktici?
Već od kraja ‘90ih počinjem posjećivati bijeli kontinent – Antarktiku. Taj dio svijeta, kojeg mi volimo zvati Down Below 60, je neopisiv: najhladniji, najviši, najsušniji, nedodirljiv te zahtijeva puno respekta i ni trunku podcjenjivanja.
Tu greškama nema mjesta. Učio sam, rekao bih, od najboljih. I još učim. Moram među njima spomenuti još dva Splićanina koja su ostavila traga dolje, i još ga ima. To su Kapetan Rajko Župan, kojeg već svaki pingvin zna, i Kapetan Denis Rađa, koji ne zna ni broj godina koliko je već proveo na “Sedmom kontinentu”.
Je li Vam bilo teško naviknuti se na hladnu klimu Antarktike koja se toliko razlikuje od naše u Dalmaciji?
Radio sam operacije na Antarktici i na -37 i mogu Vam reći da se hladnoća naše bure lako mjeri s tim meteorološkim uvjetima dolje. Mikroklima i iznenadni udari vjetra su puno izražajniji nego kod nas, nema Vakule da ti te promjene najavi. Tako da vrijedi ona: Nema lošeg vremena, samo loše odjeće i obuće.
Koja su Vam iskustva ostala u posebnom sjećanju? Jeste li imali bliskih susreta s životinjskim svijetom?
Volim reći da je Antarktika nedodirljiva. Dolje shvatiš koliko smo kao ljudska bića nemoćni pred snagom prirode jer si u njenoj nemilosti. Nema straha, ali poštovanje uvijek.
Tko jednom oplovi Antarktiku, može dalje po cijelom svijetu. Uvijek sam volio biti među kitovima i kad ih vidim, iskoristim priliku uskočiti u gumenjak, doploviti među njih, ugasiti motor i čekati da njihova radoznalost proradi. Imam prekrasnih slika i doživljaja u tišini Antarktike okružen kitovima, jer njima je to ipak samo igra.
Osim što plovite Antarktikom, radite i kao predavač u Advanced Maritime Venture training centru na Braču, gdje vodite edukacije za sve tečajeve vezane uz navigaciju polarnim područjima. Što Vas je motiviralo na taj odabir?
Imao sam priliku s dolaskom Covid-a sjesti, promisliti i birati što i kako dalje. To si nažalost mnogi moji mlađi kolege nisu mogli priuštiti.
E, baš zbog tih mlađih želim nastaviti prenositi znanje,. A gdje može bolje nego u vrhunskom training centru s modernim simulatorima kod našeg legendarnog Kapetana Kapitelija, u Advanced Maritime Venture (AMV) training centru na Braču.
Kako smo već pisali, nedavno ste postali prvi IAATO Ambasador Antarktike iz Hrvatske. Što za Vas predstavlja titula IAATO Ambasadora Antarktike?
Zadovoljstvo za postignuće nakon sto je prošlo 25 godina od mog prvog posjeta, pa onda obavezu prema svemu ‘Down Below 60’ da ostane netaknuto. Da kroz tečajeve o navigaciji na ledu prenosim iskustva i događaje zbog kojih se vraćam dolje.
To je jedna ljubav o kojoj voliš pričati svakome, nemjerljiva, jača od svega osim od ljubavi prema familji koja u takvim trenutcima, daleko, najdalje od kuće, nedostaje!
Iskustvo Antarktike kao Staff Kapetan, Kapetan i Ice Master je neprocjenjivo, pokrivajući sve segmente ove teške operacije pune izazova. Moja dužnost, želja i obaveza je da nastavim kroz AMV training centar podučavanje novih naraštaja pomoraca polar kodu, navigaciji u ledu i iskušenjima koja čekaju na tom putu.
Koliko se Vaš posao promijenio otkako ste prvi put zaplovili?
Danas je mnogo promjena u odnosu na prije 25 godina kada sam prvi put oplovio Antarktiku, što bi naši rekli, “naokolo kole”.
Tehnologija je impresivno napredovala, pa su elektronske karte, ECDIS pomagala i meteorološke prognoze benefiti koje si mi nismo mogli priuštiti. Ipak, u nekim trenucima ovdje dolje dođe vrijeme da se treba vratit osnovnim načelima navigacije, zato ih nemojte zapostaviti.
Lijepo je biti na mjestu gdje je svaka fotografija umjetničko djelo, a svaki pingvin ‘movie star’, no često mi zasvira ona Cocina: “Kapetane, tribalo bi doma”!
[U trenutku pisanja] Upravo smo oplovili Cape Horn i na putu smo prema najjužnijem gradu na svijetu: Ushuaia, Terra del Fuego, Argentina, gdje ćemo ukrcati novu grupu američkih turista pa natrag za Antarktiku.
Još jednu veliku uslugu mi morate napraviti i objaviti i ovu sliku, uz prigodne riječi, iako sama znači tisuću riječi:
Najjužnija čestitka na svijetu sa bilog kontinenta za 111. rođendan Bilih. U ponoć će, 13. veljače, zvonit brodsko zvono tri puta 1+1+1. Sretno ti bilo Hajduče!
