Tko je među vama, kao električar na trgovačkom brodu, proveo početkom osamdesetih neko vrijeme na vezu u napuljskoj luci?
U redakciju Slobodne Dalmacije javila se mlada Talijanka Nina Stiboric, s molbom za pomoć pri pronalasku (tadašnjeg) prijatelja njezina oca. Vrijeme je izbrisalo imena, no nije izbrisalo sjećanja na druženje.
Moj otac Francesco Izzo bio je pripadnik Financijske policije u luci Napulj, od 1980. do 1983. godine. Dio posla mu je bio obilaziti i kontrolirati brodove u luci. Na jednom od tih obilazaka upoznao je mornara, električara iz Splita, kojem je, eto, zaboravio ime. Sjeća se kako je čovjek govorio talijanski jezik, jer mu je djed podrijetlom bio iz Abruzza, rekla je Nina.
U malo vremena su postali dobri prijatelji, razmjenjivali su poklone.
Tata se sjeća kako su razmjenjivali boce vina, panetone, pandoro… No, nakon što je počeo Domovinski rat u Hrvatskoj izgubili su svaku vezu, kaže Nina, dodajući kako je hrvatski prijatelj njezina oca uvijek zvao Franco.
Prijateljstva su krhka, treba ih njegovati, a lako puknu na dva dijela… Danas je Talijanu iz priče žao što je dopustio da ih more i godine razdvoje.
Početkom osamdesetih Francesco Izzo je bio tridesetogodišnjak, a njegov hrvatski prijatelj je bio možda koju godinu mlađi.
U to mu se vrijeme rodilo i prvo dijete, pa je čak pitao tatu hoće li mu biti kum na krštenju, kaže Nina.
Radovao bi se Francesco kad bi uspjeli locirati prijatelja mu u Splitu, rado bi mu se javio, možda i nagovorio da ga posjeti u Italiji. Split nije mali, a opet je dovoljno mali da se uspješno pronađe bezimeni električar.
