Ovo je priča iz baula o tome kako su stotine radnika Luke Šibenik prije šezdesetak godina (tada s nazivom “Luka i skladišta Šibenik”) radili na pretovaru tereta iz pristiglih brodova s tehnologijom koja se danas jedva dade zamisliti, piše Otvoreno more.
A poslova je bilo napretek kad je po desetak brodova čekalo na istovar. Radilo se često u tri smjene, a za onu jutarnju radnici su s područja tadašnje šibenske općine, podijeljeni u radne brigade, koje je na terenu raspoređivao disponent, ustajali u cik zore da se radničkim autobusima dovezu u Luku i već u 6 sati započnu s radom u svojoj smjeni.
U Luci je bilo pet portalnih dizalica od po pet tona. Velik broj poslova obavljale su male dizalice na gusjeničarima, a najteže sami radnici svojim žuljavim rukama, često izloženi oblacima prašine od rasutih (sipkih) tereta. Tek oko 1965. u Šibenik su iz mađarskoga “Ganza” stigle dvije mosne konstrukcije po kojima je klizala manja dizalica, pa se njima moglo manipulirati u svim smjerovima. Bila je to velika pomoć.
Direktor Luke bio je Jakov Grubišić, kasnije predsjednik Općine Šibenik, a njegov pomoćnik Joško Vukov, naš školski kolega i brat pjevača Vice Vukova.
Sami radnici bili su najsretniji kad su mogli raditi s takozvanim generalnim teretima, kao što su drvena građa, aluminij, olovo, bakar, u čemu nisu bili izloženi zagađenjima zraka kao kod ugljena, fosfata i drugog materijala.
Jednoga takvog radnika s blokovima olova snimili smo u to doba, s njegovim pokretima, signalima dizaličaru, koji podsjećaju na kakav balet! Težak je to bio rad, poput samoga olova. A kad bi svirala marenda, svi bi pohitali ka radničkoj menzi u kojoj se jelo vrlo kvalitetno.
Odgovoran posao imali su radnici na samim brodovima iz kojih se iskrcavao teret. Oni su upravljali dizalicama, vičevima broda i bagera, uzvikujući dogovorene signale: “vira”, “torna”, “mola”, upravljajući tako teretom koji se izvlačio iz brodskih štiva.
Bilo je vrlo popularno među samim radnicima da se međusobno šaljivo nazivaju nadimcima. Kao: Pancir, Pivac, Trubilo, Beka i drugo, i koje smo i mi poznavali.
Bilo je, nažalost, i nesreća na poslu. S radnicima na teretnim vagonima, na samim brodovima. Jedan je radnik s ruba otvora upao duboko u štivu broda. I ostao živ. Pao je na brdo rasute pšenice!
Ali, ostvarivali su u pretovaru fantastičnih i do milijun tona godišnje. Danas se o tome ne može ni sanjati.
Joško Čelar
