U eri nereda i beznađa, pandemija i ratova, pitam se mogu li žene promijeniti išta. Razmišljajući kako uvijek sve počinje od stvaranja, njegovanja i transformacije, žene kao one koje nose ključ života, neumjereno njegujući svoje obitelji, dijeleći empatiju, razumijevanje i potporu transformiraju one s kojima žive, nameću se kao nositeljice nade.
Podsjećajući se na onu izreku kako će ljudi zaboraviti što ste rekli i učinili, ali neće zaboraviti kako su se zbog vas osjećali, budim si vjeru da svi mi, a posebno žene svojom snagom i upornošću, možemo promijeniti mnogo. Žene imaju snagu za promjenu, potrebno je jedino da same u nju povjeruju.
Žene koje su kćeri, majke, sestre, supruge pomoraca imaju priliku, zahvaljujući naravi i izazovima pomoračkog života, razviti u potpunosti svoje potencijale. Suočavaju se sa samostalnim odlukama i djelovanjima, uče da mogu mnogo više nego što su ih naučili ili su vjerovale. Rastu iz dana u dan, iz odluke u odluku, kao cvijet, zalijevane vlastitim uspjesima, snalaženjima, pa i promašajima, potporom i vjerom njihove obitelji, ljubavlju i samoljubljem – jednostavno živeći život koji je (htjeli mi to priznati ili ne) uvjetovan pomoračkim odlascima i dolascima, izbivanjima, prilagodbama…
Naučene da prihvate strahove kada ga nema, da razvijaju vjeru i nadu dok iščekuju poruku ili poziv, da balansiraju dok se on prilagođava životu na kopnu, da razumiju i utješe.
Borba s nepoznatim nije im strana. One hodaju naprijed, svjesne da su one same ono na što se zaista mogu osloniti. Tako samouvjerene i osnažene, one zrače nadu kuda god da krenu, ulijevaju povjerenje u žensku snagu i snalažljivost, pružaju osjećaj dostatnosti i sigurnosti. Sebi i svojim obiteljima. Odgajaju sebe, djecu i partnere, snalazeći se u nepoznatim i novim situacijama koje pomorstvo sa sobom donosi svakodnevno, izdržavajući samoću, prihvaćajući strahove, bojazni, radeći na tome da zadrže sebe i one koje vole.
Žene vezane uz pomorstvo, bilo obiteljskim odnosom, bilo da same plove, iznimno su snažne žene, posebne. Hrabre i odlučne. Bilo da se susreću s izazovima plovidbe kojom i dalje vladaju muškarci, većinski uvjereni da žene ne pripadaju tom svijetu; bilo da se susreću s izazovima čekanja, koje je i dalje većinski omalovaženo i ispunjeno predrasudama; žene svojim postupcima, ustrajanošću, tolerancijom, podrškom, vjerom, pa čak i samom svojom prisutnošću donose u oba svijeta lakoću. Lakoću da se izdrži. Pomažu toplim osmjehom, zagrljajem, riječima da se prebrodi odvojenost, izolacija, nemoć, ali i izazovi. One to mogu.
Iz vlastitog djetinjstva sjećam se predrasuda o ženama pomoraca. Slovile su za dokone, varljive, nemarne, površne osobe. One kojima je „nedostatak“ supruga tvorio maliciju i zluradost, čineći ih vrijednih podsmijeha i prijezira.
Kroz život upoznala sam mnogo žena koje čekaju svoje supružnike, partnere, sinove, očeve, braću, pa i one koje su se odlučile za nastavak očevog zanimanja i otisnule se u nepoznato (s jedinom sigurnošću da im neće biti lako). Nijedna od njih nije bila ništa od onoga što im se pripisivalo.
Sve redom odvažne, jedinstvene, jednostavne, brižne, vrijedne žene, od kojih sam mnogo naučila i o tome kako prebroditi krize čekanja, kako ne zaboraviti na sebe, kako se nositi s brigom oko djece dok partnera nema… Kako pokazati djeci da su mame lavice strašnije i snažnije od očeva ako im itko dirne u njihovu mladunčad, kako biti strpljiva, kako podnositi promjene, kako pomoći, kako zatražiti pomoć… Kako biti heroina vlastitog života, a ne žrtva, kako živjeti za sebe, a ne za druge, kako se boriti s predrasudama i kako ih omalovažiti… Kako slušati i razumjeti samu sebe, prihvaćajući sve ono što o sebi otkrijem, kako odbaciti stereotipe koje su nam nametnuli i koje smo odlučile zadržati, kako se ne bojati reći, kako pronaći ljepotu u svemu…
Najvažnije što su me naučile jest koliko žene jedna drugoj mogu pomoći. Koliko je važno da se kao žene podupiremo, razumijemo, slavimo uspjehe jedna druge, pomažemo i bodrimo. Biti tu za drugu ženu, razumjeti je onako kako samo žena ženu može, neprocjenjiva je snaga žena i esencija koja može promijeniti puno toga.
Zajedništvo. Zajedništvo je lijek.
Nadam se da će Dan žena biti prilika da žene još više podupru jedna drugu, da ne budu jedna drugoj neprijatelj, već da zajedništvom (s)tvore nešto mnogo moćnije od vojski, ratova, nesigurnosti i strahova. Da zajedništvom tvore bedem koji je neuništiv i koji ima snagu da pruža utjehu, utočište, mir i nježnost. To je ono što nam svima treba.
Enna Kovač
