“You begin saving the world by saving one person at a time.”
Charles Bukowski
Posljednjih nekoliko dana, našim medijima ‘odjeknula’ je vijest o Splićaninu Ivanu Koliću, koji je u Brazilu primio priznanje za hvalevrijedan čin i svetu dužnost svakog pomorca: spašavanje ljudskog života na moru.
Ivan Kolić plovi već skoro 15 godina, a prošao je svašta: od kadeture na bulk carrieru, preko karijere na tankerima, do čina Prvog časnika na FPSO-u ugledne offshore kompanije. Njegov put bio je šarolik, iskreno nam je opisao gospodin Kolić, a iz svake situacije izvukao je važne lekcije za budućnost.
Što kaže gospodin Kolić o akciji spašavanja kolege pomorca, usponima i padovima tijekom karijere, planovima za budućnost, obrazovanju pomoraca, ali i autonomnim brodovima, pročitajte u nastavku:
Nedavno ste primili priznanje za nesebičan čin spašavanja osobe na moru! Možete li nam reći malo više o samoj akciji spašavanja? Gdje se odvila, koja je bila Vaša uloga u akciji?
Bilo je to 03. 10. 2021. godine oko 19:30 sati.
Oglasila se uzbuna, bio sam u gvardiji, čuo sam na UHF radiju da netko viče “homem ao mar” te sam instiktivno potrčao prema brodici za spašavanje. Znao sam da ću biti vođa u spašavanju s obzirom da sam po Master listi zadužen za brzu brodicu za spašavanje u slučaju nužde.
Brodicu samo osposobili vrlo brzo, trebalo je svega 2 minute da se pripremi, te smo čekali odobrenje od kapetana da krenemo u spašavanje. Kada smo dobili odobrenje, brodicu smo spustili u 10 sekundi te krenuli prema utopljeniku. Čim smo dotaknuli more, shvatio sam koliko je zapravo mračno i zabrinuo sam se kako ćemo pronaći čovjeka.
Posada je utopljeniku bacila u more plutaču za spašavanje koja na sebi ima svjetlo što nam je dosta pomoglo jer nam je pokazala smjer.
Kada sam prišao sa brodicom prema utopljeniku, on je držao tu plutaču. Brinulo me to što se on nalazio jako blizu našeg sidrenog lanca. Bilo me strah da ga isti ne bi prignječio te sam mu prišao jako pažljivo. Kako sam se okrenuo prema njemu, more ga je malo odnijelo, ali su ga kolege spremno uhvatile. U idućem sam trenutku dao malo gasa i odmaknuo se od sidra budemo na čisto. E tad nam je trebalo par minuta, s obzirom da se radilo o velikom čovjeku. On ima 120, ako ne i 130 kg, visok je oko 2 metra i trojica kolega su ga vadili iz mora. To nam je bio zaista problem, jedva smo to napravili! Ubrzo smo se vratili natrag na brod, a doktor i ekipa za spašavanje već su spremno čekali. Kasnije su ga helikopterom odveli na obalu, pa u bolnicu.
Sve u svemu, cijeloj ekipi ide veliko priznanje zbog brze i efikasne akcije spašavanja. Od oglašavanja uzbune do povratka utopljenika na platformu nije nam trebalo više od 8 minuta.
Što za Vas znači sudjelovanje u akciji i priznanje koje ste primili?
Nagradu sam primio od moje kompanije koju mi je dodijelio moj nadređeni Kapetan Sanjiv.
Nažalost, takve akcije kada se dogode, spadaju u moj posao. Hvala Bogu da su samo iznimke, i neka to i ostanu. Kada postanete dio toga, kada se desi taj trenutak akcije, ne razmišljate što učiniti nego činite najbolje što znate u tom trenutku i vjerujete da će ishod biti najbolji što može te da će se sve završiti najbolje moguće.
Sudjelovanje u akciji i samo priznanje imaju poveznicu, a to je da se spašeni ljudski život poštuje i samim tim se priznaje njegova neprocjenjivost. Bez obzira kakav je, život je samo jedan i to je trenutak kojega ću se uvijek sjećati. Život je vrijedan nastavljanja.
Vratimo se na početak, recite nam malo više o sebi: odakle dolazite? Koju ste pomorsku školu ili fakultet pohađali?
Imam 33 godine. Rođen sam u Splitu, osnovnu školu završio sam u Kaštel Starom. U Splitu sam pohađao srednju Pomorsku školu, a na Pomorskom fakultetu u Splitu završio sam Posebni program obrazovanja radi stjecanja Svjedodžbe o osposobljenosti za prvog časnika palube na brodu od 3000 BT ili većem (STCW II/2). Ranije sam živio u Kaštel Starom sa svojim roditeljima, sad sam u Splitu.
Kako ste se odlučili na karijeru pomorca?
Znate kako kažu da Vas zvanje/zanimanje pronađe, tako i ja vjerujem da je mene pomorstvo našlo. Nisam iz obitelji pomoraca, to je za nas nepoznanica, osim mene i rođaka Nikole koji je Kapetan.
Biti Pomorac nije samo zanimanje, to je jedan poseban stil života, koji ima svoje prednosi i nedostatke, ali sve se da preživiti kada voliš ono što radiš, kada si cijeli u tome. Ja volim svoj posao i uživam u njemu, monotonija je nepoznanica, uvijek učite, uvijek nešto nova, rastete i kao stručnjak i kao čovjek.
Koliko dugo već plovite? Kako se od kadeture do danas mijenjala Vaša karijera?
Plovim već skoro 15 godina. Počeo sam kao kadet 2007. godine na brodu za rasuti teret (bulk carrier) i mogu reći da sam ovaj posao zavolija tijekom odrađivanja kadeture. Prvi korak na palubu tog velikog broda za mene je bio šok u pozitivnom smislu koji ću uvijek pamtiti. I dan danas se sićam tog dana kada sam se s Kapetanom ukrcao na brod, proletila mi je misao: “Čoviče di si doša?!”
Kao i uvijek, vrijeme je ono što je olakšavalo prilagodbu, to nešto novo i strano postalo je s vremenom normalno i dobro, a uz pomoć tadašnjih kolega na brodu moj postupak prilagodbe je bio lakši i ljepši. Brzo sam se priviknuo i tako je započela i ta priča mog brodskog života.
Godine 2008. završio sam stručni ispit za Časnika u Šibeniku te sam se sredinom 2009. godine ukrcao na svoj prvi tanker. Taj ugovor će mi ostati u pamćenju zbog mog osobnog neuspjeha, jer nisam mogao izdržati taj tempo koji je bio na tom brodu te sam se iskrcao. To je sve bila škola, i kako piva Gibonni, “drugi puta ću pametnije”. I vjerujem da jesam.
Daljnu navigaciju sam nastavio na jednoj Japanskoj firmi gdje sam radio dvije godine u svojstvu 3. Časnika, a nakon toga sam se zaposio na Kuwait Oil Tanker Company gdje sam ostao skoro 8 godina. Tamo sam stekao promaknuće u 2. Časnika, a danas sam na offshoru – jednoj uglednoj kompaniji na FPSO-u u svojstvu 1. Časnika.
Kao što vidite, naše zanimanje je specifično, jer se ne zadržavaš na jednom mjestu, kako ploviš brodom tako ploviš i mijenjajš radna mjesta i firme.
Gdje sada radite? Kako izgleda Vaš radni dan?
Radim za Modec International na jednom od FPSO-a.
Moj radni dan izgleda ovako: buđenje je u 05:00h, doručak u 05:15h, a u 06:00h započinje radni dan. Počinje 1. sastanak s cijelim mojim odjelom (departmentom) koji se bazira na dogovoru o cjelodnevnim obvezama tijekom dana i suradnji s kooperantima koji su tada prisutni na brodu.
Nakon sastanka odlazim u svoj office gdje puštam u rad sve radne dozvole. Dozvole se pregledavaju i puštaju u rad da bi posada mogla ići obavljati svoj posao.
Nakon toga ja i Safety Officer napravimo fizički pregled platforme. Nepravilnosti i nedostatke koje uočimone zabilježimo putem kamere, te na sljedećem meetingu prijavimo i raspravljamo o istom.
Ukrcaj tereta se odvija konstantno, produkcija je trenutno oko 900 kubika na sat odnosno oko 21.000 kubika na dan.
Kada imamo iskrcaj, on može trajati oko 12 do 24 h, ovisno o nominaciji koju DPST tanker ima tj. ovisno o količini tereta koju ćemo iskrcati. Kada je u pitanju iskrcaj moj radni dan se razlikuje, jer sam cijelo vrijeme u sobi za teret, tkz. Cargo Control room, iz koje kontroliram cijeli iskrcaj, pumpe balansa, pumpe tereta, sustave atmosfere u tanku te sve ostale sustave koji su nam neophodni za tu operaciju iskrcaja.
Popodne u 17:30h vršimo kontrolu svih dozvola koje su puštene za rad, nakon čega ih prosljeđujemo Oficiru koji je za to zadužen.
Iza slijedi handover, odnosno predaja smjena u 18:00h, a s kolegom prije odlaska iskomuniciram tijek događanja cijelog dana te on nastavlja izvršavati svoju noćnu smjenu.
I tako sljedeći dan opet buđenje u 05:00h…
Možete li izdvojiti neke događaje iz Vaše karijere koji su Vam ostali u posebnom sjećanju, bilo pozitivnom ili negativnom?
Moja kadetura, prvih 6 mjeseci, nešto je što ću uvijek pamtiti. To se nikad ne zaboravlja.
Bilo je to nezaboravno putovanje, s Kapetanom sam stigao na ukrcaj u daleku Australiju, imao sam 18 godina i kada sam stigao ispred broda pitao sam se “Što ja tu radim, što je ovo?”
Na brod Vas nitko ne može pripremiti, to se jednostavno mora doživjeti i proživjeti da biste shvatili kako je. I tako je počela moja brodska priča i život Pomorca. Bio sam stvarno još samo dite koje se uputilo u dalek svit koji je često bio nemilosrdan i surov, ali ti to kasnije pomogne izgraditi te u osobu koja može svugdje opstati i preživjeti.
I tako sam i ja, korak po korak, malo po malo, i evo me, još živim tu svoju priču. Moram kazati da se zahvaljujući dobrim ljudima i kolegama koje sam susreo na toj svojoj kadeturi, razvila moja ljubav prema tom poslu. Lijepo je kad te ljudski prigrle i kad osjetiš i vidiš Čovika oko sebe. I kad je teško, lakše je jer “Čovik je uz tebe”.
Poseban ukrcaj za mene bio je ukrcaj prvi puta za trećeg časnika, iz kojeg sam naučio važnu lekciju. Po ugovoru trebao sam biti na brodu 4 mjeseca, ali ostao sam 1.5 mjesec jer nisam mogao izdržati taj način rada. Atmosfera na brodu je bila jako negativna i odlučio sam prekinuti ugovor.
Sada vjerujem da me taj trenutni neuspjeh naučio puno toga za dalje i usmjerio k mom pravom putu. Kako je Henry Ford rekao: “Neuspjeh je prilika da pokušate mudrije”. Ja bih na to dodao i Konfucija koji kaže: “Naša najveća slava nije u tome da nikada ne padnemo, već da se svaki put kad padnemo podignemo.”
Vjerujem da sam sada i ja mudriji, jer kad padnem ne razmišljam o padu nego se jednostavno podignem i krenem dalje. To se zove moj Život, a ja ga samo živim.
Koje je Vaše mišljenje o hrvatskom sustavu obrazovanja pomoraca?
Boljka u hrvatskom sustavu obrazovanja pomoraca je kroničan nedostatak sinergije između teorije i prakse, kako na početku srednje škole tako i na samom fakultetu. Teorija i praksa ne surađuju dovoljno, još uvijek imaju odnos na “Vi”.
Za naš smjer je jako bitno da to dvoje budu u zajedničkoj suradnji – simbiozi, da se redovito prate i nadopunjavaju, jer jedno bez drugog ne mogu. Naše zanimanje je strukovno i kada se nađeš u nekoj situaciji ne uzimaš knjigu u ruke – za to se nema vremena – nego reagiraš na temelju već stečenog znanja.
Na tom polju treba još više raditi. U zadnje vrijeme se vidi neki pomak, ali to je još uvijek jako malo koliko se može učiniti za što je potrebno puno jake volje.
Vjerujem da će jednog dana biti bolje nego je sada.
Pratite li trendove u pomorskoj industriji? Što mislite o autonomnim brodovima? Hoće li autonomna plovila jednog dana ‘zamijeniti’ posao pomoraca?
Promjene koje se događaju u pomorskom svijetu su s jedne strane toliko impresivne, a s druge strane tako otužne. Jedan dio pomorstva polako izumire, ako već nije izumro. Razlike u doba moje navigacije 2007. godine i danas su zemlja-zrak, a da ne govorimo o 1980. i 1990. godinama, to je neusporedivo.
Autonomni brodovi, to nije budućnost – to je već sadašnjost. Poznam neke kolege koji se bave tim poslom, upravljaju ROV jedinicama iz Hrvatske, Irske, Amerike i drugih zemalja u svrhu raznih istraživanja.
Je li autonomnost velikih brodova za Pomorca dobra ili ne, to će vrijeme pokazati. Za sada ne vjerujem da će autonomna plovila ‘zamijeniti’ posao pomoraca, a ako to bude jednog dana, to će sigurno prvotno utjecati na smanjenje posade na brodu. Ako imamo posadu od 20 do 30 ljudi, a u budućnosti se to svede na 5 ili 10 ljudi, zahtijevat će se sigurno i što veća stručnost u IT području, izrada sustava baza podataka kao i upravljanje i održavanje cijeloga sustava. Tradicionalni način poslovanja, manualne aktivnosti koje se obavljaju na brodu, kao i održavanje broda, promjena ventila itd., postat će prošlost. Sve će se bazirati na IT tehnologiji te u tom smislu možemo kazati da će se sam način Pomorstva promijeniti.
Živi bili pa vidili što nam život donosi, a vrijeme će pokazati je li to za nas bolje ili ne. Na kraju puta, nema toga što čovik ne preživi, bez obzira da li nam se sviđa manje ili više, život ide…
Što biste izdvojili kao prednosti, a što kao nedostatke pomoračkog života?
Prednost ovog posla je ta što je dosada stran pojam, nema je. Uvijek je neki izazov ispred tebe, uvijek si u nekom ritmu, nema stagnacije. Nikada nije kraj učenju i dan nikada ne traje 24 sata, nego puno više. Još bih naglasio upoznavanje drugih kultura, jer sam stvarno prošao, odnosno proputovao dosta gradova i država te upoznao novih ljudi/kolega.
Što se tiče nedostataka, trebaš se boriti sam sa sobom svakodnevno da se ne izgubiš. Jer ako ti sam znaš gdje ti je mjesto i tko si, problema nema. Nije to uvijek lako, otuđenost i samoća su tereti, a ne prednosti ovog zanimanja. Nekad to izgleda kao da uvijek gledaš isti film. Pogledao si ga sto puta, ali i dalje gledaš.
Ne smijemo zaboraviti da ipak nikada nije isto, da nam život ne smije postati navika, jer život onda nema smisla. I tako iz dana u dan izboriš vlastitu borbu, da bi živio taj dan i da bi ti život bio dug.
Život nije ni crn ni bijel, život su one nijanse koje ti daju smisao i motivaciju da živiš.
Što biste savjetovali mladim pomorcima i studentima koji se tek odlučuju za pomoračku karijeru?
Moj savjet mladim pomorcima i studentima, s obzirom na današnje društvo u kojem živimo i mogućnosti koje se nude na tržištu, je da prije nego donesu konačnu odluku provaju je li to uistinu za njih. Je li ih život pomorca izabra, ili je to njihov izbor na temelju nekih trenutnih odluka. Kažem to zato što čemu završiti nešto, a ne željeti to raditi? To je onda gubitak vremena, koje nam nitko neće moći vratiti.
Vrijeme je jedino što ne stoji, ne zaustavlja se i zato ga trebamo iskoristiti najbolje što možemo.
Čovjek koji voli svoj posao, možda ga ne voli svaki dan isto. Svi imamo dana kada se pitaš: “Što mi je ovo trebalo?”… Kada je teret teži, bol veća, kisika manje… Ali i ti dani prođu i samo te podsjete da, bez obzira na težinu, i ti teški dani su lakši ako na kraju ipak svoj posao voliš i živiš ga.
Želim mladim pomorcima da iskreno svaki dan i žive to što rade, zdravo, radosno i sretno.
Kakvi su Vaši planovi za budućnost? Gdje se vidite za deset godina?
Planiram ostati i biti zdrav, kako fizički tako i mentalno.
Budućnosti se ne optrećujem, jer život je sad – danas, ovaj trenutak, tako da se učim uživati u svakom trenutku svog života. Nekada je dobro, nekada malo bolje, ali svaki trenutak treba proći da dođe ono najbolje.
I kako je gospodin Popadić napisao, a gospodin Oliver otpivao: “Šaka suza, vrića smija, ča je život vengo fantazija..!”
I tako i ja svakodnevno živim svoju “Fantaziju…!”
V.T.
