Dan je očeva. Tko je to otac?
Je li to onaj strogi muškarac koji odgaja svoje kćeri i svoje sinove ljubavlju i spregom, a majku njihovu ljubi i u stopu prati? Ili pak onaj što se žrtvuje za svoju obitelj pružajući im najbolje što im pružiti može? Je li otac nešto puno veće od same riječi sačinjene od četiri slova i zašto određene religije imaju nagon da svoje učitelje i svoga boga nazivaju ocem?
Otac… nešto poput oslonca koji je uvijek tu, poput sigurne luke u koju se uvijek možemo vratiti, poput ono malo mirnoće na olujnome moru… kao smiraj zraka između naleta vjetra. Očevi su opjevani i u mnogim pjesmama… pretežno melankoličnog karaktera. Zašto? Valjda zato jer su toliko važni, a da se to u tolikoj mjeri i ne primjećuje dok su među nama.
Postati ocem – ima li ljepšeg trenutka u životu jednoga muškarca? Trenutak u kojem je život sa životom dao život.
Kako su kratki životi i kakvih čudnih životnih puteva ima. Biramo li ih sami ili nam se oni podmeću pod noge? Je li čovjek kovač svoje sreće ili netko drugi povlači konce?
Očinstvo je jedna tema o kojoj se može štošta reći i o koju se može sagledati iz različitih kutova. Pomorci imaju tu specifičnu crtu da nisu uvijek tu kada se događaju neke važne stvari u njihovim obiteljima. Možemo krenuti i kronološki, pa zamisliti jednoga mladoga pomorca koji prvi put postaje otac. Kako je njemu miljama daleko od njegove bolje polovice koja u drugom stanju sama obavlja većinu poslova, odlazi na preglede i vrši svoje profesionalne obaveze? Veliki je to stres. Kako za nju, tako i za njega.
Postoje ljudi koje je teško uvjeriti da je sve u redu, a obično vuku neku traumu u podsvijesti. Mnogo stresa rađa jednu neprirodnu situaciju za ljudsko tijelo, no ono se s njom izori na ovaj ili na onaj način.
Uvijek su pomorci „naštimavali“ da budu na kopnu kada im žene imaju „termine“, no nekada je i to bilo nemoguće napraviti. Rijetko, ali također prisutno. Kako opisati sreću i radost koja se osjeti kada se prvi put dijete primi u naručje? Nema tih riječi. Nema tih suza. I nema tih trnaca. Neke se stvari jednostavno riječima ne daju opisati. I to su uvijek najljepše stvari.
Tako je i uloga oca nešto što se riječima da dočarati, ali uloga tate – teško. Otac se, kroz godine mutacije leksika, ustalio kao nekakva imenica socio-ekonomskih i biološih karakteristika, dok je tata više ona prava uloga muškarca u tim prvim koracima jednoga djeteta.
Očevi će formirati djetinjstva, tate će ih učiniti nezaboravnima. Svaki smijeh, svaka igra, svaki odlazak na spavanje…. Sve će imati neku posebnu čar. I uvijek će biti najgore kada tata mora ići na par mjeseci.
Jer drugi tate rade do četiri sata… a kod djece pomoraca, tate rade do četiri… mjeseca.
Svako hvatanje za nogu, svako mahanje na aerodromu, svaki ponovni susret, čvrst zagrljaj i milijun suza… sve ostaje duboko urezano u sjećanje. Formiraju se ličnosti koje vole i razumiju. Djeca postaju ljudi, a tate, iako u ogledalu potpuno drugačiji, s manje kose, s više sijedih, sa većim podočnjacima i sa manjim smislom za igru… i dalje ostaju tate.
I tako neki pomorci postanu očevi jednom, neki dva puta, a neki tri, četiri ili više. Što više ruku za zagrljaje na dočeku, tim i toplija atmosfera. Ispričala je svojevremeno supruga jednoga Zapovjednika iz okolice Rijeke kako je njezin sin stalno gledao u zrakoplove na nebu i pitao: „Je li u ovom tata?“
Nestrpljenje raste s obje strane kada tate nema. Nakupljaju se emocije u srcima i onda se na novom susretu ne daju suspregnuti. Poteku poput planinskih brzaca u topla proljeća i operu te obraze željne poljubaca.
Ljubav.
Postoji li išta ljepše na svijetu od ljubavi? Teško. Nikako.
To tvrde samo oni koji ljubav nisu kušali, a oni koji jesu znaju da ne postoji ništa ljepše i ništa vrijednije.
Tata voli i tata je voljen. Čak nije nužno niti biti otac da bi se nekom bilo tata. Čak nije nužno niti biti blizu da bi se osjetila silina jedne ljubavi koja tako žudi da se ponovo prostre na te malene duše koje čekaju.
Dovoljno je samo voljeti.
Dragi pomorci, sretan vam Dan očeva, a vi zauvijek ostanite – tate!
Petar Zuanović
