Otužno je u ovom dijelu godine spustiti se do šibenske rive u bilo koje doba dana i vidjeti je bez brodova. To je kao i bez ljudi. A i brodovi imaju svoj životni vijek: nastanak, trajanje i kraj, kako se zna reći u krugovima pomoraca.
Sjećamo se doba, već davno minuloga, kad je i u luku Krešimirova grada uplovljavao brod za brodom. Kad su postojale stalne, takozvane brze putničke i putničko-teretne pruge, ne samo duž naše obale, već i veze s Italijom. Masa svijeta svakoga bi dana, posebno navečer, hodila na rivu dočekati brod i vidjeti tko njime dolazi i tko odlazi. Bilo je to poput nekoga rituala, piše Joško Čelar za Otvoreno more.
“Jadrolinijini” brodovi “Jadran”, “Jedinstvo” i “Proleterka” (s teškom havarijom 1969. godine kod Murtera), oni nešto manji tipa “Osijek” šarali su jadranskom obalom. Stizali su i veliki talijanski putnički brodovi “Calpurnia”, “Vulcania” i drugi.
Pravu revoluciju izazvao je tadašnji talijanski “Tiziano”, a kasnije “Ivan Zajc” u domaćoj bijeloj floti, koji je dva puta tjedno izravno iz Pescare dolazio u Primošten s gostima za tamošnje hotele.
Nešto potanje, o njemu je i ovdje riječ u priči s kraja sedamdesetih i tijekom devedesetih godina. O tom brodu sačuvale su nam se i dvije fotografije. Na jednoj je “Tiziano” u Primoštenu prije isplovljavanja, a na drugoj svečani doček istog broda na istoj rivi, ali u drugom ruhu, nakon što ga je kupila “Jadrolinija” i uvela ga u flotu pod imenom skladatelja Ivana plemenitog Zajca.
“Zajc” je, međutim, 1995. godine, u noći na 25. studenoga, doživio havariju, ploveći na dužobalnoj liniji iz Rijeke prema Splitu, pramcem “nasjeo” na otočić Malta kod Drvenika Velog u trogirskom akvatoriju. Bilo je štete na automobilima u garaži, ali, srećom, nitko od putnika nije stradao. Na njemu su se tada nalazili i članovi naše rodbine iz Splita.
A danas, ako nekoga upitate hoće li u neki obalni grad poći brodom, pogledat će vas u čudu. Ne putuje se ni vlakovima, a kamoli brodovima i trajektima. Osim na većinu jadranskih otoka.
U Šibeniku je ta “ponuda” svedena na jedan vremešni trajekt i još stariji ili bolje rečeno dugovječni vapor “Tijat”, veteran iz splitskog škvera koji po krmi ostavlja već 67. godinu života. Druga su priča oni ljetni mamutski brodovi, ploveći hoteli ili kruzeri.
Stara latinska izreka “Ploviti se mora, a živjeti ne mora” odnosi se tako samo na pomorce, morske vukove. Ako i za njih to još vrijedi.
Joško Čelar
