O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Paradoks sjedinjenja

Kada sam slabiji od tebe, tražim od tebe slobodu jer je to u skladu s tvojim načelima. Kada sam jači od tebe, oduzimam ti slobodu jer je to u skladu s mojim načelima.“ – F. Herbert

Sjetila sam se ovih rečenica dok sam slušala poznanicu kako priča o životu sa svojim suprugom, pomorcem. On plovi 15 godina, ona je kućanica. Nemaju djece. Ništa u njenoj priči me nije iznenadilo, zgranulo ili oduševilo. Bila je to jedna sasvim obična obiteljska priča koja započinje ljubavnim iskrama, razvija se, raste, pada i diže se, traje.

Ono što mi je privuklo pažnju i ono što sam zapamtila bio je naglašen opis njihovog zajedništva. Izgubljen pojam „ja“ sasvim se transformirao u „mi“ – osvajajući sve ono što nije naše upravo kao naše, prisvajajući ne samo zajedničke događaje, uspjehe i neuspjehe, već i one sasvim individualne i neodvojive od jednine. Ona je stopila svoje „ja“ s njegovim, zadržavši sve svoje kao svoje, prisvojivši sve njegovo.

U jednom sam trenutku promislila da možda ona plovi skupa s njim, da sudjeluje u havarijama, valjanju, anksioznosti plavetnila kojem nema kraja, a ne da je na kopnu, na suhom, sa stopalima na zemlji, sigurna u svom prostoru, slobodna na svoje svakodnevne odluke. Uvukao mi se nemir pod kosu, ponavljala sam sebi kako nije zdravo. Jednostavno nije dobro.

Sva njegova napredovanja, sve njegove poslovne uspjehe vezane za plovidbu, čak i završetak njegovog školovanja, naslovila je kao njihov zajednički uspjeh. Kao nešto za što su oboje radili. Što su oboje odradili. Ne radimo li to svi pomalo?

Postavlja se pitanje koliko podrška partnera znači, do kojeg omjera je presudna da bismo se ostvarili profesionalno?

Da, podrška partnera neizmjerno znači, vitalna je za uspjeh zajedništva, ali i za naš vlastiti napredak. Idealno bi bilo kada bi partneri uvijek jedno drugome bili podrška, kada bi pomagali jedno drugome da ostvare snove, da uspiju u provedbi neke ideje, da podržavaju jedno drugoga. Bilo bi idealno.

No, možemo li i onda kada imamo stopostotnu podršku partnera reći da je naš ostvareni uspjeh naš zajednički ili je on ipak samo naš?

Mislim da je veoma važno zadržati granicu u kojoj ne prisvajamo, već samo slavimo uspjehe i razvoj tog našeg partnera. Važno je za oboje. I za nas same, da zadržimo ono nešto samo naše, da rastemo kako se mijenjamo; i za naše partnere, da zajedništvo ne dožive kao parazitski ujed, već kao paradoks kad dvoje postaju jedno, ali ipak ostaju dva.

Zrela ljubav je ona koja to dozvoljava. Sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta. Tada je nepotrebno (suvišno) naglašavati da je pomorac „dogurao do xy“ jer smo mi kao partnerica bili podrška – on je ipak plovio „sam“. Ustajao se u tijesnoj kabini već otupio na brodski miris, jeo često nejestivo, radio u buci, trešnji, hladnoći ili vrućini, valjao se u lošim vremenima, bez mogućnosti da izađe na kopno dok mu traje ugovor (ponekad i duže, bez mogućnosti da ode kući). Odvojen, usudit ću se reći zarobljen u entitetu broda koji traži nemoguće, a nudi premalo.

Neupitno, lakše mu je ako ima nekoga tko ga voli, razumije, podržava. Nekoga tko mu je oslonac. Nekoga tko je snažan i kome vjeruje. No, nije li to svakome lakša opcija, bez obzira na zanimanje?! Imati u voljenom biću zdravu podršku, nekoga na koga se možemo uvijek osloniti.

Nije li tako i u roditeljstvu? Jesu li uspjesi (i neuspjesi) naše djece naši ili njihovi? Odnosno, u kolikoj mjeri i gdje je granica?

Poznajem mnogo odraslih osoba koji nisu imali idealne obitelji i koji su odrastali u neizvjesnosti i hladnoći. Odrasli su u uspješne ljude. U današnjem kapitalističkom društvu poimanje riječi jednakost podrazumijeva jednakost ljuštura, onih koji su izgubili svoju individualnost. Označava istovjetnost, a ne jedinstvenost. Ljubav ne smije biti kapitalistički nastrojena. Ona je daleko snažnija i moćnija od istovjetnosti, jer ako ona ne ponudi jedinstvenost, nije uopće ni potrebna.

Ja sam neizmjerno ponosna na mog Pomorca. Na količinu snage i odlučnosti (usmjerenosti k cilju) koju ima, a koja je potrebna da se odradi pomorački posao. Od jutra do večeri, od ponedjeljka do ponedjeljka, od ugovora do ugovora, preživjeti krajnje shematski ustanovljene radnje, strogo određene pravilima, bez oduška ili smiraja, stalno okružen opasnostima unutar i van broda.

Slavim njegove uspjehe kao njegove, jer oni to jesu. Mogla sam ja dati svu svoju snagu, strpljenje, riječi, bilo koji oblik podrške, ali da on to nije mogao odraditi, nikada ni ne bi.

Ono što slavim kao zajednički uspjeh, naš je odnos, naša obitelj. Tu je srce jedinstva kojeg su stvorili (svjesno) dvoje i umnožili. Taj uspjeh (ili neuspjeh) zajednički nam je. Nikako nije malo manje moj, više njegov ili obrnuto. Cijeli je i potpuno naš. I svaki put kada taj zajednički odnos povrijedimo; svaki put kada ga zacijelimo, samo smo mi sami u pitanju. Samo smo mi sami odgovorni.  

Slaveći drugoga u zajedničkom odnosu ne umanjujemo sebe, već pružamo priliku partneru da opuštenije slavi vlastite uspjehe.

Uz reciprocitet, oboje rastemo.


Enna Kovač

Kada sam slabiji od tebe, tražim od tebe slobodu jer je to u skladu s tvojim načelima. Kada sam jači od tebe, oduzimam ti slobodu jer je to u skladu s mojim načelima.“ – F. Herbert

Sjetila sam se ovih rečenica dok sam slušala poznanicu kako priča o životu sa svojim suprugom, pomorcem. On plovi 15 godina, ona je kućanica. Nemaju djece. Ništa u njenoj priči me nije iznenadilo, zgranulo ili oduševilo. Bila je to jedna sasvim obična obiteljska priča koja započinje ljubavnim iskrama, razvija se, raste, pada i diže se, traje.

Ono što mi je privuklo pažnju i ono što sam zapamtila bio je naglašen opis njihovog zajedništva. Izgubljen pojam „ja“ sasvim se transformirao u „mi“ – osvajajući sve ono što nije naše upravo kao naše, prisvajajući ne samo zajedničke događaje, uspjehe i neuspjehe, već i one sasvim individualne i neodvojive od jednine. Ona je stopila svoje „ja“ s njegovim, zadržavši sve svoje kao svoje, prisvojivši sve njegovo.

U jednom sam trenutku promislila da možda ona plovi skupa s njim, da sudjeluje u havarijama, valjanju, anksioznosti plavetnila kojem nema kraja, a ne da je na kopnu, na suhom, sa stopalima na zemlji, sigurna u svom prostoru, slobodna na svoje svakodnevne odluke. Uvukao mi se nemir pod kosu, ponavljala sam sebi kako nije zdravo. Jednostavno nije dobro.

Sva njegova napredovanja, sve njegove poslovne uspjehe vezane za plovidbu, čak i završetak njegovog školovanja, naslovila je kao njihov zajednički uspjeh. Kao nešto za što su oboje radili. Što su oboje odradili. Ne radimo li to svi pomalo?

Postavlja se pitanje koliko podrška partnera znači, do kojeg omjera je presudna da bismo se ostvarili profesionalno?

Da, podrška partnera neizmjerno znači, vitalna je za uspjeh zajedništva, ali i za naš vlastiti napredak. Idealno bi bilo kada bi partneri uvijek jedno drugome bili podrška, kada bi pomagali jedno drugome da ostvare snove, da uspiju u provedbi neke ideje, da podržavaju jedno drugoga. Bilo bi idealno.

No, možemo li i onda kada imamo stopostotnu podršku partnera reći da je naš ostvareni uspjeh naš zajednički ili je on ipak samo naš?

Mislim da je veoma važno zadržati granicu u kojoj ne prisvajamo, već samo slavimo uspjehe i razvoj tog našeg partnera. Važno je za oboje. I za nas same, da zadržimo ono nešto samo naše, da rastemo kako se mijenjamo; i za naše partnere, da zajedništvo ne dožive kao parazitski ujed, već kao paradoks kad dvoje postaju jedno, ali ipak ostaju dva.

Zrela ljubav je ona koja to dozvoljava. Sjedinjenje pod uvjetom očuvanja vlastitog integriteta. Tada je nepotrebno (suvišno) naglašavati da je pomorac „dogurao do xy“ jer smo mi kao partnerica bili podrška – on je ipak plovio „sam“. Ustajao se u tijesnoj kabini već otupio na brodski miris, jeo često nejestivo, radio u buci, trešnji, hladnoći ili vrućini, valjao se u lošim vremenima, bez mogućnosti da izađe na kopno dok mu traje ugovor (ponekad i duže, bez mogućnosti da ode kući). Odvojen, usudit ću se reći zarobljen u entitetu broda koji traži nemoguće, a nudi premalo.

Neupitno, lakše mu je ako ima nekoga tko ga voli, razumije, podržava. Nekoga tko mu je oslonac. Nekoga tko je snažan i kome vjeruje. No, nije li to svakome lakša opcija, bez obzira na zanimanje?! Imati u voljenom biću zdravu podršku, nekoga na koga se možemo uvijek osloniti.

Nije li tako i u roditeljstvu? Jesu li uspjesi (i neuspjesi) naše djece naši ili njihovi? Odnosno, u kolikoj mjeri i gdje je granica?

Poznajem mnogo odraslih osoba koji nisu imali idealne obitelji i koji su odrastali u neizvjesnosti i hladnoći. Odrasli su u uspješne ljude. U današnjem kapitalističkom društvu poimanje riječi jednakost podrazumijeva jednakost ljuštura, onih koji su izgubili svoju individualnost. Označava istovjetnost, a ne jedinstvenost. Ljubav ne smije biti kapitalistički nastrojena. Ona je daleko snažnija i moćnija od istovjetnosti, jer ako ona ne ponudi jedinstvenost, nije uopće ni potrebna.

Ja sam neizmjerno ponosna na mog Pomorca. Na količinu snage i odlučnosti (usmjerenosti k cilju) koju ima, a koja je potrebna da se odradi pomorački posao. Od jutra do večeri, od ponedjeljka do ponedjeljka, od ugovora do ugovora, preživjeti krajnje shematski ustanovljene radnje, strogo određene pravilima, bez oduška ili smiraja, stalno okružen opasnostima unutar i van broda.

Slavim njegove uspjehe kao njegove, jer oni to jesu. Mogla sam ja dati svu svoju snagu, strpljenje, riječi, bilo koji oblik podrške, ali da on to nije mogao odraditi, nikada ni ne bi.

Ono što slavim kao zajednički uspjeh, naš je odnos, naša obitelj. Tu je srce jedinstva kojeg su stvorili (svjesno) dvoje i umnožili. Taj uspjeh (ili neuspjeh) zajednički nam je. Nikako nije malo manje moj, više njegov ili obrnuto. Cijeli je i potpuno naš. I svaki put kada taj zajednički odnos povrijedimo; svaki put kada ga zacijelimo, samo smo mi sami u pitanju. Samo smo mi sami odgovorni.  

Slaveći drugoga u zajedničkom odnosu ne umanjujemo sebe, već pružamo priliku partneru da opuštenije slavi vlastite uspjehe.

Uz reciprocitet, oboje rastemo.


Enna Kovač