Danas je Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada.
Praznik rada slavi se još od 1889. godine, a svoja vrela nalazi u 1886. godini i masovnim prosvjedima čikaških radnika na kojima je bilo podosta nasilnih ekscesa, a osmorica radnika osuđeni su na smrt.
Na području Hrvatske ovaj se praznik slavi još od 1890. godine uz parole radnika „888”, što će se pola stoljeća kasnije koristiti kao komunistička parola na prostoru bivše Jugoslavije u sklopu propagande umjetno stvorene građanske radničke klase. Iz tih vremena još uvijek stoji najčešće spomenuti naziv za Praznik rada, a to je „Prvi maj”.
U najnovijoj inačici hrvatske države, aktualnoj Republici, Praznik rada slavi se od 1996. godine kada je Sabor izglasao obilježavanje Blagdana rada na prvi dan mjeseca svibnja, da bi se taj naziv promijenio u Praznik rada na sjednici 02. studenog 2001. godine.
Suština problema oko rada u Hrvatskoj uopće nije u nazivu ovog neradnog dana, već u činjenici da od milijun radnika u Republici, njih 780.000 radi za plaću manju od 5.000 kuna. Upravo je to jedan od razloga zašto se gotovo 20.000 hrvatskih državljana danas nalazi pod ugovorima u međunarodnoj plovidbi, ploveći svjetskim morima da bi nešto u životu napravili i osigurali si ugodnu treću dob.
Jedan od gorućih problema pomoraca kao radnika jest upravo i osiguravanje primanja u trećoj životnoj dobi. Upravo se ta stavka navodi kao jedna od deset najčešćih po pitanju nepovoljnosti pomorskog posla, usprkos činjenici da su plaće na takvim radnim mjestima izdašnije nego na kopnu.
Dakle, pomorci na brodovima u međunarodnoj plovidbi moraju sami sebi riješiti takva socijalna pitanja, u niši kojih su i pitanja zdravstvene skrbi te nameta Republike koja tjera pomorce u sistem rada od minimalno 183 dana godišnje. Drugim riječima, pomorci na radnom mjestu godišnje provode 4.400 sati, dok radnici na kopnu na svome radnom mjestu provedu 1.840 sati, imajući na umu da Republika Hrvatska tu brojku dozvoljava popeti i na preko 2.200 sati, usprkos konstantnom „furanju” na razvijene zemlje koje takvo što ne dopuštaju.
Za napomenuti je i da je od 4.400 sati polovica namijenjena odmoru, barem tako stoji u službenim dokumentima. No, tu dolazimo do još jednoga problema, a to je monotonost u koju pomorci upadaju, u jednu radnu kolotečinu u svim vremenskim uvjetima, u svim dijelovima svijeta i u svim političkim prigodama. Prema anketi SAFETY4SEA iz 2019. godine, čak 38% pomoraca na brodovima ne druži se sa svojim kolegama u slobodno vrijeme zbog premorenosti, pa se žrtvovanje društvenoga života pomoraca, takoreći, podiže na jednu još višu razinu.
Uslijed tih i takvih prilika, velik broj pomoraca pati od nostalgije, usamljenosti i kroničnog umora, napose onoga psihičkog od kojega se teško odmoriti. S digitalizacijom su se uvjeti komunikacije znatno poboljšali, ali još uvijek se velik broj pomoraca žali na ograničenu komunikaciju sa svojim bližnjima. Dio njih se žali na smještajne uvjete na brodu, a velik dio pomoraca se žali na hranu, od toga da su količine nedovoljne do situacija sa lošim kuharima.
Osim što im je narušeno zdravlje, pomorci se suočavaju i sa velikim brojem drugih rizika: to su rizici od piratstva, upadanja u zone političkih sukoba, ali i sve češći rizik – rizik od neizravnog uplitanja u kriminalne radnje jer su putevi ilegalnih grupacija sve više fokusirani na promet morima. Uz sve to, pomorci moraju slijediti stroge propise i poštovati međunarodna pravila, a na svojim plećima noseći svjetsku ekonomiju i život kakvim ga poznajemo.
Pomorci napuštaju svoj posao najčešće zbog osobnih žrtvi koje podnose propuštajući najvažnije životne trenutke svojih najmilijih i narušavajući vlastiti integritet zarad drugih fizičkih ili pravnih osoba. Kao drugi najčešći razlog napuštanja plovidbe, pomorci navode ograničen društveni život, a na trećem mjestu se našao stres, odnosno povećan pritisak na pomorca kao radnika.
Radni tempo je sve brži jer moderni Homo technicus nema vremena čekati, želi sve i odmah, pa je svjetska trgovina od one trampe sa svojih početaka postala najužurbaniji, najprofitabilniji i najnemilosrdniji poligon na kojemu se jedni bogate, drugi ginu, treći zadovoljavaju svoje vlastite porive potrošnjom, a ostatak prati i smišlja novitete, stvara još modernije tehnologije i radi na dovođenju globalnog poretka u savršen red. Tek rijetki stanu i zapitaju se jesu li svi u toj trampi zadovoljni, jesu li oni koji neumorno rade dovoljno odmorni da bi zdravog uma nastavili, i do kuda seže ljudska potreba za stvarima koje on sam na jedan način i izopačuje ne bi li do vrha napunio čašu hedonizma.
Danas je u svijetu 1.700.000 pomoraca, a prije 20 godina bilo ih je 1.000.000. Već 2010. godine, broj pomoraca je narastao na 1.400.000, da bi se u 5 godina pojavilo još 150.000 novih pomoraca.
Svjetska ekonomija nezaustavljivo grize, a najveći broj pomoraca dolazi iz Kine, Filipina, Indonezije, Ruske Federacije i Ukrajine. Što se časnika u međunarodnoj plovidbi tiče, najviše ih je opet iz Kine i s Filipina, a slijede ih Indija, Indonezija i Ruska Federacija. Najviše mornara dolazi s Filipina, zatim iz Kine, Indonezije, Ruske Federacije i Ukrajine.
Imajući u vidu ove brojke, može se reći da je Istočna Europa jedina protuteža azijskom pomorskom radničkom imperijalizmu koji će zasigurno u jednom trenutku budućnosti apsolutno pokoriti ostatak svijeta.
U svakom slučaju, pomorcima želimo sretan Praznik rada i nadamo se da će se u budućnosti njihov radnički status popraviti kako bi izvojevali pobjedu nad nemilosrdnim tempom današnjice koji se nerijetko lomi upravo na njihovim leđima.
Petar Zuanović
Pročitajte i: Zašto sve više pomoraca daje otkaz? Ovo su neki od razloga
