Život nam uvijek pruža (najmanje) dvije mogućnosti izbora. Ponekad, kad je dobrog raspoloženja i tri, pa i više. Ali, dvije su nam zagarantirane. A to nas dovodi do gotovo hamletovske dileme: „Biti ili ne biti pomorac“.
Nitko od nas nije znao, niti mogao znati je li stvoren(a) za takav posao i život. Iako smo svi mogli i trebali znati da biti pomorac nije nimalo slično niti jednoj drugoj profesiji. Ipak, jednom kad kreneš u tu avanturu ubrzo shvatiš možeš li ili ne možeš.
Istina je – neki od nas, možda tek rijetki, a možda većina, na tom putu ponekad i pokleknemo. Pa i požalimo što smo se ipak odlučili nastaviti. Tada nas razne okolnosti uvjere da, još jednom, presložimo prioritete. Neki kažu kako više nemaju izbora jer su preduboko i predugo u tom poslu. To je obična laž. Jer, život nam uvijek pruža (najmanje) dvije mogućnosti izbora.
Svi među nama koji ostajemo i nastavljamo znamo vrlo dobro i zašto nastavljamo. Pa mi dozvolite da citiram kolegu po peru: “U životu, sve što nam je nužno neophodno jesu hrana, sklonište i rupa u koju ćemo odbavljati nuždu.“ Sve ostalo su šarene laži kojima obmanjujemo sebe i svoju okolinu.
Tko ti brani se iskrcati, naći posao na kopnu za minimalac i biti uz obitelj svaki dan?
U posljednje vrijeme sve se više piše o životu pomoraca po brodovima, o tome što sve nam je uskraćeno i što sve bi trebalo mijenjati – dok se istovremeno ništa ne poduzima. A najglasniji su sindikati pomoraca, raznorazne udruge i organizacije, kojima je dobrobit pomoraca na samom vrhu prioriteta. Za crknut’ od smijanja!
Ništa manje glasni su pojedini pomorci, sakriveni iza lažnih profila i lažnih imena, galame po društvenim mrežama i pozivaju na javni linč odgovornih, ma tko tu bio odgovoran. Jer, svi se skrivaju iza nekoga ili nečega. Radilo se o međunarodnim, državnim pa čak i lokalnim pravilima i ograničenjima, svatko pere svoje ruke.
Trenutno „vrući krumpir“ je globalna pandemija koja uzrokuje nebrojene probleme i komplikacije pomorcima, kao i brodarima i agencijama za ukrcaj pomoraca. Nije istina da se ljudi po kompanijama i agencijama ne trude i ne daju sve od sebe kako bi nam olakšali. I oni se sukobljavaju s ograničenjima i zabranama što se mijenjaju iz dana u dan i izgleda da tome nema kraja. Čime se, kao i u politici uopće, skreće pažnja na veće probleme. No, u konačnici, sve to se lomi na kičmama nas pomoraca.
Postavljamo si uzajamno pitanja bez odgovora: kako nije moguće organizirati smjenu posade, dostavu hrane i vode, rezervnih dijelova ili potrošnih materijala, dok se istovremeno razno razne inspekcije, čak i češće, uspijevaju organizirati bez poteškoća?
Što se zapravo čini? Raspaljuje se još više mašta i nezadovoljstvo pomoraca. A mi pomorci kao da zaboravljamo da život na brodu nije ni prije bio jednostavan i kao da prije nisu postojala nikakva ograničenja.
Čitam neki dan kako se pomorac s putničkog broda žali da zbog ograničenja uzrokovanih pandemijom ne može provoditi vremena u teretani ili baveći se sportom kao što je to običavao ranije. Vjerujem da on vjeruje da je to ozbiljan problem jer je tako naučio po takvim brodovima. Što da kaže ogromna većina pomoraca što plove po trgovačkim brodovima bez ikakve teretane i sportskih terena, osim eventualno, kakvih sklepanih sprava i utega? Oni bi, tom logikom, trebali biti na rubu histerije.
Zatim mjauču kako nemaju slobodnog vremena, što je još jedna od laži. Radije bih se usudio ustvrditi da ne znaju kako to slobodno vrijeme iskoristiti. Da, svjestan sam bijesa i otrovnih komentara koje će ova izjava izazvati među pojedincima.
Istovremeno je veoma zanimljiv podatak da nitko od raznih sindikata, organizacija, udruga „dušebrižnika“ ne spominje ograničenja koja nam se nameću od početka ovog tisućljeća vezana uz sigurnost luka i terminala, gdje se svakoj luci i svakom terminalu dala dozvola da pomorcima dopuste, ograniče ili onemoguće silazak na kopno. Zbog tih i takvih ograničenja nam se ograničavaju ili onemogućavaju dostave hrane i ostalih potrepština. Na račun sigurnosti se dostave naplaćuju u nerazumnim svotama novaca. Da, prečesto, brodari i snabdjevači odustaju od dostave zbog dodatnih troškova. Nije li jednostavnije i lakše ostaviti pomorce „gladne“ nego potrošiti više?
Ili, svima nam poznata, fama oko američke vize za pomorce, koju svaki pomorac mora imati važeću. Samo zato što će, možda, brodom doći do „obećane zemlje“. Pa taj isti pomorac i stigne do američkog porta s važećom putovnicom i važećom američkom vizom. Onda mu se na brod ukrca službenik američke pogranične policije, koji ima svako pravo ga ispitivati o čemu god mu se svidi, psihički ga izmaltretirati pa ako je dobre volje mu izdati propusnicu. Samo da bi mu terminal zabranio izlazak na kopno, zabranio mu posjetu liječniku, iskrcaj i odlazak kući.
Zašto ti moćni sindikati i organizacije ništa ne poduzimaju, apsolutno ništa po pitanju uskraćivanja ljudskih prava pomorcima već desetljećima?
Zato što bi trebali nešto uistinu poduzeti, a ne samo pričati i obećavati.
Zato pomorci ne vjeruju institucijama jer svi žive od nas, a rijetki čine nešto konkretno da nam se status poboljša. Uz dužno poštovanje takvima, ili ih je premalo ili su potpuno nemoćni.
Dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
Na putu Gibraltar (Gibraltar) za Rotterdam (Nizozemska), 10. kolovoz 2021. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
