Ivana Jeličić, Antonela Kardum i Marica Njegovan pokazuju da, bez obzira na spol, treba pokazati volju, znanje i želju za učenjem da bi bili što uspješniji i zaslužili poštovanje i povjerenje kolega, piše Novi list.
U sklopu serijala “Mogu sve” kojemu je cilj brisanje granica između “muških” i “ženskih” poslova te predstavljanje žena koje su izgradile svoju karijeru, ovoga puta dolazi razgovor s tri sugovornice: tri žene, tri generacije, tri lokacije i jedno zanimanje za koje mnogi još uvijek vjeruju da je isključivo “muško”.
One su Ivana Jeličić, Antonela Kardum i Marica Njegovan, časnice Jadrolinije koje su nam ispričale više o svojim plovidbama na valovima predrasuda.
“Ne ukrcavamo žene”
Druga časnica Antonela Kardum javila nam se iz Splita i na početku razgovora otkrila kako se zaposlila u Jadroliniji.
– Za posao sam se prijavila putem aplikacije na početku druge godine diplomskog studija u Splitu. Iz Jadrolinije su me pozvali na razgovor pola godine nakon završetka studija te sam se kroz deset dana ukrcala na brod kao vježbenik palube, kaže Antonela i već potvrđuje jednu predrasudu:
– U tom sam se razdoblju javila svim agencijama za ukrcaj u Hrvatskoj. Često ne bih ni dobila odgovor, a nekad bi odgovor glasio da već imaju puno vježbenika na čekanju ili da ne ukrcavaju žene.
Kada se ukrcala na brod, priznaje da je bilo ljudi koji su bilo skeptični zbog toga što posao uključuje i dosta onog fizičkog pa je bilo mišljenja da ga neće obaviti dobro kao njezini muški kolege. No, dokazala im je suprotno.
– Ne mogu pričati o tome je li u ovom poslu teže meni ili muškarcima. Ali, ipak osjećam da sam pod povećalom i svakako se treba naviknuti na posao i na okruženje gdje su većinom samo muškarci. Jadrolinija trenutno ima pet žena zaposlenih na takozvanim »muškim« poslovima pa smatram da time stvara pozitivan trend i da će privući još više žena na brod.
Jedino što mogu savjetovati svima je da budu uporni, odgovorni i savjesni. Samo tako će doći do svog cilja, kaže Antonela. Pitajući kako izgleda jedan njezin dan na brodu te kako balansira privatni i poslovni život, odgovara nam da je svaki dan na brodu drukčiji.
– Tijekom plovidbe uz druge sam kolege časnike odgovorna za navigaciju i radimo u smjenama. Na vezu se posvećujem održavanju, ali osobno najviše volim navigaciju, otkriva nam. O balansiranju privatnog i poslovnog života kaže da joj je teško pričati jer bez obzira na to što je blizu, mnogo toga privatno propusti.
– Kad nisam na brodu, uvijek sam slobodna i mogu se u potpunosti posvetiti obitelji i prijateljima, kaže Antonela.
Pozitivni pomaci
Časnica Ivana Jeličić javila nam se s broda te ispričala o sličnom putu poput svoje kolegice.
– Završila sam magisterij na Pomorskom fakultetu u Splitu te sam otišla odraditi kadeturu na Jadroliniji. Prvi ukrcaj mi je bio na brodu »Marko Polo« koji plovi za Anconu te sam tamo odradila sedam mjeseci, a preostalih pet na brodu »Petar Hektorović«. Nakon kadeture sam položila poručnički i ukrcala se kao 3. časnica na brod »Petar Hektorović«. Nakon prikupljene navigacije položila sam ispit za 1. časnika palube (kapetanski) te iščekujem unapređenje, kaže. Slaže se da u našem društvu još postoje predrasude i rodna podjela poslova te kaže da je i sama nailazila na njih, ali srećom su prevladale pozitivne reakcije.
– Reakcija posade na mene kao žensku časnicu je pozitivna i bez ikakvih predrasuda jer sam znanjem i zalaganjem zaslužila poštovanje, kaže, i dodaje da se u našem društvu polako ali sigurno vidi pomak po tom pitanju te da se sve više žena pronalazi u tzv. “muškim” poslovima.
– Pozitivni pomak se može primijetiti i u Jadroliniji. Kada sam prvi put došla na brod, bila sam jedina cura, a sad smo nas tri časnice i dvije kadetkinje. Smatram da bez obzira na spol, svatko treba pokazati volju, znanje i želju za učenjem i nadograđivanjem da bi bili što uspješniji u obavljanju svog posla i, između ostalog, zaslužili poštovanje i povjerenje kolega.
Mišljenja sam da ne bi trebali dijeliti poslove na muške i ženske te da se svatko treba baviti poslom koji voli i želi bez obzira na spol, zaključuje Ivana. Objašnjava nam da privatni i poslovni život uspješno drži u ravnoteži zahvaljujući dobroj organizaciji vremena.
– Ako mi nešto posebno treba u vrijeme kada bih trebala biti na brodu, uvijek se mogu dogovoriti s kolegama i kompanijom, što je pozitivna strana Jadrolinije, komentira Ivana te dodaje da joj se, poput onog njezine kolegice, dan na brodu sastoji od ukrcaja i iskrcaja te navigacije uz održavanje broda.
– Ljeto, dolaskom velikog broja turista, je posebno zahtjevan period, ali srećom, svi na brodu radimo kao tim i svatko zna koji je njegov dio posla pa nam samim time rezultati ne izostaju, zaključuje Ivana.
Trudnica na brodu
Razgovorom se vraćamo u Rijeku gdje nas čeka umirovljena časnica Marica Njegovan, predsjednica Kluba umirovljenika Jadrolinije nakon četrdeset i jedne godine staža u ovoj kompaniji.
Ova vremešna volonterka kaže da Klub okuplja umirovljene zaposlenike kojima je Jadrolinija još uvijek u srcu te da ih ove godine čeka 75. godišnjica kompanije. Kao veliku želju izdvaja onu da se svi zajedno nađu u povodu velikog jubileja.
Njezina priča u Jadroliniji počinje 1976. godine, kada se samo jedan dan nakon zapošljavanja ukrcala na brod kao kadetkinja. Zanimljivo je da se javila svim tadašnjim brodarima, ali samo je Jadrolinija odgovorila na njenu molbu za posao. Nakon što je položila poručnički ispit i ukrcala se kao treći časnik, ujedno je postala i prva žena u ovoj ulozi na Jadroliniji te jedna od rijetkih u Europi.
– Nakon mene je došlo petnaestak djevojaka koje su kasnije postajale časnice, a sada ih ima pet što je doista lijepo, kaže nam Marica koja dodaje da je odgojena u pomorskom krugu.
– Tata mi je bio pomorac pa nisam dramatično doživljavala podjelu poslova, iako sam bila svjesna da ulazim u muško okruženje u kakvom sam bila i u školi, objašnjava, dodajući da je u Pomorskoj školi Bakar u vrijeme kada ju je sedamdesetih upisala, na tristotinjak učenika bilo možda dvadesetak učenica.
Tijekom karijere se nekoliko puta susrela s predrasudama, primjerice kada je doživjela komentar društva da joj nije potrebna veća plaća jer »njezin suprug plovi«.
Osamdesetih je njezino mjesto rada umjesto mora postalo kopno, nakon dviju trudnoća.
– Tri mjeseca sam bila na brodu kao trudnica i zatim sam se počela ‘širiti’, kaže te dodaje da joj je doktor prilikom pregleda rekao da joj je trudnoća samo izlika da to ljeto ostane doma umjesto da plovi.
– Mala smo sredina i posada me poznavala otkako sam bila kadet pa kada sam se na brod ukrcala kao treći časnik, već sam bila u krugu ljudi koji me poznavao. Iako se jedan pomorac tada demonstrativno iskrcao vidjevši me u časničkoj uniformi, no mišljenja sam da bi se taj iskrcao i da je netko drugi bio na mom mjestu, dodaje Marica koja je svojim primjerom utrla put mnogim budućim kolegicama po uniformi.
Za napredovanje žena treba navući snažan štit
Po pitanju rodne diskriminacije, Marica Njegovan smatra da smo se kao društvo vratili unatrag te da će se »naša djeca i unuci« ponovo morati izboriti za sva ona prava za koja su se ranije generacije borile: od plaće do radnog vremena.
– Ravnopravnost spolova danas gotovo da i ne postoji jer žene kada završe svoje poslove i odu doma, tamo ih ponovno čeka posao, razjašnjava Marica pa komentira da je posebna nepravda po pitanju umirovljenica koje dobivaju 70 posto mirovine svoga supruga – bilo da su cijeli život radile ili ne, komentirajući da zaposlene i nezaposlene žene nisu »četrdeset godina radnog staža trčale jednakim tempom«. Unatoč svemu, u karijeri je imala veću podršku muškaraca.
– Mislim da kada žena napreduje, postaje agresivnija od muškarca. Razlog tome je okolina jer ona mora na sebe navući snažan štit da bi mogla naprijed, kaže Marica te, osvrćući se na pitanje ravnopravnosti na radnim mjestima, dodaje:
– U školama imamo mnogo profesora, ali ravnatelji su većinom muškarci. U tvrtkama imamo nekoliko članova uprave, ali rijetko je predsjednik žena. Na većini fakulteta rektori su muškarci, dok su tajnice i dalje većinom žene.
– Rodnu nejednakost dodatno pojačava društvo koje mladoj ženi na razgovorima za posao postavlja pitanje planira li ostati trudna, a s druge strane društvo kod kuće je ispituje zašto još nije ostala trudna. To su oprečna mišljenja dviju različitih strana koju žena treba pomiriti, zaključuje Marica.
Sanda Milinković
