Brodolom motornog broda ARGO jedna je od najvećih tragedija koja se dogodila na Jadranu kao posljedica Drugog svjetskog rata, a u analima naše pomorske povijesti nije gotovo uopće zabilježena. Dugo je godina olupina ovog broda bila poznata roniocima, no trebalo je dosta vremena dok nije pozitivno identificirana, piše Lanterna.
U organizaciji ronilačkog centra Vitez Wreck Diving iz Premanture ronili smo na njoj u više navrata. Nakon ronjenja na zagonetnom brodu, prelistali smo svu literaturu o gubicima trgovačkih brodova u Drugom svjetskom ratu i poslije njega. Brod bolnicu koju su spominjali ronioci, moglo se odmah isključiti, jer je po izgledu bilo sigurno da se radi o teretnom brodu. Osim toga, jedini bolnički brod potopljen u blizini bio je TÜBINGEN, koji je poslije rata izvađen i izrezan.
Zagonetna olupina
Također smo mogli prekrižiti i druge poznate brodove za koje se priča da su potopljeni u Kvarneriću – DORMIO i LUANA su bili parobrodi, izgrađeni početkom 20. stoljeća, okomitog pramca i visokog dimnjaka. Ali koji je to onda mogao biti brod? U knjizi „SOS na Jadranu“ iz šezdesetih godina prošlog stoljeća ipak smo pronašli sitan trag – u nabrajanju pomorskih nesreća navode se brodovi nastradali od mina.
Tako se navodi da je …“1948. u Kvarneriću potonuo norveški parobrod ARGOS…“ No u monografiji Brodospasa iz liste olupina koje je ova tvrtka podignula poslije rata s morskoga dna se navodi da je Brodospas 1949.godine izvukao na površinu brod ARGO kod Žirja. Ni riječke novine iz 1948. godine nisu spominjale nikakve brodove potopljene od mina, smatrajući valjda da bi to moglo škoditi ugledu mlade Titove Jugoslavije.
Argo – brod hladnjača
Svoje smo frustracije podijelili s Dejanom Mavričem iz Slovenije i Zvonimirom Freivogelom iz Njemačke koji također tragaju za olupinama. Dejan je potegnuo svoje internetske veze i kontaktirao neke povjesničare u Norveškoj, a istovremeno smo saznali jedan važan detalj: slovenski ronioci koji su nedavno ronili na olupini vidjeli su u skladištu mnoštvo cijevi koje su nedvojbeno pripadale rashladnom sustavu, što je ukazivalo da je brod služio za prijevoz pokvarljive robe. Naša je olupina, dakle, nekada bila brod hladnjača! Zvonimir je javio da je pronašao datum potonuća broda ARGO u Jadranu: 21. siječnja 1948.
Samo jedan mornar preživio brodolom
Dejan se uskoro javio sa dobrim vijestima iz Norveške: jedan brod hladnjača imenom ARGO zaista je izgubljen u Jadranu 21. siječnja 1948. godine – naletio je na minu i potonuo. Spasio se samo jedan član posade, a svi ostali, njih 11, nestali su bez traga.
Uskoro su od kolega istraživača iz Norveške počeli pristizati i drugi podaci o ARGU. Iz njih smo saznali povijest ovog broda koja nas je iznenadila, ali je fotografija broda koju smo dobili konačno potvrdila da smo bili na dobrom tragu: otkrili smo gdje je ARGO.
Naredni detalji došli su skoro istovremeno U zapisima Lučka kapetanije Rijeka koje sam dobio ljubaznošću g. Slavka Suzića iz Rijeke, stoji pod datumom 27.01.1948: „…M/B ARGOS, norveški brod-hladnjača, matična luka Haugesund, zapovjednik Svensbo. Na putu iz Venecije za Rijeku, naletio na minu oko 13:00 sati i potonuo južno od Crne punte. Nesreća se dogodila u minskome polju zbog odluke zapovjednika da plovi ovim područjem bez peljara. Od 12 članova posade spašen je samo jedan, mornar Nils Mikalsen iz Hovlanda, star 25 godina.
Argo (ex Flint) – razoružani minolovac norveškog brodovlasnika
Grupu ratnih brodova – minolovaca britanska je vlada po završetku Drugoga svjetskog rata prodala norveškim brodovlasnicima. Tako je norveški brodovlasnik Valdemar Skogland iz Haugesunda kupio 1946. četiri razoružana britanska minolovca klase ISLES sa namjerom da ih pregradi u teretne brodove.
Valdemar Skogland osnovao je svoju brodarsku tvrtku 1911. godine i od tada pa do 1939. kupio je i prodao mnoge brodove. Svi su preživjeli Drugi svjetski rat ali 1945. bili su posve istrošeni pa je zamjena za novije brodove bila od životne važnosti. Jedan od rashodovanih minolovaca bio je sagrađen u brodogradilištu Geo. T. Davies u Quebecu u Kanadi i u srpnju 1942. isporučen britanskoj ratnoj mornarici kao HMS FLINT. Bio je dugačak 164 stope, širok 27,6 stopa i visok 14,0 stopa.
Njegov novi vlasnik Valdemar Skogland pregradnju je povjerio brodogradilištu Rosenberg Mek. Verkstad u Stavangeru. Sa broda je skinut dio nadgrađa i sva nepotrebna oprema. Demontiran je parni stroj i umjesto njega ugrađen dizel stroj marke Mirrless od 500 KS. Prostor dobiven uklanjanjem parnog kotla uređen je u teretno skladište, a ukupno su uređena tri takva skladišta – jedno na pramcu, drugo po sredini broda i treće pri krmi. U skladišta je ugrađen sustav za rashlađivanje tereta, pa je brod mogao prevoziti lako pokvarljivu robu.
Izmijenjen je oblik i oprema zapovjedničkog mosta, a umjesto starog dimnjaka ugrađen je novi, kratak i zdepast dimnjak koji je smješten više prema krmi, iznad dizel stroja. Dimnjak je obojan u boje kompanije – četiri crvene i tri bijele vodoravne trake. U pregrađenim kabinama omogućen je smještaj za 12 članova posade.
U novoj ulozi s novim imenom
Tako preuređeni brod dobio je i novo ime – ARGO (međunarodni pozivni znak LLOR) i u svibnju 1947. godine uvršten je u flotu Skoglandove kompanije Dampskibs A/S Anglo iz Haugesunda. Koncem te iste godine, točnije 30. prosinca 1947. ARGO je sa 12-članom posadom isplovio iz Haugesunda sa teretom smrznutog bakalara na daleki put za Veneciju. Sretno stigavši na odredište, u Veneciji je iskrcan bakalar a ukrcano je razno povrće, uglavnom rajčice za novo odredište – Rijeku, gdje je trebao ukrcati teret kvalitetnog drva za Oslo.
Posljednji susret sa blizancem
Isplovivši iz Venecije 26. siječnja 1948. ARGO je uzeo kurs prema tru Kamenjak na samom jugu Istre. Na putu iz Venecije za Rijeku ARGO je na otvorenome moru susreo brod-blizanac VELOX, također brod hladnjača susjedne kompanije iz Haugesunda. Bilo je mirno vrijeme, brodovi su stali, jedan je spustio čamce pa su se posade srdačno pozdravile i popričale. Nakon kratkog vremena brodovi su nastavili put, svaki prema svome odredištu. Bio je to posljednji put da je netko vidio ARGO i njegovu posadu.
Svjedočanstvo Nilsa Mikalsena – jedinog preživjelog
Iz službenog iskaza jedinog preživjelog, mornara Nilsa Mikalsena, saznajemo što se dogodilo.
Oko 20 sati istoga dana ARGO se usidrio u jednoj uvali u blizini rta Kamenjak. Puhao je umjereni jugo a vidljivost je bila slaba. Tu su prenoćili, jer se zapovjednik nije usudio uploviti u Kvarner noću zbog straha od mina. Naime, u to vrijeme postojala je velika opasnost od mina zaostalih od vremena Drugog svjetskog rata jer su još mnoga minska polja u Jadranu bila neočišćena, osobito na prilazima Kvarneru. Malobrojni koridori sigurni za plovidbu bili su označeni plutačama koje nisu bile opremljene svjetlima. Stoga plovidba noću tim dijelovima Jadrana naprosto nije dolazila u obzir.
Plovidba bez peljara
Sljedećeg jutra u 07.30 sati ARGO je digao sidro i po umjerenom južnom vjetru nastavio put prema Kvarneru. Dvadesetpetogodišnji Nils Mikalsen Hovland, mornar iz mjesta Vistviki, u 08.00 sati završio je svoju smjenu i otišao u kabinu na počinak.
Zapovjednik Sigvald Svendsbø je odlučio, vjerojatno iz razloga štednje, da ne ukrca peljara već da put nastavi sam pouzdavajući se u pomorske karte, instrukcije za plovidbu Kvarnerićem i plutače koje suznačavale koridor za plovidbu. Ono što, međutim, zapovjednik nije znao bila je činjenica da su mnoge plutače nedostajale, otkinute uslijed čestih zimskih nevremena. Jugo je neprestano jačalo, dosežući oko podneva snagu nevremena. Vidljivost je bila loša. U 12.00 Mikalsena je probudio mornar Kvalvåg, jer mu je u 12.30 počinjala smjena.
Argo potonuo bez traga
Mikalsen je pošao do malog brodskog salona gdje je poručao skupa sa još trojicom članova posade. Neposredno prije 12.30 sati brod je zatresla strahovita eksplozija, i Mikalsenu se učinilo kao da se brod raspada i odmah počinje tonuti. Zgrabio je okvir vratiju koji mu se našao pri ruci, ali je tada spazio mazača koji se zaglavio između dijelova kabine. No more je odmah nagrnulo u prostoriju i Mikalsen se borio da se nekako dokopa površine. Napokon izronivši, spazio je blizu sebe mornare Kvalvåga i Vikingstada, a odmah zatim izronili su i zapovjednik, mazač, prvi kormilar, prvi časnik palube i još jedan pomorac čije je lice bilo posve crno tako da ga nije mogao prepoznati. Brodu nije bilo ni traga. Pjena iz sustava za izolaciju hladnjače plivala je po površini na sve strane, zaklanjajući im pogled. Jugoistočni vjetar dosegnuo je olujnu snagu, iako je ulje iz potonulog broda malo smirilo valove.
Očajnička borba za život
Preživjeli članovi posade očajnički su se borili za život. Posvuda oko njih bio je dim, a za oči ih je štipao otrovan plin iz rashladnog sustava koji ih je gotovo otrovao. No vjetar je uskoro rastjerao pjenu i plinove tako da su uskoro ostali boriti se samo s velikim valovima. Jedini izbor bio je plivati niz vjetar.
Nestajali jedan po jedan
Poslije nekog vremena razdvojili su se. U grupi sa Mikalsenom još su plivali mornar Vikingstad, prvi kormilar Hovland i mazač Tjøsvold. Hovland je imao ozlijeđenu nogu ali je jedini imao navučen prsluk za spašavanje. Vidljivost je bila loša, padala je gusta kiša a kopno se nije vidjelo. Otprilike nakon sat vremena, Hovland i Tjøsvold su počeli zaostajati, jer su bili posve iscrpljeni. Mikalsen i Vikingstad nastavili su plivati prema obali koju su sada već mogli vidjeti u daljini. Poslije nekog vremena i Vikingstad je posustao. Sve je više zaostajao, i kada se smračilo, Mikalsen ga je izgubio iz vida. Pred sobom je u polumraku vidio jedino bijele kreste valova i pjenu na mjestima gdje su se valovi razbijali o obalu.
Obala je bila sve bliže ali pred njim su bile samo visoke stijene, do kojih nije bilo nikakva pristupa. More je prijetilo da ga razbije o stijene, pa je posljednjim snagama pokušao zaplivati uz obalu. Doplivao je sve do uvale u koju su ga gurali valovi i on se pustio da ga donesu do plaže i izbace na žalo. Tu je ležao neko vrijeme, ozlijeđen ali posve svjestan svega što se događa, sve dok nije smogao snage da se nekako dovuče do jednog malog usjeka poviše plaže gdje je izgubio svijest.
Kako smo kasnije ustanovili, Mikalsen je zapravo isplivao u uvalu Vošćice istočno od mjesta Koromačno, na istočnoj obali Istre. Nije imao predodžbu koliko je tu ležao, no kada je došao k svijesti vidio je u blizini svjetlo koje je dolazilo iz jedne kuće. Bila je to jedna kuća iz zaseoka Sveti Ivan koja se nalazi iznad uvale, a koja je danas napuštena i napola srušena. Posljednjim snagama dovukao se do vratiju. Bilo je 21.30 sati kada su ga našli ukućani koji su mu odmah pružili prvu pomoć, presvukli ga i utoplili. Oko 24.00 sati stigli su pripadnici milicije, koji nažalost nisu imali nikakvu opremu za traganje i spašavanje, tim više što je vani bjesnila oluja.
Ni grobu više ni traga
Mikalsen je bio toliko iscrpljen da nije mogao progovoriti nit riječi. U rano jutro milicija i stanovnici počeli su pretraživati obalu za preživjelima. Pronašli su samo nešto sitnijih ostataka broda, između kojih su plutala beživotna tijela kormilara Hovlanda i mornara Vikingstada. Prema pričanjima očevidaca iz Koromačna, tijelo (ili tijela) nastradalih pomoraca sahranjena su neposredno uz plažu gdje su bila pronađena. Njihov grob je desetljećima odolijevao nevremenima, a održavao ga je mjesni zvonar. No nažalost prije dvadesetak godina i on je umro, pa je grob vrijeme postepeno posve izbrisalo i danas mu na tom mjestu više nema ni traga…
Preživio dva brodoloma
Dana 29. siječnja Mikalsen je prebačen u Rijeku gdje je dao prvi iskaz policiji i lučkoj kapetaniji. Poslije dvotjednog oporavka u riječkoj bolnici dovoljno se oporavio da se mogao ukrcati na danski brod kojim se vratio u Norvešku. Oženio se i poživio je još preko pedeset godina. Nikada više nije otišao na more, a u svojim snovima često su ga mučile noćne more i žalost za izgubljenim drugovima s nesretnog ARGA.
Zanimljivo je spomenuti i to da je prema norveškim povjesničarima Mikalsen već ranije preživio jedan brodolom, kada je 1940. godine potonuo parobrod JANNA. Imao je tada nepunih 17 godina! Nedugo nakon potonuća, Valdemar Skogland kupio je drugi minolovac (ex-HMS GILLSTONE), kojega je nakon rekonstrukcije također nazvao ARGO, ali su šezdesetih godina brodovi rasprodani i kompanija je prestala postojati. U Haugesundu i danas stoji Skoglandova vila u kojoj živi obitelj Valdemarova sina…
Stanje olupine i ronjenje
Olupina ARGA prekinuta je po sredini. Dva su dijela međusobno razmaknuta, i oba leže na dnu u uspravnom položaju. Međusobno su povezana konopcem tako da se i pri slabijoj vidljivosti može doplivati s jednog na drugi dio olupine. Vidljivost ovisi o godišnjem dobu i dnevnim prilikama, pa čak i o dobu dana.
Lebdeći iznad pramčanog „kaštela“ (uzdignute pramčane palube) možemo primijetiti na njegovoj palubi sidreni uređaj sa lancima koji vode prema rupama u palubi. Sidra se nalaze na svojem mjestu s obje strane pramca, ali su posve prekrivena ostacima ribarske mreže čiji veći dio leži na dnu oko pramca. Sa kaštela vode stepenice prema glavnoj palubi. Na njoj se vidi mračni otvor pramčanog teretnog skladišta, u čijoj se unutrašnjosti nazire debeli sloj mulja iz kojega viri niz metalnih cijevi, pomalo nalik na radijatore. Odmah iza otvora je postolje jarbola koji leži srušen pokraj olupine, a iza njega su ostaci središnjeg nadgrađa. Izgleda nekako nisko, a na njegovu gornjem dijelu ograda je polomljena i izvaljena na stranu. Na gornjem dijelu nadgrađa nema nikakvih ostataka, kao da je eksplozija zbrisala gornji dio skupa sa zapovjedničkim mostom.
Nakon nepuna tri metra u smjeru krme, nadgrađe i trup naglo prestaju – izgleda kao da je neki div otkinuo ostatak broda! Na mjestu prekida debela oplata je rastrgana i savinuta u svim smjerovima kao da je od papira. Tu se ispod palube i nadgrađa može oprezno ući u unutrašnjost broda, ima dovoljno mjesta za prolaz sve do pramčanog skladišta. Na pješčanome dnu oko olupine vide se razbacani limovi, čelična užad i razni dijelovi opreme. Na tom mjestu je tanki bijeli konopac svezan za ogradu koji vodi nekamo u morsko plavetnilo. Slijedeći konopac stižemo do drugog dijela olupine, udaljenog oko pedeset metara. Konopac je zavezan za samu krmu broda, neposredno uz malo krmeno nadgrađe.
Obišavši elegantno zaobljenu krmu možemo potražiti vijak i list kormila, no mutan, skoro neproziran sloj mora često zna biti uz muljevito ili pješčano dno. Vrativši se na krmenu palubu i plivajući dalje, nailazimo na mračan otvor krmenog teretnog skladišta, a malo dalje je nastavak nadgrađa na čijem su rubu bočno pričvršćene sohe čamaca za spašavanje. Na sredini nadgrađa još stoji odlično očuvan nevelik dimnjak. Po njegovu obliku odmah se može zaključiti da brod nije imao parni stroj već suvremeniji, dizel-motorni pogon. Ispred dimnjaka vide se četvrtasti gornji prozori koji su služili za ventilaciju strojarnice, od kojih su neki napola otvoreni.
Samo par metara dalje i ovaj dio olupine naglo završava raskinutom oplatom i prekinutim trupom. Dio palube u dužini od nekoliko metara na tom je mjestu jako savinut prema gore, neodoljivo podsjećajući na otvorenu konzervu tunjevine. Na mjestu prekida izgleda kao da se može zaviriti u unutrašnjost, ali zbog krša raznih cijevi, žica i limova ne preporuča se dublje zavlačenje. Završetak ronjenja i izlazak na površinu najsigurniji su ako se vratimo do dijela broda na kojemu je sidreni konopac, koji nam pri dekompresiji može i te kako dobro doći za pridržavanje, budući da povremeno morske struje mogu biti prilično jake, piše Lanterna.
Danijel Frka
