Hrvatska brodogradnja je više puta kroz posljednjih četvrt stoljeća zapadala u duboku krizu, iz navrata u navrat sve težu. Nakon privatizacije sektora 2013. godine sva su nadanja bila usmjerena prema novim vlasnicima, a u prvom redu poduzetnicima Tomislavu Debeljaku za Brodosplit i Danku Končaru za Brodotrogir, piše DW.
Riječki 3. Maj i pulski Uljanik su za to vrijeme zasebno pali u vezane svoje probleme, pa sad jedva održavaju minimum proizvodne djelatnosti. Splitski i trogirski škver, međutim, stoje u ovom trenu još gore. Debeljakovo je brodogradilište u predstečaju, a Končarevo praktično postoji samo još na papiru, uz rasprodaju dijela posjeda. Recept jedan škver-jedan gazda nije pokazao istinski održiv potencijal, što upućene u ovu industriju ne čudi. Svaka iole relevantna država u brodogradnji jest veoma gospodarsko-politički angažirana, naime, bez obzira na vlasništvo nad pojedinim pogonima. U novije doba izražen je i trend povratka državnog partnerstva u sektor, ili faktično čak u posjed.
Priča svih priča
Hrvatske vlasti pak sve više dižu ruke od te najdičnije među domaćim industrijama. Predsjednik RH Zoran Milanović bio je početkom mjeseca u jednome omanjem brodogradilištu u Puli, iskazao podršku takvom novijem reorganiziranju struke i tržišta. Nisu svi brodograditelji otišli u inozemstvo, dio ih je našao pribježište po novoutemeljenim privatnim navozima. Od toga nema perspektive za veliku industriju, ali ima posla da održi na okupu bar dio inženjera i projektanata.
Milanović nije pritom navratio u Uljanik, gdje se oko 400 radnika i dalje samostalno trudi održati škver na životu, a država je dandanas suvlasnik pogona s 42 posto udjela. Slično je postupio lani prilikom posjeta Trogiru, ne obazrevši se na radnike u Končarevu brodogradilištu, zahvaćenom agonijskim problemima. No tako se postavlja i Vlada RH, pa se na temu podrške brodogradnji ovog proljeća izjašnjava tek ministar financija Zdravko Marić, i to s vrlo skeptičnim stajalištem. „Nevolja je začeta još potkraj 20. stoljeća, dok se nije htio počuti glas struke, ekonomske i brodograđevne“, rekao nam je ekonomski analitičar Guste Santini, „a sektor je imao sve superiorne predispozicije da bude naša priča svih priča, istinska jadranska orijentacija Hrvatske.“
Milijarde bačenih kuna
„Više se vodilo računa o svemu drugom, ali to je bila politika kratkog daha, makar i da govorimo o roku od par desetljeća. Zahvatima ograničenog dosega kupovan je socijalni mir, jer je od ikakve državne strategije bilo važnije zadovoljiti interes onoga tko je na vlasti, da ostane u vrhu. Brodogradnja je za to vrijeme neumitno tonula. Noviji manji škverovi su opcija za opstanak dijela struke, ali nemaju istinsku snagu. Nemaju kapacitet za istraživanje i razvoj, pa će kao cjelina stagnirati, a Brodarski institut smo uništili”, kaže Santini.
Milijarde kuna iz javnog proračuna utrošene su na privatnički zahvat restrukturiranja škverova nakon ulaska RH u EU. Moglo bi se reći da je novac bačen, jer su i privatna brodogradilišta iziskivala daljnju pomoć države, u vidu kreditnih jamstava, narudžbi vojnih i policijskih brodova, te gledanja kroz prste u slučaju čestih neplaćanja poreza i drugih davanja lokalnim zajednicama i državi. Vlada RH s pravom se danas postavlja podozrivo spram novih zahtjeva Debeljaka ili Končara, ali će teško poreći suodgovornost za ovakvo stanje. Ekstra povlasticama za dvojbene gazde, bez kritičnosti prema njihovu poslovanju koje smo analizirali u više prigoda, samo je na koncu gurnula sektor u veće probleme.
Cijeli tekst pročitajte >>ovdje<<.
