Naš zidni kalendar ima prekriženih 160 dana. Ta brojka dok je zapisujem ni ne djeluje zastrašujuće, ali bilo je mnogo dana kada mi se činilo da vrijeme usporava meni u inat. Svi znamo kada čekamo da nešto „prođe“, vrijeme uvijek namjerno uspori. Iskrižala sam s guštom sve te masne brojeve, ne jer sam bježala od života ili se skrivala, već jer sam čekala dan kada se naša mala familija opet okuplja. Naš ponovni potpuni skup. Nešto kao vrhunac kojem stremiš, planina na koju se penješ. Cilj. Napokon smo mu blizu.
Nemoguće je i sasvim nepotrebno nabrajati riječi koje bi oslikale proces čekanja, opisale svakodnevne procese kojima se branimo kako bismo preživjeli odvojenost. Oni se rađaju i lome nanovo i nanovo. Budemo hrabri, pa potonemo, pa se bodrimo, pa vrištimo, pa šutimo, pa se nijemo osmjehujemo, pa se veselimo. Krug vječne promjene kroz kojeg se neminovno trošimo, ali i ostajemo jedan u drugome. Njemu je ovo vrijeme bilo kaotično, puno napetosti i promjena, puno rada, malo sna, prepunjeno s „Moram ići, zovu me…“ Zarobljen u vrtlogu brodskih stepenica, prove, krme… oslobođen smirajem tek pokojeg izlaska ili zalaska sunca. Njegova snaga me oduševljava. Zaljubljujem se nanovo svjedočeći veličini kojoj se divim. Sposobnosti da se mentalno i tjelesno ostane stopostotno priseban i prisutan u dugom periodu na istom, ekstremno izazovnom radnom mjestu, s uvjetima koji ne nude sve one benefite života i rada na kopnu. Vrijeme mu je letjelo, da bi se na momente ukopalo i mirovalo. Doma, nama dvoje vrijeme se stezalo i širilo. Zavisno o nama, o okolnostima, o njemu. U trenutcima najveće panike ili grozne praznine slagala sam se u njegov ormar, okružena košuljama koje nose njegov miris. Disala sam duboko. Puštala sam trag njegovog mirisa, trag njega, da me tada utješi, smiri, probudi. Da me osnaži. Miris priziva sjećanja. Memorija se budi i slike zajedničkih trenutaka preplavljuju ormar sve dok proces zaliječenja ne završi. Poslovično u periodu njegovog izbivanja, doma nam se sve pokvarilo što se pokvariti da. Poslušnost su odbijali štednjak, auto, bicikl, hladnjak. Prošli smo viroze, šize, panike i veselja. Proslave, primanja, natjecanja. Trenutci koje smo dijelili s njim virtualno, spremali ih u pretince i čuvali za kasnije. Neke smo već i zaboravili. Neki nisu bili vrijedni spomena. Mnoštvo svakojakih svakodnevnih trenutaka. A sada pred nama stoji najljepši od svih. Sastanak. Iščekivanje je slatko.
Pročitala sam prije neki dan kako je rastancima teško promijeniti loš predznak, ma kako god pozitivan njihov razlog bio. Sada se osmjehujem jer je pred nama sastanak, a ne rastanak i ma kakav god bio, on uvijek sa sobom nosi dobar predznak. Nosi dobro. Svi poznajemo onaj lagani drhtaj u nutrini kada se vraćamo doma, kada osjetimo da nam je dom blizu. Uzbuđenje, sreća, opijenost poznatim pejzažima koje ugledamo iz aviona ili automobila, osmijeh koji nam ne silazi s usana, toplina koja se budi u krvotoku koji osjeća pretke i okus doma. Oživljavam to kada se on vraća kući. Dolazi moj dom, onaj koji otvara vrata šireći ruke za zagrljaj. Dom koji donosi mir i spokoj nakon hirovite potrage za jedinstvom dvojice. Nadilazi tjelesno, prizemno i jestivo. Dimenzija koja se spoznaje jedino dušom. Danas puše jako jugo. More je u svađi sa samim sobom. Valovi mi dobacuju roj pitanja (prijetnji) „kada ću“, „jesam li“, „kako ću“, „hoću li stići“, „jesam li što zaboravila“… Misao na susret briše kaos kao topli dlan spušten na naborano čelo i šapuće „Još malo… Još malo…“.
Enna Kovač
