Turistička sezona nije pred vratima. Ona je već tu, o čemu svjedoče i sve brojnije skupine turista koje obilaze grad. Ali šibenska riva s više od stotinjak vezova za turistička plovila još je poprilično pusta. Nautički turizam još nije dosegnuo onaj iz 2018. godine. Ali to je priča druge vrste, piše Otvoreno more.
A mi se ovdje vraćamo u šezdesete godine kad se u šibenskome portu i uz njega živjelo kao usred grada.
Već je i tada uz rivu bilo privezanih stranih plovila. Sačuvala se fotografija iz toga doba s talijanskom jahtom “Angelina” iz Riminija. Dio njezine posade iznio je stol na obalu gdje su se odmarali i objedovali. Rekli su nam, vidjevši da snimamo, negdje je i to bilo zapisano, kako je ploviti našom obalom i otocima “Una meraviglia”.
Kampijuni od porta
Otprilike u to vrijeme, jednoga sumraka u proljeće, oko velike bove usred luke natiskalo se desetak čamaca s ribičima. Lovili su se cipli, orade, lignje. Nije trebalo ići na otvoreno more.
A otići na ćakulu na obalu, gdje je u to doba bilo tek nekoliko gostionica, ugostiteljskih objekata i zametnuti razgovore o moru i brodovima u bila je svakodnevica naraštaja onih kojima i more “život znači”.
Još i danas neki pamte neke tadašnje “kampijune od porta” kao što je bio Ciklon sa svojim ostima, kojima je po cijeli dan lovio ciple, Božikova koji je za uloviti špara ili fratra rabio zabranjene rampine.
Pamte Joška Stošića iz jedne pomorske agencije, duhovitog i spretnog kozera koji je pisao satirične priče, znao govoriti grčki, a i njihove pomorske beštimije, na gitari pratio Vicu Vukova, nezaboravnog šarmera Blekija i druge.
Ako ništa drugo, bilo je to doba ljudske prisnosti, prijateljstva u malim stvarima svakodnevice ovoga grada, uvijek “Bez srdžbe i pristranosti” kako kaže jedna latinska izreka. Vrijeme bez povratka.
Joško Čelar
