Pedesetih godina prošlog stoljeća beogradska poduzeća Progres, Genex i Inex iznenada su toliko ojačala da su financijski predstavljale vladu u vladi, te su uspjele ishoditi dozvolu te posredovati u međunarodnoj trgovini i predstavljanju stranih tvrtki. No, zašto se i kako to dogodilo? Progres je utemeljen 1952. godine, a njen prvi direktor, Đorđe Nešić, bio je bivši general UDBA-e zaslužan za hvatanje Draže Mihajlovića. I njegov pomoćnik, Slobodan Todorović, bio je UDBA-in čovjek, barem prema napisima Hrvoja Šošića. U brodarstvo se uključio 1958. godine putem Jugoagenta iz Beograda kako bi imali potpunu kontrolu nad poslovima. Obilazili su obalu i lokalnim upravama obećavali prosperitet ako – utemelje brodarske kompanije, piše Novi list.
Offshore kompanije
Iste godine Progres osniva prve jugo offshore kompanije: Maritenia Shipping Co. Ltd. u Schaanu (Liechtenstein) i Maritenia Shipping Co. u Monroviji (Liberija). Dakle, riječka Jugolinija nije bila prva koja je imala offshore kompaniju (Cross Ocean Shipping Corp.) kako bi gradila brodove po jeftinijoj cijeni (brodogradilišta su za izvoz dobivala poticaje). Izgrađeni su po tom sustavu brodovi »Cassiopeia« (kasnije »Hrvatska«) i »Pleiades« (»Bosna«). Progres je utemeljio i mrežu inotvrtki, pod imenom Interprogres, i pokrenuli su biznis. No, 1959. godine, pod pritiskom Inexa i Genexa, Progres ostaje bez te dozvole, ali nastavlja s nabavkom brodova. Ukupno je kupljeno 26 polovnih brodova.
Koji je bio modus operandi: 20. siječnja 1959. godine kompanija Stener S. Mullers Rederi A/S iz Fjonsagera (Norveška) prodaje brod »Congo« (izgrađen 1949.) tvrtki Interprogres AG iz Ciriha (vlasništvo Progresa) za 140 tisuća funti, a dva mjeseca kasnije prodaje taj brod splitskom Brodospasu (postaje »Jadro«) za 196.950 funti. Brod 1963. prelazi pod splitski Jadroplov, a tri godine kasnije prodan je u Grčku (»Amalia«), 1973. mijenja ime u »Strofades«, a 1974. postaje »Tasos«.
Potonuo je na sidrištu luke Takoradi (Gana) 22. travnja 1977. godine.
Brod »Gluckauf« (izgrađen 1928. kao »Nolisement«) u ožujku 1959. ponuđen je na tržištu u Londonu za 70 tisuća funti. Maritenia u travnju zaključuje ugovor s kompanijom Brentag-Brenstof iz Duisburga i kupuje brod za 160 tisuća funti plus četiri tisuće funti troškova kredita. Posrednik je tvrtka Comex iz Düsseldorfa (vlasništvo Progresa) koji u ime Maritenije potpisuje ugovor za dobivanje kredita od 400 tisuća funti (šest posto kamata i 2,5 posto troškova). Brod je Kvarnerskoj plovidbi (postaje »Kumrovec«) prodan za 228.768 funti… Kasnije plovi u floti Jugolinije, ali samo tri godine jer 1966. odlazi u splitsko rezalište.
Kompanija Denholm Line Steamers Ltd. iz Glasgowa prodaje u svibnju 1959. brod »Mountpark« (izgrađen 1946.) za 92 tisuće funti, a Maritenia prodaje brod Atlantskoj plovidbi za 133.812 funti (postaje »Korčula«). U floti dubrovačkog brodara ostaje sedam godina, a onda je prodan u Italiju (»Grifone«). Nasukao se 12. prosinca 1967. na hrid u Egejskom moru i – nestao u dubini.
Zanimljiv slučaj
Zanimljiv je slučaj kad Progres putem Maritenije kupuje u siječnju 1960. tri broda od kompanije Diamantis Pateras Ltd. iz Paname: »Aspirator«, »Gladiator« i »Navigator« za 125 tisuća funti. Maritenia prodaje sva tri broda hrvatskim brodarima za 140.004 funte. »Aspirator« (izgrađen 1944. kao »Samtruth«) postaje »Ploče« (Jugoslobodna, Ploče, zatim Slobodna plovidba, Šibenik), a 1975. odlazi u splitsko rezalište. »Gladiator« (izgrađen 1943. kao »Jerome K. Jones«) postaje »Šolta« (Opća plovidba, Split, pa Jadroplov) da bi 1968. bio prodan na Cipar (»Panagia Kykkou«), a 1972. završava u rezalištu u Pakistanu. »Navigator« (izgrađen 1943. kao »Brand Whitlock«) postaje »Kornat« (Jugotanker, Zadar) pa je 1967. otišao u splitsko rezalište. Istovremeno Pateras potpisuje s riječkim brodogradilištem »3. maj« ugovor za gradnju broda po cijeni od 915 tisuća funti posredstvom Progresa koji u kasu stavlja razliku od 369.375 funti, uz to Progres potpisuje ugovor kojim osigurava kašnjenje plaćanja do kraja ožujka 1963. čime je »3. maj« ustvari platio Progresu proviziju.
Godine 1960. Progres, posredstvom Maritenia Shipping Co.Ltd., od brodara Atlantic Trading Co. iz Monrovije (Liberija) kupuje dva broda, »Osprey« i »Gull«, za 450 tisuća dolara svaki. Istog dana liberijski brodar potpisuje ugovor sa splitskim brodogradilištem za gradnju broda za tri milijuna dolara.
Naručitelj plaća odmah prvi obrok od 900 tisuća dolara. U studenom Progres sklapa ugovor s brodogradilištem kojim se briše prvi obrok, a plaćanje produžuje na četiri godine. No ta dva broda nisu završila kod domaćih brodara, ostali su pod liberijskom zastavom, a radili su za Progres, posredstvom Jugoagenta, prevozeći oružje iz SAD-a za Afriku i Aziju…
Talijanski industrijalac Franco Maresca iz Genove u lipnju 1959. godine prodaje Mariteniji brod »Mar Corrusco« (izgrađen 1944. kao »Arlington Beach Park«) za 75 tisuća funti. Isti dan brod je prodan Slobodnoj plovidbi iz Šibenika (»Šubićevac«). Brod je 1966. prodan u Hong Kong, a plovidbe je završio 1967 u rezalištu u Kaohsiungu.
Dobro znani Diab
Kompanija Lloyd Veneziano S.p.A. iz Venecije prodaje brod »San Polo« (izgrađen 1944. kao »Willowdale Park«) Mariteniji za 89 tisuća funti, a Maritenia ga prodaje Jadroplovu (»Matija Gubec«) za 139.125 funti… Brod je 1967. izrezan u Osaki.
U transakcijama Maritenije u jednom trenutku se pojavljuje dobro znano prezime: Diab (dobro ga znaju naši brodari Dalmaplov iz Vela Luke, Medplov iz Korčule, Croatia Line iz Rijeke, Slobodna plovidba iz Šibenika, ali i u hrvatskim brodogradilištima). Brodarsko preduzeće Lovćen iz Kotora u prosincu 1959. godine potpisuje ugovor s tvrtkom Ibrahim Diab et Amine Gazeweni et Fills iz Beiruta (Libanon) kojim ta tvrtka daje brodaru kredit od 300 tisuća funti na četiri godine s kamatom od sedam posto. Diab traži jamstvo od Jugobanke te upisivanje hipoteke na brodove kao osiguranje. Jugobanka sumnja na isplatu provizije, a Progres, u roku od četiri dana, daje kredit Lovćenu. Ugovor između Progresa i Diaba potpisan je sredinom 1959. godine. Progres u ime Lovćena kupuje tri broda, ugovori su potpisani početkom siječnja 1959 godine – 448 tisuća dolara za brod »Marianne J. Nimitz« (izgrađen 1950. kao »Marianne«, postaje »Dobrota«, kasnije u floti Jugoceanije, 1966. »Belair«, 1968. »Sea Bright«, 1973. rezalište Gadani Beach), 350 tisuća za brod »Hendrik Fisser« (izgrađen 1950., postaje »Krivošije«, kasnije u floti Jugooceanije, 1965. »Spyros«, 15. kolovoza 1968. potonuo istočno od Sasebo) i 308 tisuća za brod »Tilly Boge« (izgrađen 1948. kao »Otto Banck«, postaje »Muo«, kasnije u floti Jugooceanije, 1965. »Dalal«, 1973. izrezan u Bilbao). Prema ugovoru prodavatelj je Diabova kompanija iz Beiruta, ali ugovor je lažan, jer brodovi nikad nisu bili u njegovu vlasništvu. Pravi vlasnici su Nijemci koji su dobili 320, 248 i 192,3 tisuća dolara za brodove. Maritenia ih prodaje Lovćenu za 1.254 tisuće dolara, piše Novi list.
Danilo Prestint
