Međunarodna organizacija Shipbreaking Platform već godinama osuđuje ekološki neprihvatljiva i za ljudske živote opasna rezališta u zemljama trećega svijeta. Tvrde da se na takvim mjestima i djeca koriste kao radnici te da su mnoge nesreće mogle biti spriječene da se adekvatno pristupilo problematici rezanja brodova, koja je u razvijenim zemljama brža, efikasnija, sigurnija i ekološki daleko prihvatljivija od popularnog nasukavanja brodova u siromašnim krajevima. Samo od siječnja do ožujka tekuće godine u svijetu je „rastavljeno” čak 129 velikih brodova, a taj čitav svijet stane u svega tri države – Bangladeš, Indiju i Pakistan.
Da Shipbreaking Platform nije još samo jedna u nizu organizacija za dobročiniteljski folklor dokazuju, nažalost, crne statistike. Prema službenim podacima, u siječnju je u Bangladešu jedan mladi život ugašen u rezalištu SI Ship Reprocess Ind yard. Gotovo identična scena zbila se i u Kabir Steel Ltd gdje je jedan 27-godišnjak također poginuo na operacijama rastavljanja broda i to u noćnoj smjeni, a nekoliko dana prije tog kobnog incidenta teško je ozlijeđen 57-godišnji muškarac.
Na drugom mjestu po nesrećama je Pakistan, gdje je 7. ožujka tekuće godine pri rezanju, odnosno rastavljanju broda, došlo do eksplozije u kojoj su teško ozlijeđena tri radnika rezališta. U Pakistanu je prošle godine iz jednoga broda izvađena i nafta kontaminirana živom koju su radnici dalje preprodavali, nakon čega su zadobili teške opekotine, osip i respiratorne probleme. U Indiji je 17. veljače ove godine smrtno stradao muškarac u dobi od 45 godina, također zbog neadekvatnih radnih uvjeta u rezalištu. Ove tri države su tijekom 2021. na svoje obale primile nešto manje od 600 brodova.
Da sve ne bi bilo prepušteno pukoj slučajnosti i da bi se krenulo u rješavanje ovoga ogromnoga problema, pobrinula se Savezna Republika Njemačka. Tako je Ured javnog tužitelja u Kielu pokrenuo istragu protiv hamburške tvrtke PDS koja je, navodno, pod sumnjivim okolnostima u rezalište Alang u Indiji dovezla kontejnerski brod, ne slijedeći zakone Savezne Republike koji se tiču zadovoljavanja ekoloških normi. Njemačka tako tereti PDS, ali i još nekoliko tvrtki s čijim imenima za sada nije izišla u javnost jer su istrage u tijeku, da je na ta, za njemačke standarde neprihvatljiva, rezališta nasukala više brodova čime se krši njemački Zakon o otpremi otpada.
Prema direktivama Europske Unije, otpis brodova može se vršiti samo u certificiranim rezalištima koji zadovoljavaju europske standarde. To je nekoliko rezališta u Europi i Turskoj, te dio indijskog Alanga. Jedini problem je, naravno, novac. Ukoliko se brodovi otpišu na rezališta koja ne zadovoljavaju europske norme, brodovlasnici će uštedjeti minimalno nekoliko milijuna eura, pa je nasukavanje na pješčane plaže poluilegalnih rezališta nešto kao „dobar posao u Aziji”. Usprkos svim registrima i modernim tehnologijama praćenja, događa se to da vlasnici brodova prodaju iste trećim osobama koje im dodjeljuju novo ime i zastavu, pa se tako „brodovi duhovi” odjednom nađu u rezalištima koja su za europske zakonske regulative neprihvatljiva. No, oni više nisu europski brodovi, već su registrirani u takozvanim banana državama.
Iako Njemačka nastoji suzbiti takva siva djelovanja, ovo je joj je svojevrsni pilot projekt jer nitko od usvajanja novih politika po pitanju rezališta i brodova za otpis nikada nije priveden licu pravde, a od toga usvajanja prošlo je 13 godina. Njemačka preko Europske Unije želi regulirati makar europske brodovlasnike, no i ne ide joj baš za rukom. Naime, da bi ugovori postali međunarodni i primjenjivi na sve, potrebno je da takve zakone usvoji minimalno 15 država, što se i dogodilo jer ih je u koordinaciji 17. No, nije zadovoljen drugi uvjet međunarodne jurisdikcije zbog toga što se zakonima ne pokriva minimalno 40% svjetske tonaže trgovačke mornarice, a očigledno je da ogromne želje za isto i nema, jer je svima lakše prodati brod i da on jednostavno nestane, a da portfelj kompanije ne postane okrznut za nekoliko milijuna eura.
Petar Zuanović