Lokacija: Grad i luka Sousse u Tunisu
Vrijeme: prva polovina 1985. Godine
Ime broda: “Novi Vinodolski”
Moj prvi doticaj s Tunisom bio je prepun kulturoloških šokova, poput kontrasta između takozvanog ‘arapskog’ dijela, gdje smo prolazili prašnjavim, blatnim ulicama, uz otvorenu kanalizaciju u srcu grada, vidjeli konjsku zapregu ali i čerupanje kokošaka na ivici trotoara prilično prometnog raskrižja; i (na isti način) takozvanog ‘evropskog’ dijela gdje su ulice bile čiste i uredne, gdje su blještale reklame francuskih trgovina, luksuznih hotela i noćnih klubova, po kojima su mlade i one malo starije Evropljanke tražile čokoladno društvo tamošnje populacije. Nadam se da neće biti onih koji će me ovdje ispravljati, dijeleći mi lekcije o nazivu Evropa i Europa jer u ono vrijeme, barem, svi smo govorili Evropa, pa je tako i taj dio grada bio nazivan ‘evropski’, a žene s kontinenta Evropljanke. Pa kome pravo, a kome nije.
No, ova štorija nije trebala biti o pravopisu ili zemljopisu. A da nije možda geografija? Jer rekli su mi da se radi o dvije vrlo srodne, ali ne i iste nauke.
Ova štorija je o dvojici prosječnih pomoraca, koja se mogla odvijati u sličnom obliku u bilo kojoj državi svijeta s izlazom na more i morskim lukama, isto kao što su pomorci mogli biti bilo koje nacionalnosti ili državljanstva. Ipak, radi se o Tunisu, njemu i meni.
Obojica smo u isto vrijeme odvezeni s broda autom agencije. S tom razlikom što je on odvežen kod liječnika, nisam siguran više ni šta mu je bilo, a još manje je li se radilo o liječniku opće prakse ili specijalisti. No, ni taj dio nije važan za ovu štoriju. Nakon što se njega iskrcalo iz auta, mene se odvelo u prostorije agencije koja je zastupala brod i brodovlasnika u dotičnoj luci.
Tu su me dočekali srdačno i ljubazno, čak su djelovali jako zainteresirani mojim prisustvom, mene devetnaestogodišnjaka. Ponudili su me raznim toplim napitcima, od kave preko čaja, pa sokom ili vodom, čak i kolačima. Sveprisutna i općepoznata arapska gostoljubivost na djelu. Ugodno smo se podružili, dok sam čekao da me se odveze kod zubara, pa i nasmijali od srca. Prvi razlog smijanju bio je taj što sam ih jako podsjećao na nekog njihovog poznatog nogometaša – ja, koji nogomet nisam nikad volio, a danas ga volim još i manje. Drugi razlog smijanju bila je njihova izjava kako njima evropski jezici zvuče poput groktanja svinja. Na što se nisam nimalo uvrijedio, nego dapače zamalo ugušio od smijanja pokušavajući njima dočarati kako nama zvuči arapski jezik. Ni oni se nisu uvrijedili, nego smo se svi skupa smijali kao dobri stari prijatelji.
Nakon toga imam rupu u sjećanju i, zapravo, ne sjećam se ničega doli situacije u zubarskoj čekaonici i pravog razloga pisanja ove kratke štorije o dvojici sasvim prosječnih pomoraca, njega, Meštra (brodskog tesara) i mene, Kadeta, što uistinu nema nikakve veze s navedenim pravim razlogom.
Dakle, sjedio sam u spomenutoj čekaonici, strpljivo s ostalim ljudima, pacijentima – iako ne znam jesu li i svi oni bili tako strpljivi kao ja, koji sam dobio priliku šmugnut’ s broda u radno vrijeme, pa makar zbog zubara. Dok se najednom na vratima nije pojavila sestra u bijelom s nekakvim papirima u ruci i izgovorila nešto, meni potpuno, nerazumljivo. Pošto se nije radilo o meni, pretpostavljao sam da je u pitanju netko od ostalih pacijenata. Međutim, nitko nije reagirao negu su se samo uzajamno pogledavali, pa sam im se odlučio pridružiti u tome, da ne bih ispao nepristojan, ne poznajući arapske ili eventualno tuniške običaje i pravila ponašanja u zubarskim čekaonicama.
Pošto je to uzajamno pogledavanje pomalo postalo već zabrinjavajuće, vjerovatno nesvjesno ili radije instiktivno sam počeo bolje osluškivati, naravno, ne jer sam se nadao razumjeti ijednu riječ. Dok nisam, ipak, osjetio u njezinu izgovoru nezamjenjivi francuski naglasak, iako ni dan danas ne pričam francuski. Iako mi se kao jezik sviđa, uvijek sam nekako bio lijen za učenje.
Dobro znači, u toj francuskoj melodičnosti sam počeo nazirati nešto poznato. Ali što? Prvo mi se učinilo, da bih nakon nekoliko puta što je ponovila počeo razumijevati kako sestra zapravo izgovara riječi ‘marežan žerbik’. Priznajte da zvuči kao čisto francuski! Hajde, pokušajte izgovoriti, onako uz francuski naglasak, naglašavajući posljednji slog u riječi, i recite pretjerujem li.
Dok, konačno, nisam shvatio da ona zapravo izgovara ime, ali ne moje jer moje bi čak i na francuskom bilo Aron Baretik ili tome slično. Očito su u agenciji pomiješali naše dokumente, pa je Meštar otišao kod doktora kao Aron Baretić, a ja kod zubara kao Marijan Grbić tj. Marežan Žerbik.
Galveston Offshore Lightering Area (SAD), 25. XI. 2019.
Aron Baretić – ABe
