Nakon što je u srijedu u šibensku luku uplovio brod ‘Rainbow Warrior’ vrijedan 22,5 milijuna dolara, danas je održano otvaranje legendarnog Greenpeacovog jedrenjaka za sve posjetitelje.
U svjetlu nedavnih protesta i akcija Greenpeacovih aktivista, i sami smo imali priliku posjetiti ovaj „zeleni“ jedrenjak, koji je ujedno i prvi brod koji je izgrađen isključivo za potrebe Greenpeacea, kako bismo dobili bolji uvid u politike, ciljeve i ideje ove organizacije. Ondje smo o aktualnim temama imali priliku porazgovarati sa zapovjednicom broda, Hettie Geenen, koja nam je na edukativan način približila značaj i viziju svoje organizacije, koju i sama dijeli.
Za početak, voljeli bismo saznati nešto više o Vama i Vašem dosadašnjem radu. Kako ste postali zapovjednica Greenpeaceovog plovila i koliko dugo obnašate tu funkciju? Kako ste se odlučili na prelazak iz trgovačke mornarice upravo na ovakvo plovilo?
Pa zapravo, moji počeci nisu bili na brodovima trgovačke mornarice, već na jedrilicama. Završila sam pomorsku školu u Nizozemskoj, odakle dolazim, a Master Unlimited CoC stekla sam ploveći na velikim jedrilicama. S obzirom da su to bili moji počeci, sada većinu vremena radim upravo ovdje, na Greenpeacovom jedrenjaku Rainbow Warrior.
Plovim ukupno već oko 35 godina, od čega posljednjih šest godina u svojstvu zapovjednice Rainbow Warriora. Za Greenpeace radim ukupno oko 23 godine.
Dugo vremena bila sam prva časnica, ali iz Greenpeacea su me poticali da postanem zapovjednica, budući da smatraju kako je jako dobra stvar imati ženu kao kapetana svog broda. U početku sam to odbijala, no ne zbog odgovornosti koju ta pozicija nosi, jer sam bila skiperica velikih jedrilica više od 12 godina. Razlog je bio taj što mi je osobno puno zanimljiviji posao prvog časnika, koji je puno ‘aktivniji’, dok posao zapovjednika uključuje puno papirologije i odvojenost od ostatka posade. Iz tog razloga nastojim razbiti uobičajenu hijerarhiju na brodu i biti više uključena u svakodnevni život i rad na brodu.
Greenpeace je međunarodna organizacija koja djeluje diljem svijeta. S obzirom da se trenutno nalazimo u Šibeniku, kako se Jadransko more i Europa mogu usporediti s ostatkom svijeta?
Smatram da moramo nastojati podići svijest na globalnoj razini. To je nešto što radimo diljem svijeta, uključujući Afriku, Aziju i Južnu Ameriku. Kao netko tko je putovao cijelim svijetom, no prvenstveno zemljama koje su slabije razvijene, vjerujem da su oni manje odgovorni za utjecaj na okoliš negoli mi u ekonomski razvijenijim zemljama.
Ekonomski razvijene zemlje stvorile su više klimatskih promjena, no zemlje u razvoju u konačnici su one koje najviše pate. Posjetimo li jug Indonezije, možemo vidjeti da je more prepuno plastičnog otpada. Za to je vrlo lako okriviti ljude u toj državi, ali jesu li oni zaista krivi? Naravno, imaju štošta za naučiti, ali mislim da i mi trebamo preuzeti odgovornost za to. Primjer je krčenje šuma u Brazilu. Kada smo stigli tamo, mještani su nas pitali kako možemo kriviti njih nakon što smo mi prvi uništili vlastite zemlje radi profita, a sada njima želimo reći da to ne mogu činiti. “I mi želimo zaraditi”, rekli su nam. Dakle, vjerujem da je to vrlo teška tema.
Mislim da moramo djelovati širom svijeta. Imamo platformu, no moramo djelovati globalno i napraviti promjene ovdje u Europi, istovremeno pružajući podršku ljudima koji, po mom mišljenju, najviše pate od klimatskih promjena. To trenutno nismo mi, jer na raspolaganju imamo više financijskih sredstava kako bismo pronašli načine da se nosimo s klimatskim promjenama. Mi zapravo ne umiremo, dok na drugim mjestima ljudi zaista umiru.
Primjerice, na Filipinima sam srela žene ribare čiji su supružnici preminuli u super tajfunu. Super tajfun nije normalna prirodna pojava, već posljedica klimatskih promjena. Ključno je podići svijest kako bi ljudi shvatili da se nešto događa i da moramo nešto učiniti.
Prije pedeset godina, eksploatacija nafte odvijala se kako bi nam olakšala život. Međutim, stvari se mijenjaju, a ljudi su stekli nova saznanja o utjecaju svog djelovanja na okoliš. Mislite li da su mlađe generacije naslijedile puno ekoloških problema koje su uzrokovale starije generacije?
Smatram da je problem u tome što moja generacija nije bila svjesna utjecaja koji takve prakse ostavljaju na okoliš. S druge strane, nove generacije počinju shvaćati da nešto treba učiniti.
Također smatram da mlađe generacije trebaju shvatiti da su im starije generacije ostavile puno luksuza, što nije uvijek nužno dobro. Ja osobno nisam ljubitelj luksuza jer me rad s ljudima iz cijelog svijeta naučio da ponekad možete biti iz siromašne zajednice koja je bogata na druge načine. U takvim zajednicama ljudi se često bolje brinu jedni o drugima nego što je to slučaj kod onih bogatih. Primjerice, stanovnici s otoka Fidži, koji je pred nestajanjem, odnose se jedni prema drugima s takvom pažnjom i brigom iako nemaju mnogo.
Dakle, mislim da smo se s jedne strane razvili, ali s druge strane, ima toliko toga za naučiti od tzv. slabije razvijenih zajednica.
Većinu negativnog utjecaja na okoliš obično uzrokuju prakse velikih kompanija. Međutim, neki tvrde da se krivnja prebacuje na “obične ljude”, koji često nisu u poziciji ili možda nemaju financijskih sredstava kako bi napravili promjenu. Vrlo često možemo vidjeti kako ekološke akcije i protesti ometaju rad zaposlenika ovih tvrtki koji samo rade svoj posao, a u stvarnosti nemaju izravnu odgovornost za velike probleme koje uzrokuju njihove tvrtke. Što mislite o takvom pogledu?
To je teška tema. Slažem se da su visoko pozicionirani ljudi u velikim kompanijama ti na koje se treba se najviše fokusirati. Naravno, ljudi koji tamo rade pate, no mislim da nečega moramo krenuti kao zajednica.
Ribari su dobar primjer. Protivimo se izlovu ribe, ali ribari samo nastoje prehraniti svoje obitelji. Stoga zbog takvih akcija oni pate, pa je jako teško uspostaviti ravnotežu. Prije svega, moramo zaista vršiti pritisak na velike tvrtke da promijene svoje prakse, jer tada i ljudi mogu zadržati svoja radna mjesta.
Imamo puno primjera ljudi koji su radili u pomorskoj ili naftnoj industriji i imali priliku vidjeti što se događa u pozadini. Kada su shvatili o čemu je riječ, odlučili su prijeći u Greenpeace, iako ovdje manje zarađuju. Međutim, nisu željeli nastaviti sudjelovati u lošim praksama svojih kompanija.
Vjerujem da svatko treba činiti ono što je u njegovoj mogućnosti. Osobno još uvijek letim zrakoplovima, no to nije dobro. Ali, da bih radila svoj posao, moram letjeti. Dakle, moram činiti jednu lošu stvar. S druge strane, dobra stvar koju osobno radim je da se recimo nikad ne tuširam predugo kako bih uštedjela vodu. Također, oprezna sam prilikom kupnje odjeće.
Što mislite o trendovima u pomorskoj industriji u posljednjih 10 ili 20 godina? Primjerice, prošla godina bila je prva godina u kojoj je broj narudžbi brodova s pogonom na LNG premašio broj brodova na konvencionalna goriva. Znamo da se Greenpeace ne zalaže za eksploataciju prirodnog plina, ali smatrate li to korakom naprijed?
Mislim da je svaka promjena korak naprijed. Ako se velika tvrtka odluči za LNG i time značajno smanji utjecaj na okoliš, to je korak prema pozitivnoj promjeni. Kao predstavnici Greenpeacea, ne možemo reći da to nužno promoviramo jer želimo težiti višem, odnosno zelenijim energijama. Ipak, vjerujem da je svaki korak naprijed pozitivan. Sve dok ne ostanemo na LNG-u, nego se nastavimo razvijati, dobro je. Postoje alternativni izvori energije, poput metanola, vodika i električnog pogona, koji će vjerojatno postati vodeći izvori energije u budućnosti. Takve promjene ne događaju se preko noći.
Smatrate li da je ostalo dovoljno vremena da se otkloni šteta koja je nastala kao posljedica ljudskog djelovanja na okoliš, ili smo, kako neki tvrde, prešli “točku bez povratka”?
Mislim da je moguće. Ja sam pozitivna osoba, što morate biti kada plovite oko svijeta, jer vidite katastrofe i čujete teške priče ljudi. Kroz sve to, morate ostati pozitivni.
Sigurna sam da je još uvijek moguće otkloniti štetu. Mislim da je pandemija bila dobar primjer za to. U tako malo vremena, priroda se već počela obnavljati. Promjena je uvijek moguća, no mislim da bismo trebali raditi više kako bismo je ostvarili.
