Prava, drvena barka. Onakva čiji se krajnji izgled formira nakon beskrajnih razgovora, najbolje u kafiću u koji dolaze samo ljudi što u nekom od portića imaju privezanu barku. Bez razvikanih dizajnera, samo budući vlasnik i uvijek smireni kalafat. A kad jednom nastane, takva barka mnogo je više od tek plovila privezanog na određenoj poziciji. Kojem nerijetko ni sami vlasnici ne znaju svrhu i smisao. Prava, baš takva, isključivo drvena barka, dio je obitelji. Potpuno ravnopravni njezin član, sa svim pravim i obavezama. Sličnima kao i ljudi što čine obitelj, piše Novi list.
– »Liburna« će ovih dana proslaviti 50. rođendan. Riječ je o drvenoj barci duljine 9,5 metara, težine sedam tona, s Perkinsovim brodskim motorom koju je prema nacrtima i konstrukcijskim zapisima mog svekra Josipa Tolje prije pola stoljeća tu u brodogradilštu Žurkovo izgradio kalafat Drago Legac. Naša »Liburna«. S četiri samostalna ležaja sasvim je funkcionalna, ali i – zahtjevna. Poput svih nas, ljudi koji čine obitelj.
Koraljka Matković Tolja, stomatologinja koja je nakon tri desetljeća privatne prakse otišla u mirovinu, uvela nas je u priču o drvenoj, skoro deset metara dugoj »Liburni«. Mjesto našeg susreta bila je njezina lučica, ŠRK »Viktor Lenac« na Pećinama. Koraljka je vješto, nakon što smo primaknuli »Liburnu«, uskočila na nju, baš kao što se kasnije popela i do »Ribara«, sjajne metalne skulpture, nekad i s funkcijom svjetionika, koja je s vanjske pozicije lučice, zbog niza razloga, premještena unutar »žice«.
A tu je i Pajol, fantastični »beach bar« Harisa Tančice koji je pak bio idealna luka za razgovor o drvenoj »Liburni« koji smo na jedan silno sadržajan i emocionalno zanimljiv način vodili s Koraljkom Matković Tolja. Iz niza razloga. Prvotna namjera da priču o tom jedinstvenom plovilu, pratitelju riječke regate Fiumanka od prvih njezinih izdanja, uokvirimo u čisto nautičkom smislu, poremetila nam je bujica silno sugestivnih i emocijama natopljenih Koraljkinih informacija. Iako smo apsolutno privrženi razmišljanju kako su drvene barke ravnopravni članovi obitelji, Koraljka nas je svojom pričom odvela još i mnogo dalje. U sazviježđe događaja mnogo starijih od pedeset godina »Liburne«.
Razni umjetnički talenti
Kod svih se nas miksaju razni umjetnički talenti. Uostalom, brodograditelji su vam na neki način, kao i arhitekti primjerice, ljudi koji pomiruju matematičku i umjetničku inteligenciju. Ono što nam je svima zajednička crta – lijepo pjevamo. Marko je od toga izgradio i profesiju, uskoro bi velikim koncertom trebao obilježiti 15 godina profesionalne pjevačke karijere. Mi ostali pjevamo uglavnom za svoju dušu i na obiteljskim okupljanjima.
Kipareva kći
U priču o zadnjem stoljeću Rijeke u kojem se, kao malo gdje na svijetu, zrcale storije o ljudima i sudbinama, narodima i državnim okvirima koji su se na tom komadiću jadranske obale mijenjali filmskom brzinom.
– Ja sam vam kipareva kći. Moj je djed Rude imao klesarsku radionicu na mjestu gdje je danas Zavod za zapošljavanje, a tata Vinko je studij kiparstva završio još prije II. svjetskog rata. S druge strane, svekar Josip, tata mog supruga Darka, bio je brodograđevni inženjer. Kad se sve to spoji, jasno je da tu negdje nedaleko nas mora biti privezana i drvena barka. Ne neki tipski proizvod iz razvikanog sustava proizvodnje plovila za sport i rekreaciju, već drvena, s dušom. Od samog nastanka duboko proživljeno i doživljeno plovilo koje se – voli, pojašnjava nam Koraljka Matković Tolja.
Uronivši još dublje u »obiteljsko stablo« obitelji Tolja dolazimo do prave riznice podataka od kojih je satkana i sama Rijeka. Ponajprije, Josip Tolja je bio jedan od suosnivača i dugogodišnji direktor »Viktora Lenca«. Iako, na prvu, zbog sličnosti s prezimenom Toljanić djeluje kao da su Tolje s Krka, istina je unekoliko drukčija. Oni jesu boduli, ali s – Pašmana.
– Tolje, a na neki način to sugerira i sam zvuk prezimena, su dio obiteljskih priča sa šireg zadarskog područja. No, da se ne igramo povjesničara, reći ću vam samo to da je Nikola, djed mog supruga, nakon I. svjetskog rata s Pašmana doselio u Rijeku. Razlog dolaska bila je potraga za boljim poslom. Razlog ostanka bila je – ljubav. Ona je bila Fiumanka Bartolomea Ravalicco, podrijetlom iz Pirana, tako da je osnova razvoja naše obitelji kasnije i djece, Igora i Marka, zapravo jedna sjajna, filigranska priča o narodima i regijama koje su tkale priču o Rijeci. U duhu tolerancije, djeca naših Nikole i Brtolemee, Josip i Irenco, pohađala su različite škole. Josip je svakog jutra iz Rijeke, »preko mosta« išao u sušačku, hrvatsku gimnaziju, Irenco u riječku, na talijanskom jeziku. Svatko je naprosto u obitelji morao dobiti dio kulture i općih spoznaja o narodima koji su utjecali na njihovo životno biće. Toga se naše obitelji drže i danas, duboko poštujući različitosti koje stvaraju specifičan sklad. Bilo Rijeke, bilo naše »Liburne«, pojašnjava Koraljka.
Cijeli tekst pročitajte >>ovdje<<.
Edi Prodan
