Danas općeprihvaćena činjenica o ulasku SAD-a u Drugi svjetski rat nakon japanskog napada na mornaričku bazu na Havajima, često se navodi kao „napad bez presedana“. Međutim, napad na talijansku luku Taranto 11.11.1940., ispostaviti će se kasnije – bio je uzor za japansku odluku na koji način obogaljiti Pacifičku flotu SAD-a godinu dana poslije, piše Geopolitika.news.
Britanci su ulaskom Italije u rat dobili moćnog protivnika na Sredozemnom moru i Sjevernoj Africi. Ispostavilo se, ipak, da je talijanska flota skoro potpuno pasivna i da njihovi kapitalni brodovi rijetko napuštaju svoje zaštićene luke. Razlozi su bili višestruki: lanac zapovijedanja mornaricom i koordinacija između različitih rodova talijanske oružane sile bili su otežani i birokratizirani. Nafta je uvijek bila problem tj. nikada je nije bilo dovoljno. Ne manje važan bio je i moralni aspekt cijele strukture vojske, pa samim time i pripadnika mornarice.
Kako „riba uvijek smrdi od glave“, disproporcija između Mussolinijevih želja i aspiracija, i realnosti na terenu bila je u ogromnom raskoraku. Njegovo lamentiranje o „marširanju svugdje i uvijek“ rasplinulo se u Grčkoj, Somaliji i Libiji, ali i na površini onoga što je diktator nadmeno zvao „Mare nostrum“ tj. Sredozemnog mora.
Usprkos ovim pokazateljima, Britanci su odlučili ukloniti potencijalnu opasnost koju je „Regia marina“ (talijanska ratna mornarica) predstavljala njihovim opskrbnim konvojima za Gibraltar, Maltu, sjevernoafričku bojišnicu i Suez. Operacija je dobila kodni naziv Judgement.
Moćna britanska flota “A“ okupljena oko nosača zrakoplova HMS Illustriousa, i četiri bojna broda: HMS Warspite, Valiant, Malaya i Ramillies, nalazila se samo 175 milja jugo-istočno od talijanske glavne mornaričke baze Taranto.
Nosač zrakoplova s četiri krstarice i isto toliko razarača, odvojio se od snažne zaštitnice i uputio prema talijanskoj obali. Bojni brodovi i njihov sastav krenuo je pak u suprotnom smjeru u cilju izlaska iz opasne zone mogućeg napada talijanskih kopnenih bombardera i potom zaustavljen ostao čekati povratak nosača.
Došavši na iskalkulirani položaj, dvanaest sporih dvokrilnih torpednih zrakoplova Swordfish se, kao prvi napadački val, uputilo direktno k talijanskoj luci. Šest ih je nosilo po jedan torpedo, četiri bombe, a posljednja dva mješavinu bombi i osvjetljavajućih bombi.
U letu kroz oblake formacija se raspala i pojedine grupe su nastavile svoj let k cilju.
Drugi val spreman za uzlijetanje na palubi nosača također je imao probleme kad je od devet planiranih zrakoplova samo njih sedam i stvarno krenulo u napad.
Operativni plan nalagao je avionima s osvjetljavajućim bombama let na istok luke i izbacivanje, na padobranima okačenih svjetlećih tijela koja će osvijetlili talijanske bojne brodove i torpedonoscima omogućiti napad. Zrakoplovi s običnim bombama bi trebali napasti rezervoare s naftom uništavajući ih, te izazivajući požare na istima i dodatno osvijetliti luku.
U dijelovima luke zvanima Mar Grande i Mar Piccolo usidreno je 6 bojnih brodova, po sedam teških i lakih krstarica i 13 razarača. Nailaskom prvog zrakoplova Talijani su otvorili uragansku, ali i nepreciznu PZ vatru. U dramatičnom prvom napadu, torpedima su pogođena dva bojna broda (Conte di Cavour i Littorio), a par manjih brodova je oštećeno. Zapaljeni su rezervoari nafte i hangari hidroaviona, a 23-minutni napad, napadače je koštao jednog oborenog aviona, čija posada je zarobljena.
Ubrzo je naletio i drugi val koji je imao prednost osvjetljene luke gdje su gorjeli brodovi, ali još više i naftni spremnici. Oštećeno je više krstarica i razarača ali i bojni brod Caio Duilio. U tom napadu ponovno je oboren jedan dvokrilni Swordfish čija posada, poručnici Bayley i Slaughter je poginula.
Uzimajući u obzir sporost i ranjivost napadačkih zrakoplova, mnogobrojnost PZ topova na brodovima i obali, te brojnost zaprečnih balona raspoređenih po luci, cijena za Britance bila je iznimno mala, piše Geopolitika.news.
Tri pogođena bojna broda „sjela“ su na plitko dno luke, a ostala tri su, zbog straha od ponovnog napada“ povučena sjevernije. Na taj način nisu više predstavljali neposrednu opasnost trgovačkim konvojima jer su do njihovih ruta trebali prevaliti duži put.
Japanski vojni ataše u Rimu temeljito će prostudirati sve aspekte ovog revolucionarnog napada, zasigurno uključujući neka iskustva u onaj izveden godinu dana kasnije na Pacifiku.
Promjena odnosa snaga u Sredozemlju, koju je osigurao ovaj napad, omogućit će i da mnogi brodovi „Royal Navy“ budu raspoređeni na druge pomorske bojišnice, poglavito Atlantik i Daleki istok.
Mario Raguž
