U posljednje vrijeme sve se više piše i plače, sa svih strana, kako je pomorački život težak i mučan. Zatim, kako je pomorcima grozno kada moraju još jednom napustiti obitelj i dom, kako bi otišli u neizvjesnost. Pa kako su pomorcima uskraćena osnovna ljudska prava. I to popraćeno podužom listom čega se sve jadni pomorci moraju odreći kako bi zaradili svoj kruh svagdašnji, tu bijednu crkavicu, kojom jedva da uspijevaju pokriti osnovne životne potrebe. Nemojmo zaboraviti jadnu dječicu koja odrastaju bez očeva i ucviljenih supruga kojima najbolje godine života prolaze bez voljenih muževa. I sve to u već spomenutoj teškoj financijskoj bijedi.
Pa se ja, kao pomorac s trideset i tri godine odlaženja i dolaženja, pitam što li se toliko promijenilo u životima pomoraca današnjice u odnosu na živote nas starijih, naših očeva, nonića? Ili čak onih koji su već odavno zaboravljeni od sviju.
Pomorci su oduvijek odlazili u neizvjesnost. Sa sićušnom razlikom što su nekada odlazili na nepoznati vremenski rok, moguće i na nekoliko godina. Ili, nemojmo ići baš tako daleko. Vratimo se pedesetak godina unatrag, otprilike polovicu stoljeća. Što je polovica stoljeća u odnosu na vječnost? Moj otac je navigal’ osamnaest godina na brodovima tadašnje Jugolinije. Istina, ovisno o liniji, dolazili su brodom u Rijeku i još neke naše jadranske luke. Tu su ostajali i danima i tjednima, sve ukupno. Međutim, poput ljudi zaposlenih na kopnu, imali su mjesec dana dopusta, a navigali su preostalih jedanest mjeseci. Ja sam, skrušeno priznajem, bio dijete koje je odrastalo uz oca, pošto se moj iskrcao i zaposlio na kopnu kad sam imao nenavršene tri godine.
Ili da pokušamo otprilike trideset godina unatrag, dakle trećinu stoljeća. Što li je tek trećina stoljeća u odnosu na vječnost? Ja se sjećam, a siguran sam da se moj bratić sjeća kudikamo bolje od mene, kad je na brodu proveo dvanaest mjeseci u komadu. Ne jer mu se ostajalo, nego jer su bili (indirektno) ucijenjeni ostati kako ne bi otrpjeli posljedice, koje su unatoč tome uslijedile jer se od njih očekivala poslušnost, lojalnost i ostajanje na brodu onoliko dugo koliko je to brodovlasniku odgovaralo.
Danas slušamo i mlade, ali i iskusne, okorjele pomorce kako galame jer im smjena nije organizirana istog dana kad im ističe ugovor. Naravno, slažem se, ugovor je potpisan između dvije strane i obje su ga se dužne pridržavati. Međutim, svi mi smo prije ili kasnije naučili i shvatili, na lakši ili teži način, kako je prvo brodsko pravilo da pravila ne postoje. Pitamo li se koliko smo mi sami savršeni ako očekujemo živjeti u savršenom svijetu?
Dobro, pomorac je dakle potpisao taj ugovor. U pravnim odnosima takvi ugovori se nazivaju „ugovori o pristupanju“. U takvim situacijama jedna ugovorna strana (brodar, agent itd.) podnosi uvjete ugovora, a druga ugovorna strana te uvjete svojim potpisom prihvaća. I u čemu je zapravo problem? Potpisujemo ugovore koji nam, vjerojatno, odgovaraju po pitanju plaće, ali ne i po pitanju ostalih stavki. Zašto ih onda potpisujemo? Zašto ne odbijemo potpisati nepovoljan ugovor? Već čujem graju kako nemamo izbora, kako nas prisiljavaju i, konačno, kako bez ugovora se nećemo moći nigdje ukrcati. Ali, zašto bismo se ukrcali kad nam je tako teško, gotovo nepodnošljivo, na brodu? Uvijek imamo izbora, odbiti potpisati ugovor, tražiti bolji ugovor koji nećemo dobiti i ostati kući bez posla. U tom slučaju će naša jadnu dječica odrastati uz oca, supruge neće biti ucviljene niti će im najbolje godine života prolaziti bez voljenih muževa. I, konačno, moći ćemo se zaposliti na kopnu, biti kući svaki dan s obitelji, odlično zarađivati i nikada više nećemo dan provesti u već spomenutoj teškoj financijskoj bijedi.
Ali, nekadašnji pomorci, u koje istina spadam i ja, po dolasku u porat mogli su izaći van, prošetati se, zabaviti, vidjeti štogod. Brodovi su stajali po portima nekad danima, pa i tjednima. A mi danas uglavnom ne smijemo ili ne možemo niti izaći, čime nam je ugroženo jedno od osnovnih ljudskih prava. Istina! Zaboravljajući da nismo nikada zarađivali više nego danas, da su ugovori kraći, a dopusti duži nego ikada prije.
Uporno se naglašava i beskonačno ponavlja što nam je eventualno uskraćeno, ali ne i sve što nam je pruženo. Ne želim staviti stvari na vagu i reći da nam je nešto pruženo zauzvrat uskraćenoga, pa je zato sve u redu. Podrazumijeva se da nam obitelj i dom ništa ne može zamijeniti. Međutim, umjesto da neprestano prigovaramo na sve što nam ne paše, zašto ne usmjerimo snagu na sve dobrobiti našeg zanimanja? Ili, zašto se nastavljamo baviti tim neodgovarajućim poslom, a ne pokušamo nešto promijeniti, pa neka to bio i sam posao? I odgovor se ponavlja: Jer nemamo izbora. Što me opet vraća na toliko puta postavljeno pitanje: tko ili što nas je prisiljavalo da odaberemo pomorsku školu? Ili za neškolovanog pomorca, tko ili što ga je prisiljavalo da krene na brod? I konačno, tko ili što nas prisiljava da se uporno vraćamo natrag na brodove, kad postoje tolike puno bolje prilike na kopnu i u krugu vlastite obitelji?
Još samo jedan detalj, koji i nije to, nego postaje sve ozbiljniji problem među pomoračkom populacijom. Sve više se piše o sve učestalijim depresijama, pa čak i samoubojstvima među pomorcima, te da već sve više brodarskih kompanija unajmljuje stručnjake koji pružaju telefonsku pomoć pomorcima koji imaju sličnih potreba ili teškoća. Konkretno, lani je naša kompanija krenula s time, da bih nekoliko dana po primitku obavijesti o tome primio i telefonski poziv na brodski telefon. Nepoznati broj, nepoznati muški glas s druge strane. Glas koji je zvučao vrlo umirujuće, staloženo, ljubazno se predstavivši i objasnivši mi o kome i čemu se radi. Postavio mi je nekoliko naučenih ili pročitanih pitanja o stanju na brodu, na kraju napomenuvši da prenesem svim članovima posade kako su dostupni dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dan u tjednu. Pretpostavljam da je dobro znati da tako nešto postoji i da s druge strane postoje živi ljudi koji su spremni i voljni nas saslušati. No, koliko sve učestalije pisanje i govorenje o tome uistinu pomaže pomorcima, a koliko pojedince potiče na depresivnost i mračna razmišljanja o besmislenosti posla kojim se bavimo i života kakav živimo?
U konačnici, duboko sam uvjeren, polazeći od sebe samoga i nemalog broja pomoraca s kojima sam imao prilike živjeti skupa i uzajamno dijeliti fragmente naših osobnosti i privatnosti, da nam nitko ne može pomoći ako ne pomognemo sebi samima.
Ma kamo se nalazili, ma što činili i ma kako se osjećali, neka nam je svima uvijek dobro more, trdo spreda i tri noge šoto kolumbe.
U navigaciji, Južno Kinesko more, Batangas (Filipini) – Bangkok (Tajland), 28. srpanj 2022. godine.
Kapetan Aron Baretić – ABe
