Među svjetioničkom populacijom pod austro-ugarskom ingerencijom, egzistirao je od 1883. neobičan problem – naime, od trenutka kad su svjetioničari de facto postali državni službenici. Kako godinama nisu raspisivani natječaji za nove svjetioničare, u nekoliko je desetljeća uposleno osamdesetak tzv. “privremenih” svjetioničara. Kako su i svjetioničari, s primjerice, petogodišnjim radnim iskustvom, svrstavani u rubriku “privremeni”, što im se činilo, najblaže rečeno, uvredljivim, sastaju se 1899. godine i potpisuju zajedničku peticiju. Treba napomenuti da peticije u XIX. stoljeću nisu bile dio uobičajene prakse, kao danas, pa je ova “svjetionočarska” bila svakako jedinstvena, jer su, među ostalim, potpisnici živjeli i radili na neuobičajenim i međusobno vrlo udaljenim “radnim mjestima”, piše Gorgonija.com.
Razlog više za peticiju bio je zakon od 1. rujna 1899., a prema kojemu su svi državni službenici imali dobiti povišicu – osim svjetioničara. Zato, jer su tretirani kao “privremeni” službenici, iako je svjetioničarska služba zapravo služba bez prava na grešku i nije nikako privremena.
U toj je službi djelovao korpus od oko stotinjak službenika, ne računajući pomoćne svjetioničare. Zapravo su njima mornari, pomorci, ribari, putnici povjerili živote i imovinu – kalafati svoja plovila, trgovci i industrijalci svoju robu, osiguravatelji svoj kapital…
Tim im je zakonom nanesena nepravda, poziv svjetioničara je degradiran u usporedbi sa službenicima istoga ranga. Ako službenik u nekakvom uredu može uživati sve pogodnosti novoga zakona, iako nakon posla svakodnevno odlazi iz ureda svojoj kući i uživa u blagoda- tima društvenog života, odnosno može iskoristiti svoje slobodno vrijeme kako god želi te zaslužuje povišicu, kakvu tek povišicu zaslužuje svjetioničar? Onaj, koji je u službi danju i noću, podvrgnut teškim fizičkim i duševnim naporima, odricanjima koja dijeli sa svojim najbližima. Odvojen od društva s kojim ima tek povremene i rijetke kontakte. Nastanjeni na pustim lokacijama, ostarijet će na škojima, miljama daleko od obale, uz svakodnevnicu prepunu tegoba i opasnosti.
Kao, koliko tragičan, toliko i ilustrativan primjer neka posluži nesreća iz 1895. godine, kad su na povratku iz nabavke osnovnih potrepština smrtno stradala dvojica svjetioničara s Gruice. Ne treba ni reći da se na lanterni čovjek uslijed neredovite dostave namirnica često osjećao napuštenim. Poseban je problem to što su na većini svjetionika po dvoje svjetioničara, pa u slučaju bolesti jednog, drugi ne smije napustiti svjetionik, pa ni da otiđe po liječnika ili lijekove na kopno. Upravo su te izvanredne okolnosti i odgovornosti bili argumenti kojima je potkrijepljen zahtjev da se posadama svjetionika isplati zaslužena naknada, povišica za požrtvovnost, najzad, kao svim ostalim državnim službenicima.
Zastupnicima bečkog parlamenta problem je u interpelaciji iznio dalmatinski zastupnik Bianchini. Ministar trgovine Glanz se tada složio da svjetioničari kao državni službenici vrše službu al pari s lučkim pilotima te da ne postoji niti jedan jedini razlog zbog kojeg se ne bi pri idućoj regulaciji zakona o plaćama državnih službenika u zakon uvrstili i njihovi opravdani zahtjevi. No sve je ostalo na obećanjima, uostalom kao i toliko puta prije i poslije.
Zanimanje svjetioničar je, dakle, krajem XIX. stoljeća konačno definirano raznim državnim pravilnicima. Novi se kadrovi regrutiraju među muškim potomcima aktivnih svjetioničara te među pomorcima koji su nakon tisuća prebrođenih milja željni malko kopna i sigurne državne plaće – ali sa osjećajem broda.
Iz knjige – https://gorgonija.com/2021/02/23/svjetionicki-libar-mali/
