Pročitavši tekst koji smo nedavno objavili o mami Branki, još jedna majka pomorca odlučila je s nama podijeliti svoje emocije i svoja promišljanja o svom sinu pomorcu. Anonimno nam je poslala svoje viđenje karijere svoga sina i kako se ona kao majka s tim nosi. Ovim putem joj se od srca zahvaljujemo na emotivnim riječima, koje će, vjerujemo, svakoga tko ima imalo veze s pomorstvom dotaknuti u srce, a poneke od vas i dovesti do suza.
Prenosimo u cijelosti njezin dopis.
Na portalu Pomorac.hr pročitala sam intervju s mamom Brankom i oduševila se. Bilo mi je kao da sam ja, također majka pomorca, govorila o svojim nadama, željama, osjećajima i strahovima. Svaka majka pomorca prepoznat će se u riječima mame Branke.
Moj sin Ivan nije od malena želio biti pomorac. Interesi i sklonosti su mu bili različiti i odrastanjem su se mijenjali. Međutim, uvijek je bila prisutna jedna konstanta – zainteresiranost za prirodu i boravak u prirodi. Očekivala sam da će za životni poziv izabrati zanimanje koje će mu dati dovoljno slobodnog vremena da se posveti upravo tome. Svaka majka želi da joj dijete ima dobar posao koji voli, ne previše težak i da je zadovoljan onim što radi.
Kada je odlučio studirati pomorstvo, smjer nautika, bez pogovora sam prihvatila njegovu odluku. Komunikativna je i tolerantna osoba koja voli istraživati nepoznato i uzbudljivo, jednako kao što je uvijek spreman učiti nova znanja. Zrelo je razmislio o svemu i odlučio se za poziv pomorca. Iskreno, više bih voljela da se odlučio za neki posao na kopnu, da je na sigurnom od vremenskih nepogoda i opasnosti, da ga mogu čuti i vidjeti kad god poželim…
Već nekoliko godina plovi. Najgore mi je bilo dok je bio na kadeturi. Nikako nisam mogla prihvatiti da nije tu i da ga neću vidjeti mjesecima. Sada je treći časnik palube i odrađuje ugovor za ugovorom. Kada nazove na mobitel mojoj sreći nema kraja. Uvijek kaže da je dobro i da mu je dobro. Znam da to kaže da me umiri i da se ne brinem. A ja u razgovoru nastojim biti opuštena vedra. Ne želim da u mom glasu osjeti strepnju. Ubrzo će doći kući, za dva, tri mjeseca eto ga doma, u mom zagrljaju. Srce se stegne. Vrijeme sporo prolazi.
Ivan se oženio i osnovao obitelj. Uz moju ljubav i potporu ima i ljubav svoje supruge. Nije im lako. Mladi su i odvojenost im teško pada. Vidim to. Jedu „kruh sa sedam kora”. Dobro je rekla mama Branka da je to „kruh sa 777 kora”.
Kako vrijeme prolazi naučila sam biti strpljiva i prihvatiti odvojenost.
Naučila sam biti zahvalna na svakom trenutku kojeg provedemo zajedno kad se vrati s broda. Potvrdit će vam to svaka majka pomorca.
Mnoge mame pomoraca mogu se prepoznati u riječima ove divne gospođe, baš kao što se ona prepoznala u riječima mame Branke. A nama su samo potvrdile kako mama uvijek zna što je najbolje reći ili kako se kaže, “mama uvijek zna najbolje”.
Katarina Mitrović
