Čovjek s otoka, angažiran na gradnji svjetionika, došao je na ideju kako obilno nahraniti obitelj, i to za više dana. Ulovit će jednu tunu! Ali pošlo je po zlu
Prije dvadesetak dana otok Unije našao se u središtu medijske pozornosti. Ne voljom svojih žitelja, niti dobrim povodom. Sjećamo se, u akvatoriju Unija potonula je 20-metarska jahta. Ustvari samo je krmom sjela na dno, prova je ostala iznad površine. Nasreću, sve je prošlo bez težih posljedica, ljudi su pravodobno napustili brod što je tonuo. Brzo je podignut i otegljen na sigurno, a nalaz istrage što je trebala utvrditi uzroke potonuća još nisam pročitao, piše Branko Šuljić za Novi list.
Spominjanje Unija podsjetilo me na davnu temu što sam je želio podijeliti s čitateljima. U narodu je poznata kao “legenda o svjetioniku”. Potječe iz druge polovine 19. stoljeća, iz vremena gradnje svjetionika Vnetak na Unijama. Na rtu Vnetak ispruženom prema jugozapadu svjetionik je izgrađen 1873. godine. Zadaća mu je bila, i ostala do danas, osvjetljavanje plovnog puta prema Kvarneru i Istri, te označavanje otoka na kojemu se nalazi. U vrijeme kada je građen važnost mu je davala i činjenica što je time eliminirana opasnost optičkog zavaravanja jer se s brodova, preko nižih dijelova Unija, mogao vidjeti svjetionik na Galijoli. Podsjetimo one koji sa zemljopisom i orijentacijom u prostoru nisu “na ti”. Otok Unije nalazi se na ulazu u Kvarner, brodovima po desnom boku, nasuprot vrhu istarskog poluotoka i svjetioniku Marlera.
Svjetionik blizu naselja
Glavni objekt svjetionika je okrugla kamena kula uklopljena u pročelje prizemne svjetioničarske zgrade. Kula je visoka 13 metara. Fokus svjetla što se nalazi u staklenoj kupoli na njezinu vrhu pozicioniran je 17 metara iznad srednje razine mora. Bijelo svjetlo, što ga svjetionik ima otpočetka, vidi se deset milja daleko, dok naknadno postavljeno crveno ima domet sedam milja. Svjetionik je danas automatiziran i bez posade, a svjetlo se napaja energijom iz solarnih baterija.
Blizina naselja Unije – dva kilometra puta što vodi kroz polje – bila je razlogom što Vnetak nema neke od uobičajenih svjetioničarskih sadržaja, niti je imao status klasičnog svjetionika, usamljenog na hridi, odvojenog od svijeta, a često i sa svih strana okruženog morem. Na njega su redovito slane svjetioničarske obitelji s djecom školskog uzrasta. Uvijek je imao samo jednog svjetioničara, pa je njegova supruga radila kao pomoćna svjetioničarka s četvrtinom plaće.
Važno je spomenuti da je Vnetak već 1912. godine imao telegrafsku vezu s lučkom kapetanijom u Malom Lošinju. Održavala se posredstvom podmorskog kabela. Zahvaljujući njemu 1916. godine svjetioničar je prvi poslao vijest o nasukavanju talijanske podmornice na Galijolu. Pri kraju Drugog svjetskog rata granatama sa savezničkih brodova oštećen je vrh kule i na njemu rasvjetni sustav.
Nitko ga više nije vidio
Sve dosad navedeno čini uglavnom standardnu priču o svjetioniku, njegovu podizanju i funkciji. Nema ničega što bi sadržavalo legendu. A ona, ipak, postoji i prepričava se do danas. Ona kazuje da se oko rta Vnetak u ranu jesen u velikim količinama skuplja mala plava riba od koje, ponekad, more naprosto vrije. A gdje ima plave ribe, zalijeću se i tune na obilnu gozbu. Pa se tako usmenom predajom prenosi priča o tragičnom kraju radnika koji je sudjelovao u gradnji svjetionika. Čovjek s otoka, angažiran na gradnji svjetionika, siromašan kao i svi otočani toga vremena, promatrajući svakodnevni prizor, došao je na ideju kako obilno nahraniti obitelj, i to za više dana. Ulovit će jednu tunu! Sve je smislio i – pripremio, te jednog dana po završetku posla krenuo barkom u lov na veliku tunu. I ona je brzo zagrizla…
Povukao je i shvatio da se ulovilo nešto veliko. Zatezao je, ali je tuna, očito, bila jača. Zaplivala je prema pučini, vukla njega i barku, a on nije popuštao… Sunce je bilo na zalasku, ljudi su s obale gledali kako se njihov sumještanin sve više udaljava, njegova baraka na horizontu se smanjivala, dok mu se nije izgubio trag. Nitko ga nikada više nije vidio.
Na znanje i oprez suvremenim tunolovcima!
Austrougarska ostavština
Većina svjetionika na našoj obali i otocima izgrađena je u 19. stoljeću. Više lanterni napravila je Austro Ugarska nego zajedno sve države poslije nje, u čijem se sastavu nalazio naš dio Jadranskog mora. Gradilo se u 19. stoljeću, a intenzivno u razdoblju između 1870. i 1877. godine. U to vrijeme podignut je i Vnetak.
Spomenimo i to, najstariji svjetionik na istočnoj obali Jadranskog mora je Savudrija. Ne moramo precizirati njegovu lokaciju. Od samostalnosti Hrvatske svi znamo za Savudriju i Savudrijsku valu. Taj svjetionik ima nekoliko naj atributa – jedan je od najmarkantnijih, najzapadniji i najsjeverniji među hrvatskim svjetionicima. Naravno, ima i on svoju legendu, s tužim završetkom. Jednom zgodom, i nju ćemo ispričati.
Svjetioničarska kuća
Pričaju mi da napuštena svjetioničarska kuća na Unijama postupno propada, tragovi devastacije sve su vidljiviji. Nisam je vidio desetak godina. Nažalost, ne događa se to samo sa svjetionikom Vnetak. Vidio sam još takvih. Šteta… Unatrag dvadesetak godina krenulo se u turističku valorizaciju pojedinih svjetioničarskih kuća. Na turističkom tržištu ta je ponuda dobro prihvaćena. Dakle, imamo putokaz što raditi i kako svjetioničarske objekte sačuvati od propadanja. Može to biti i na Unijama, ili našem kvarnerskom Prviću. Nije atraktivna samo Palagruža! Ona može biti najskuplja.
Svjetioničar mora uvijek raditi
Posljednji svjetioničar davno je napustio Vnetak. Isto tako bez posade su ostali mnogi naši svjetionici. Napredak tehnike i tehnologije preselio je ljude u “civilizaciju”, oslobodio ih robinzonskog života. Kad se sjetim davnog razgovora na jednom svjetioniku – lanterni, recimo onako kako svi razumiju, i ne svjetioničar, nego lanternista. Težak je to bio život. I često se obiteljski nasljeđivao! Sam na “pustom otoku”. S obitelji ili kolegom.
Romantičari zamišljaju taj život i posao poput nekog sladunjavog filma – plavo more, bonaca, prekrasan izlazak i zalazak sunca, ribolov… Nedostaju samo palme u našem jadranskom kamenjaru… A svjetioničar mora raditi, jednako po bonaci, jakoj buri i fortunalu juga, kad pada kiša ili sunce nemilosrdno prži, 24 sata na dan. Usred noći, kad najljepše spava, on mora ustajati, provjeravati rad svog svjetionika i okolnih obalnih svjetala. A danas tehnika čini čuda, ona sve radi, a čovjek mirno spava daleko od lanterne.
Branko Šuljić
