Pedesetčetverogodišnja Željka Rakuljić ponosna je vlasnica broda Emanuel, na kojemu provodi po šest mjeseci u komadu. Ne pada joj to teško jer vrijeme provodi sa svojim sinom, koji je kapetan broda. Prije toga, deset je godina radila u kampu na recepciji. Ako je bilo potrebe, radila bi i na šanku i u restoranu. Dočekala nas je s osmjehom i puna energije. Unatoč tome što je na brodu već pet mjeseci i čeka je još mjesec dana mora, simpatična Željka ne skida osmijeh s lica. Gospođa je bila voljna ispričati svoju lijepu priču. Puna elana, vratila se na sam početak i sjetila se svega.
Ovo joj je drugi brod. Prvi je bio drveni, Vošćica. Kako kaže, sve je krenulo tako što je sin vidio da je brod oglašen za prodaju.
Ispričajte nam, kako ste se odlučili na kupnju broda?
Stariji sin je radio na brodovima i jedan dan je došao kući s idejom „idemo kupiti brod“.
Ja, muž i mlađi sin, odmah smo se zainteresirali i otišli smo u Zadar pogledati brod. Razgovarali smo s vlasnikom broda i u roku dva mjeseca smo sve sredili. I papire i kredit i kupnju broda te samu renovaciju.
Odlučili smo probati pa vidjeti gdje će nas to odvesti. Tako je sve krenulo. Nisam ništa očekivala jer se moja obitelj nikada nije bavila pomorstvom. Muževa strana obitelji da, ali moja nikada pa nisam imala nikakvu percepciju. Uzeli smo ga 2011. godine, a 2019. smo ga prodali. Htjeli smo veći i bolji brod. Tada smo Vošćicu od 25 metara zamijenili mojim Emanuelom od 40 metara. Jednostavno je, imali smo mogućnost uzeti nešto bolje, veće, komfornije, unosnije i to smo i učinili.
Imali smo prijatelja s kojim smo se povezali i preko kojeg smo došli do grupe Austrijanaca biciklista, pa smo pet tjedana vozili brod na sjeveru Hrvatske. Inače vozimo samo po Dalmaciji. Ruta nam je: Split – Šolta – Brač – Hvar – Vis – Korčula – Mljet – Lastovo – Dubrovnik.
S drvenom brodom se počinje kasnije. Počeli bismo krajem svibnja i završavali krajem rujna. A s našim sadašnjim Emanuelom, mini kruzerom kako se kaže, počinjemo od 30. travnja pa plovimo sve do 15. listopada.
Koja je razlika drvenog broda i mini kruzera, kojeg sada posjedujete?
Velika. Naime, u drvenom su sobe manje, nema klime, manje je komforno jer je manja kategorija broda. Imao je 14 soba, a ovaj nam ima 18 soba za goste i šest za posadu.
Ja sam uvijek s gostima na brodu. Sa mnom je i mlađi sin, koji je kapetan broda. Nakon što je završio fakultet, došao je na brod. Svidjelo mu se i ostao je sa mnom raditi. Zbog toga sam presretna. Sa mnom je na brodu već pet godina. Stariji sin je također jedno vrijeme s nama radio na brodu, no više ne radi s nama. Super se slažemo s posadom, no pred kraj ljeta bude malo nesuglasica jer već budemo dosta umorni od sezone. Sve je to normalno i ulazi u staž našeg posla. Na brodu smo svi jedna velika obitelj i svi se volimo. Na drvenom smo imali četiri člana posade i 32 gosta, sada imamo 36 gostiju.
Dolaze nam mlađi partijaneri Australci. Rijetko budu parovi, većinom dođu sami pa se na brodu upoznaju i svi sprijatelje.
Kako plovite, opišite nam malo?
Od subote do subote. Naši gosti imaju doručak i ručak. Imaju i takozvanu kapetansku večeru. Tada kapetan drži govor gostima. Moj Ante im ispriča cijelu povijest broda. Brod se prije zvao Karlovac, izgrađen je 1955. godine u splitskom škveru za Jadroliniju kao putničko-teretni brod. Originalno je imao kapacitet za 300 putnika i 11 tona tereta. Plovio je čak i u ratu, povezivao je otoke. Njegovi blizanci su poznati Ozalj i Tijat. Ante im sve to ispriča te im stavi video projekciju povijesti broda. Postoji i jedan isječak broda u epizodi Velog mista. To svima bude jako zanimljivo. Ante, kao kapetan, priča na kapetanskoj večeri 25 minuta i tada se gosti najviše zbliže. Iza bude tulum s gostima.
Ne družimo se samo na kapetanskoj večeri, nego stalno, svaki dan. Uživamo u tome. Bude mi teško kad nam grupa odlazi. Jako se povežemo prilikom putovanja pa kad odlaze nerijetko pustim suzu, a i oni. Bude tu super ljudi za pamćenje. Često kad odlaze mi kažu „svima ću reći kako mi je bilo lijepo i što smo doživjeli“.
Naime, godinama sam u ovom poslu i prekrasno mi je. Voljela sam raditi na drvenom brodu, volim i na mini kruzeru. Jedina je razlika što je ovaj kojeg sada imam veći i komforniji za razliku od drvenog, sve ostalo je isto. Posao je generalno identičan, na oba tipa broda. Jedino što na drvenim brodovima nema kapetanske večere jer je manja kategorija.
Što Vi točno radite na brodu?
Kuham, ali imam i brevet zapovjednika broda do 500 brutotona. Najčešće spremam tri slijeda jela. Bude juha, riža ili tjestenina, lazanje, pita od sira, meso ili riba. Kako kada. Svaki dan ispečem kolač. To je obavezno. Gosti vole slatko.
Pronalazite li lako članove posade?
Ne. Teško dolazimo do ljudi koji zaista znaju posao. Posebno nam je ove godine bilo teško pronaći ljude jer se 2020. nije plovilo radi pandemije pa su se ljudi u međuvremenu snašli i pronašli novi posao. Naime, 2020. uopće nismo plovili. Bio je to, za sve nas težak period života. Izgubili smo dobre radnike jer svi mi živimo od novca i ljudi su se morali snaći i pronaći druge poslove da bi preživjeli. Došli su novi ljudi koje je bilo teško naučiti poslu.
Najduže je s nama član posade Ivan. Osam dugih godina je s nama. Uhodana smo posada i možemo odraditi posao nas četvero kao da nas je osam. Jako sam zadovoljna svima. Nakon pandemije, dakle 2021. godine, zaplovili smo 31. srpnja i plovili 15 tjedana, sve do 7. studenog.
Odlična sezona bila nam je 2019. godine. No, kada smo 2020. vidjeli da neće biti ništa od sezone, osjećali smo se jako loše jer mi i naša cijela posada nije imala prihoda cijelo ljeto. Ali, kada smo 2021. krenuli, nekako smo se izvukli. Ove godine, 2022., bila je konačno normalna sezona i zadovoljni smo. Gosti nam daju sve petice.
Tijekom cijele pandemije, Emanuel nam je stajao u luci blizu kuće, Bajnicama.
Bude li Vam ponekad bude dosta svega?
Pred kraj sezone budem dosta umorna. Dugo je šest mjeseci bez prestanka biti na brodu. S vremena na vrijeme se malo zasitim posla. Tako je svakome tko puno radi. Ne žalim se, prođe me to brzo. Radim ono što volim. Posao je zanimljiv, upoznaš krasne ljude, stekneš divna iskustva, za cijeli život. Mahom to budu jako dobri ljudi i svi su zahvalni. Dođu sedam dana tulumariti i ništa ih drugo ne zanima osim toga, ali iza svakog obroka, dođu do mene i zahvale mi se. To mi bude jako emotivno. Odmah me ispuni pozitivnom energijom.
Nedostaje li Vam zimi posao?
Prošlu zimu ja Ante i Ivan nismo sišli s broda. Sređivali smo ga i renovirali. Htjeli smo nešto ljepše, bolje i novije pa smo se potrudili i radili i tijekom zime. Ne mogu reći da sam za ovaj brod vezana, no za Vošćicu, naš prvi brod sam bila jako vezana. Kako da vam kaže, to je bila prva velika stvar koju sam u životu kupila i kad smo uzeli brod, bili smo presretni. Obožavali smo taj brod. Cijela obitelj se emotivno jako vezala za njega. Dosta smo novca uložili u njega. Ali htjeli smo napredovati i zato smo uzeli ovaj, koji je bolji i noviji. Ljepši je u svakom smislu, ali nema tu više one prvotne euforije.
Prvi nam je zauvijek ostao u srcima. Drveni brod ima više duše. Ponekad ga sretnemo prilikom plovidbe. Čudno mi ga je vidjeti pored nas. On je ipak bio naše prvo veliko životno ulaganje. Prvo što smo stekli u životu. Uložili smo u njega puno i financijski i emotivno.
Kako Vam je palo prvi put otići na brod, s obzirom na to da niste imali pojma o pomorstvu kad ste se tek u to upustili?
Bilo mi je jako teško otići od doma i to na dugih šest mjeseci. Nikad toliko dugo od doma nisam izbivala. Prije toga, sve je bilo rutina. I tada se dogodio brod i rutina je nestala. Brod je intenzivan, dinamičan, uzbudljiv i nepredvidiv. Na početku sam bila sama s posadom. Bilo mi je teško jer se kao žena nisam znala postaviti. Nisam imala autoritet. Nisam znala dovesti red, u smislu da me posada posluša. Žena si i nemaš autoritet. Jednostavno rečeno, nisam se znala postaviti kao gazda na brodu. Žena ko žena, zatvorila bih se u sobu, dobro isplakala i nastavila. Tako bih se ispuhala jer bih sve skupljala u prsima i to mi je bio ispušni ventil. Sin bi mi tada često znao reći „Majko, da nema tapeta u santini, sve bi se potopilo od suza“. Eto toliko sam plakala tu prvu godinu.
Brod je muški svijet i muški posao. Plakala sam jer bilo mi je neobično da sam po pet mjeseci na brodu. Nisam na to navikla. Nisam se u samim začecima dobro snašla. Sve mi je bilo novo i nepoznato. Kada član posade ne bi napravio ono što sam mu rekla, umjesto da mu naredim kao šefica, ja bih opet plakala. Lakše mi je bilo da to sama napravim, nego njemu dati naredbu. Nisam bila navikla zapovijedati drugima. Tako je bilo tada. Sad je sasvim druga priča.
Sve sam pohvatala, u svemu se snašla. Sad je sve odlično. S vremenom se sve sleglo kako treba. Tad nisam imala kontrolu ni nad čime, sad imam. Sad znam posao i prezadovoljna sam sama sobom. Svaki je početak težak. Svakome, ne samo meni. Brod mi je bio nepoznanica jer sam sa sela i pomorstvo nije bio moj svijet. Poticaj mi je bio to što su u to vrijeme oba sina plovila na tuđim brodovima. Kad se taj naš prvi brod oglasio za prodaju i sin predložio kupnju, nisam se puno mislila. Samo sam krenula u to. Drago mi je što sam to učinila. Ne žalim ni za čime i da se sad s ovim iskustvom opet vratim u taj prvi trenutak, sve bih iznova ponovila. Sad je brod moj dom i moj svijet.
Prvi smo brod isplatili nakon sedam godina plovidbe. Bio je rizik, ali sve smo uspjeli. To nam je bila odskočna daska. Najbolja odskočna daska u životu. Danas sam sretna što sam za sve to imala hrabrosti. I ja i cijela moja obitelj. Hrabrost se isplatila. Sve se isplatilo.
Ovaj naš drugi brod još uvijek isplaćujemo. Polako, nigdje nam se ne žuri. Taj trenutak kad sam vidjela naš prvi brod, sjećam se toga kao da je bilo jučer. Brod me oduševio, samo sam sjela na klupicu na rivi i gledala ga. Iako je bio star i derutan, meni je bio čudo. Srce mi je bilo kao kuća. Uzeli smo ga u svibnju 2011., a u srpnju iste godine s njim zaplovili.
Od svih ovih godina, ima li neko iskustvo da vam je ostalo u posebnom sjećanju?
Ima. Bila je to 2019. godina i bila je s nama grupa od 14 ljudi. Ne znam hoćete mi vjerovati na riječ, ali cijela je grupa plakala kad su išli kući. Čak su nam i govor napisali. Pročitali su nam tu posvetu prilikom odlaska i pohvalili nas i našu posadu. Bilo je prekrasno. Rasplakali su i mene. Bili smo s njima kao obitelj, ma dali su nam čak i poklone. Prekrasno. Nikada to neću zaboraviti.
A je li Vam se ikada dogodilo nešto ružno?
Nikada. Od prvog dana sam se postavila da imamo s gostima lijep odnos i gosti to prepoznaju. Kako se postaviš od prvog dana, tako će ti i biti cijelo putovanje s njima. Nikada nismo imali problema, svi su pristojni i dobri. Naravno, da se nisam tako od početka postavila, možda ne bi bilo ovako skladno kako je sada, ali hvala Bogu problema nismo imali. Jako sam zadovoljna svojim gostima. Nekad budu noću malo glasniji. Tada se ustanem, upozorim ih da se stišaju i odmah me poslušaju i smire se. Ma zavolim ja njih od prvog dana, zavole oni mene. Bude to odnos pun poštovanja. Svi mi znamo da je brod naš dom pa tako i funkcioniramo. Može to shvatiti samo onaj tko doživi.
Osim Željke, i njezin član posade Ivan pristao je reći pokoju riječ. Osam godina plovi sa Željkom i najduže je s njima. Na brodu radi sve što treba, od konobarenja, do održavanja strojarnice.
Ivane, kako ste se Vi našli u pomorstvu?
Svašta sam radio u životu. Probao sam i brod. Od prvog trenutka shvatio sam da je to to. Pronašao sam se sto posto. Razmišljao sam i o plovidbi van Hrvatske, no ovdje mi je ljepše, usidrio sam se i ne idem nigdje. Ovaj brod je moja familija. Meni je ovo odmor jer sam ovdje godinama. Ovo je moj čitav život. Ovo sam ja.
Godinu pandemije, kad smo bili spriječeni ploviti, doslovno smo grizli. Navikli smo ploviti šest mjeseci i provoditi vrijeme jedni s drugima. Brod je naš život. Ta godina nam je svima jako teško pala. Rekao bih da mi je pandemija u biti bila šok.
Država ne podržava brodare. Doslovno nam nitko nije pružio podršku u tim, za sve nas, teškim trenucima. Ova grana turizma hrani mnogo hrvatskih obitelji, a nemamo nikakvu podršku od nikoga. Bilo je teško preživjeti, ali uspjeli smo.
Kako izgleda tvoj dan na brodu?
U šest ujutro se probudim. Otvori se brod, ide se kupiti kruh i ostale brodske potrepštine. Onda se pale generatori, kupe se kabeli i ide se dalje u neizvjesnost. Nije lako šest mjeseci, svaki dan imati osmijeh na licu. Svaki dan je emocionalni vrtuljak. Na brodu smo svi kao obitelj i radi toga se trudim. Nekad se ljubimo, nekad se svađamo. Kao u svakoj obitelji. Svi gledamo našu Željku kao majku. Svaki tjedan ima svoju priču i svoju uspomenu. U 99 posto slučajeva je prekrasno iskustvo i svaki dan je prekrasan na svoj način.
Čujem se sa majkom svaki dan. Dođe mi sestra na brod subotom, ponekad i pokoji prijatelj. Imamo neke trenutke koje podijelimo s najmilijima i malo se opustimo. Željka je zlatna žena i super šefica, svi je volimo. Opušta me i razgovor i prisutnost mojih najmilijih, tada mogu biti onakav kakav uistinu jesam.
Zanimalo nas je i ostaje li Željka ikada u dobrim odnosima s gostima i kad odu doma.
Ostanete li u kontaktu s gostima i nakon njihova odlaska?
Kako ne. Na WhatsAppu imam puno kontakata Australaca i stalno se čujemo, čak i preko Instagrama. Ljudi su jako dragi i često me se sjete. Uvijek me to razveseli. Jedna nam se gošća vraća već dvije godine za redom. Ima ljudi što nam dolaze i treću godinu. Presretna sam kad ih vidim. Njihovo zadovoljstvo nama, ono je što mi daje motivaciju i poticaj za radom. Bude tu i Amerikanaca, a nedavno smo imali grupu ljudi s Islanda. Bili su to mladi parovi, koji su po prvi put ostavili djecu na par dana. Bilo im je, kažu, teško otići bez djece, ali kad su došli kod nas, oduševili su se. Bilo mi je prekrasno s njima. Goste najviše oduševi grad Korčula i Nacionalni park Mljet. Ocjene su nam odlične. Dajemo 300 posto od sebe i gosti to cijene. Reagiramo odmah, ako se što dogodi i nastojimo gostima dati sve od sebe.
Kad rezimirate, možete li reći da je brod bio prava odluka?
Naravno. Brod je moj život. Kad smo tek krenuli, bilo je teško. Izbivaš iz kuće, nisi navikao tako živjeti, a sad nakon pustih godina, brod me vuče. Povezala sam se s brodom, poistovjetila s brodskim životom. Postane čovjek ovisnik o brodu. Sad mi bude teško bez broda, kad sezona završi. Kao što sam već rekla, tijekom pandemije jako nam je teško palo što ne možemo ploviti. Jedva smo čekali opet krenuti. Poseban je to osjećaj, uvuče ti se pod kožu.
Mi živimo ovaj život punim plućima. Posao je zanimljiv, svaki dan je dinamičan i drukčiji. Na moru si i zavoliš to. Navukla sam se na ovaj posao i ovaj život i obožavam ga. Ni za što na svijetu ga ne bih mijenjala. Naravno da ponekad bude malo teško, ali upoznam predivne ljude, radi kojih se ovo isplati raditi i onda zaboravim na teške dane. Stalno je žiža, svaki dan je nešto novo. Volim svoj posao i jako me ispunjava. Sretna sam i to mi nitko ne može oduzeti.
Katarina Mitrović
