Oplovio je cijeli svijet, proveo 40 godina na moru. Krenuo sa 20 godina, a završio sa 60. Danas je u mirovini. Uživa u svojoj kući na Visu i prisjeća se svojih pomorskih godina. Kapetan Paško Kolombatović kao da je četiri duga desetljeća svojih uspomena prepričao u jednom dahu. Bilo ga je toliko zanimljivo slušati i unijeti se u priču da su tri sata našeg razgovora proletjela u tren oka.
Kapetan Kolombatović spada u onu stariju generaciju pomoraca. Džentlmen, miran, šarmantan i nadasve inspirativan. Baš kao pravi kapetan. Slušajući njegove priče, uopće nije teško zamisliti ga na mostu kako zapovijeda. Paško je prekrasan gospodin britka uma, koji danas ima pune 74 godine. Mada, nikada mu ne bismo dali toliko godina. Obično ljude njegovih godina zamišljamo umorne od života, a on je sve samo to ne. Njegov poletan duh bio je zarazan.
U jednom dijelu razgovora, pridružila nam se i njegova voljena supruga Slavica. Pomorske priče kapetana Kolombatovića svakoga bi oborile s nogu, ali ima još nešto radi čega će nam naš razgovor zauvijek ostati u sjećanju. Način na koji se on i njegova supruga gledaju, poput zaljubljenih golupčića koji su se tek upoznali, naprosto nas je oduševio. Bila nam je čast poslušati priču o njegovom životu. Bila bi prava šteta da te priče ostanu samo u njegovim sjećanjima.
Kapetane Paško, recite nam, kako ste počeli? Koliko ste tad imali godina?
Sve je počelo s jedrenjem. Počeo sam jedriti kad sam imao osam godina. Sa deset sam bio državni prvak Jugoslavije. Otac je radio brodove u Labuda pa je prešao u Mornara 1955. godine pa sam kao dijete, koje je stalno bilo s ocem, počeo i ja jedriti. Otac je bio prvak države u jedrenju 1956. Ja sam samo nastavio tradiciju. Prešlo mi je u krv. Postao sam ovisnik o tome. Sve što sam zaradio, sve sam ulagao u jedrenje. Imao sam svoj brod Rivi. Kad sam prodao prvi, uzeo sam drugi, no i toga sam prodao prije četiri godine. Bio sam jako talentiran u jedrenju i uvijek sam bio u samom vrhu. Godine 1964. 1965. sam bio prvak države u klasi Kadet. Potom sam 1966. i 1967. bio državni prvak u olimpijskoj klasi Finn. Nakon toga je slijedila famozna 1968. godina i Olimpijada u Meksiku. Nažalost, nitko me nije gurao jer sam bio dosta buntovan pa nisam otišao na Olimpijadu.
Odlučio sam se tada za brod. Točnije, na kadeturu sam otišao 1968. godine na brod Makarska. Tada je kadetura trajala dvije godine. Imao sam 20 godina. Završio sam kadeturu 1970. Brod je bio general cargo. Putovali smo rutu: Rijeka – Italija – Španjolska – Montreal – Chicago i nazad u Rijeku. Ukrcao sam se našem splitskom škveru. Upisao sam paralelno Višu pomorsku školu 1971. a 1973. sam je i završio. Godine 1974. sam položio kapetanski ispit. Bio sam samo jedan ugovor terco i to opet na brodu Makarska. Za drugog časnika palube sam išao čim sam položio kapetanski ispit, a 1976. sam se prvi put ukrcao za prvog oficira. Bio sam samo na general cargo i na kontejnerašu. Na kontejneru je bilo lakše.
Dok sam išao u Višu pomorsku školu, paralelno sam igrao ragbi u klubu „Nada“. S njima sam osvojio i desetu titulu „Nade“. Od 1971. do 1974. ja sam bio broj dva, ankora. Prva linija u sredini. Sad igram za veterane. Bili smo sa suprugama u Parizu, a sami bez žena, u Pragu i Brnu. To je bilo prije sedam, osam godina.
Ali, da se vratimo na temu. Za zapovjednika sam unaprijeđen 1983. i to na brodu Matija Ivanić. Uvijek su sa mnom plovili samo Hrvati. Onda se stalo dugo na brodu i bilo bi nas 40, a danas ih bude samo 20 članova posade. Tada je bilo posla jer su bile samarice i svakoga bi se moralo na ruke potezati. Bilo je tu jako puna posla za sve nas. Sad, na brodu ima jedan konobar, a prije je bilo četiri konobara. Znate i sami kako je prije bilo teško živjeti. Ljudi su išli na brod da podignu djecu i familiju na noge. Vladalo je veliko siromaštvo. A tada je, osim matrikule, postojala i platna knjižica i onda bi tu drugi časnik palube svaki mjesec obračunavao i ispisivao plaću. Knjižicu bismo prilikom iskrcaja dobili nazad, zajedno sa svim ostalim papirima.
Žene bi putovale s nama. Tada, kad su bile s nama i pravile nam društvo, bilo je lakše stati na brodu. Više se to ne smije. Najduži ugovor bio mi je 11 mjeseci. Tada sam bio drugi oficir. To je mukotrpan život. Duža zadržavanja na brodu su bila zbilja naporna. Ja sam imao sreće što sam bio jedan od rijetkih zapovjednika koji nikada nije izgubio teret.
Nikad nismo znali što prevozimo u kontejnerima, osim broja kontejnera, ništa više nismo znali. Imali smo dosta slijepih putnika iz Lisabona i talijanskih luka. To su bili većinom Rumunji. Organizirano bi se ukrcali u kontejner, a da nitko od nas na brodu to ne bi ni znao. Stavili bi na brzinu kontejner kao zadnji u redu, pred sam kraj ukrcavanja. Tako da nitko od nas ne bi to primijetio. Imali bi oni unutra i hrane i pića. Sve potrebno za preživljavanje. Dva, tri dana prije Montreala bi izašli vanka kao „evo nas“. Kad bi došli u Montreal onda bi došao i prevoditelj. Mi bismo im dali hrane i pića. Kanadske vlasti bi bile obavezne primiti ih i išli bi u privremeni boravak tamo.
Jednom sam imao čak 11 slijepih putnika odjednom. Bili su to simpatični ljudi, koji su bježali iz jada i bijede, a ne iz hira. Uvijek se to očekuje na brodu. Bio je i žena, ali djece nikada. Uvijek bi jedan od njih znao malo engleskoga.
Jednog slijepog putnika nisu htjeli primiti u Australiji i onda je učinio s nama putovanje nazad u Hrvatsku i iskrcali smo ga tek na Obali Bjelokosti. S njim smo se sprijateljili, a kako i ne bismo kad je s nama proveo tri mjeseca na brodu. Utekao nam je jednom s broda u Baru, u Crnoj Gori. Naime, taj dan je umro Tito. On naravno to nije znao i kad je utekao na kopno, uzeo je novinu i bacio je na pod, a na novini je bila Titova fotografija. Policija je vidjela kako baca novine pa su ga uhitili i opet vratili na brod. Članak o tome je čak bio izišao u Slobodnoj Dalmaciji. Bio je to čovjek od 30-ak godina. Zvao se Ali. Propričao je s nama i malo hrvatskoga. I zapjevao bi ponekad s nama hrvatske pjesme. Kad smo došli u Trogir, stigao je novinar i u škveru s Alijem napravio intervju. No, bilo bi tu i tragedija, kad bi se slijepi putnici otrovali u kontejneru fumigacijom drvom. Na sreću, ja to nikad nisam doživio.
Bili ste u jedriličarstvu, skoro ste došli do Olimpijade. Kako to da niste nastavili u tom smjeru, nego ste se ipak odlučili za pomorsku karijeru?
Oduvijek sam znao da ću navigavati, a hoću li biti noštromo ili kapetan, to nisam znao. Upornost je bila jaka i došao sam sve do kapetana. Od velike pomoći za moju pomorsku karijeru je bilo to što sam prethodno bio u jedrenju. Bio sam naučen na more. S morem sam živio. Nije mi žao, da se vratim na početak opet bih sve isto napravio i opet bih plovio.
Na moru sam proveo 40 godina, od čega je 21 godina bila čista navigacija. Dakle, trećinu života proveo sam na moru. To ti je vrag, a ne život. Kad sam bio zapovjednik bilo mi je najgore čovjeku reći da mu je umro otac ili majka. Onda bismo se zagrlili i udri u plač. To je definitivno bio jedan od najgorih momenata. Ljudima saopćiti tužne vijesti kad si nasred oceana. Reći ću vam samo da više vrijedi koliko te ulica odgojila, nego svi fakulteti svijeta jer onda znaš pročitati čovjeka. To mi je u karijeri strašno pomoglo. Odmah bi ih pročitao, čim bi ih vidio.
S koliko ste godina postali kapetan? Je li Vam teško palo biti nadređen drugima?
Ima sam tada 35 godina. Ma ne. Nije mi to teško palo. Više sam se bojao da se nešto ne dogodi s teretom. S ljudima je najlakše raditi. Samo treba biti 150 posto siguran da si u pravu kad nešto tvrdiš i baš nikada ne smiješ vikati jer su ljudi tu najosjetljiviji.
Dok ste bili kapetan, je li ikad bilo konflikta među posadom? Kako ste to riješili?
Iskrcao sam samo dva čovjeka tijekom cijele karijere. Jednog upravitelja stroja. Kad smo se vratili u Europu iskrcao sam ga jer nije htio slušati naredbu koju sam mu dao. Drugi čovjek je bio telegrafista. Naime, otišao je kući s broda i nije mi se javio. To se ne smije raditi.
Što Vam se najviše usjeklo u pamćenje? Možete li izdvojiti neki poseban događaj?
Ima ih mnogo. Ali jedan je baš poseban i trajao je točno 16 dana. Bila je 1975. godina i bili smo na brodu „Šolta“. Bilo je to strašno nevrijeme. Nikada tako nešto nisam doživio osim tada. Valovi su bili visoki 30 metara. Nitko 16 dana nije spavao. Tada sam molio boga da mi spasi glavu. Zavjetovao sam se tijekom putovanja da ću, ako preživim, odnijeti Gospi od Pojišana model galije. Tek kad smo došli do područja leda, sve se smirilo. Kad smo vidjeli led, spasili smo se.
Tijekom tih 16 dana, brod je išao 30 lijevo, 30 desno. Ljuljanje je bilo nesnosno. Ne znam kako smo to preživjeli. Unutra je bio rasuti teret. Poklopci od štiva su propuštali more i teret se površinski smočio, što je zacementiralo teret da se brod ne izvrne. To je bila sreća u nesreći. Spasili smo živu glavu. Ali, koga god sretnem od tih ljudi i dan danas spominje tu „Šoltu“ i to nevrijeme. Kad sam se s tog putovanja vratio doma, otišao sam sa suprugom u crkvu Gospe od Pojišana i donirao im model galije. Bilo im je jako drago. Nalazi se u crkvi i danas, a kad je Sveti Nikola, izloži se vanka. Prije su pomorci takve stvari često donirali crkvama.
Čim sam napunio 60 godina i šest mjeseci otišao sam u mirovinu i onda sam malo bio kapetan na jahtama. Točnije, četiri godine sam to radio. I nakon toga više ne. I dan danas sam aktivan i svoje iskustvo prenosim mladim skiperima i zapovjednicima jahte. Tako je u zadnjih 11 godina preko mojih ruku prošlo 500 do 600 kandidata.
Koja je po Vama razlika između brodova tada i sada?
Mislim da bi najbolja usporedba bila reći da je prije jedan general cargo iskrcao jedan kontejner u sat vremena, a danas se iskrca otprilike 70 kontejnera u sat vremena.
Prije se puno toga radilo na ruke, dok je danas sve modernizirano. Prije su se radili brodovi za more, da možeš s njim rukovati. Današnji su loše napravljeni i zato i pucaju jer se gleda da stane što više tereta na njih, a ne gleda se može li to zaista stati na brod i može li to brod podnijeti. Danas rade brodove za jednokratnu upotrebu, da zadovolje najminimalnije uvjete. S druge strane, danas su brodovi komforni. Imaju ljepše kabine i svakako bolje uvjete. Komfor je danas na vrhuncu, a brodovi su takvi kakvi jesu. Danas je sve elektonika.
Tijekom karijere, gdje ste sve plovili? Što je najzanimljivije što ste doživjeli u sve te godine plovidbe? Koja država Vam je bila najljepša?
Prošao sam sve osim Filipina i Panamskog kanala. Bio sam u Africi, Indiji, Sjevernoj i Južnoj Americi, Indoneziji, Japanu, Bangkoku, Koreji, Rusiji, Norveškoj, Australiji. Prošao sam sve oceane i to više puta.
Rekao bih da je najzanimljivije bilo to što sam upoznao lijepih i krasnih ljudi, kultura i običaja i vidio svijeta. To mi je najveće bogatstvo.
Najljepše su bile Španjolska i Australija. A bilo je lijepo i u Italiji. Bilo smo dva puta po 40 dana u La Spezii. Tada je i supruga bila sa mnom i mogli smo ići gdje god smo htjeli. Bilo je divno.
Kad je gospodin Kolombatović spomenuo da je i njegova supruga Slavica bila s njim na brodu i to više puta, poželjeli smo da nam i ona kaže kako je njoj bilo to doživjeti.
Bilo je to prekrasno. Bila sam s njim na ruti Italija – Španjolska – Kanada – Portugal. Za mene nema ljepšeg grada od Montreala i Lisabona. Baš su posebni i ostali su mi u srcu sve do danas. Bilo mi je lijepo na brodu. Svi su bili dobri prema meni. Najduže sam bila tri mjeseca i to je bilo prije rođenja sina. Doživjela sam jednom nevrijeme. Trajalo je tri dana i bilo je grozno. Niti sam jela, niti sam pila ta tri dana. Paško bi me samo došao poviriti s mosta jednom u danu. Mislila sam da je gotovo i da će se brod potopiti. Međutim, treći dan je stalo, kao da ništa nije bilo. Pozdravila sam se sa životom. On je bio gore na brodu, ja dole. Mislila sam „sama sam i uskoro sam gotova“. Sve ostalo je bilo divno osim ta tri dana. Bila sam mlada, imala sam svega 33 godine. To su uspomene koje ne možeš zaboraviti. Paško je radio svoj posao, ja sam čitala. Volim čitati. Rješavala sam i križaljke. Kad mu je bila pauza, malo bismo se prošetali da ne smetamo drugima. Nikad nisam imala problema i bilo je to prekrasno iskustvo. Tu su bile i druge žene s nama. Nekada bi bile i po tri, četiri istovremeno pa bismo se družile. Jednom smo i novu godinu dočekali na brodu.
Kapetane, fali li vam plovidba?
Ne, ni najmanje. Prije sam radio transfere. Sve do lani. Više niti to.
Kako Vam je padala odvojenost od doma i obitelji?
To je muka. To je dvosjekli mač. Ili pare ili jare. Treba kao mlad nešto stvoriti za sebe i ranije se skinuti s broda. Ne zna se kome je gore, nama ili ženama s djecom.
Je li Vam ikad tijekom karijere došlo da odustanete?
Nikad. Volio sam jako svoj posao i radio ga s čistom ljubavlju.
U vrijeme kada ste Vi plovili nije bilo WhatsAppa, Vibera i ostalih „čuda tehnike“. Kako ste se čuli s obitelji? Kako je ta komunikacija izgledala?
Čuli bismo se preko Radija Rijeka. Radio bi nas spojio s brodom. Komunikacija se čula u eteru. Svi bi čuli što mi žena govori. I drugi brodovi bi to čuli. Rekao nam je jednom voditelj iz etera da nikad nije čuo da muž i žena tako lijepo pričaju. Govorili bismo jedno drugom kao da sjedimo jedno nasuprot drugom. Kasnije je bio satelitski telefon i minuta se plaćala 10 dolara. Pripremili bi razgovore unaprijed da znamo što ćemo pitati.
Jeste li ostali u dobrim odnosima i sa kime od kolega s kojima ste plovili? Jeste li se i nakon broda nastavili čuti i viđati?
Kako ne. I dan danas se čujemo s nekima. No, to bude sve jedan određeni period. Kasnije to dosadi, ali me svi s poštovanjem pozdravljaju kad god se sretnemo u gradu.
Imate mnoštvo uspomena. Jeste li ikada razmišljali napisati knjigu?
Jesam. Mislio sam se povući na Vis i napisati knjigu. Morat ću nešto za sobom ostaviti. Već imam i koncept svega kako bi to izgledalo. Ali za to mi treba mir, tišina i koncentracija, pa još nisam pronašao vremena za pisanje.
E da, zaboravio sam Vam još napomenuti, jedan sam od osnivača Udruge kapetana u Splitu. Osnovali smo je na osnivačkoj skupštini na brodu „Lastovo“ 2000. godine. Nedavno smo proslavili 22. obljetnicu. Imamo 400 članova. Svake godine na Svetog Nikolu imamo domjenak, a jednom mjesečno sastanak izvršnog odbora. Ja sam trenutno u arbitražnom vijeću.
Kad se osvrnete na sav svoj život, što je najbolje što ste u životu napravili?
Na Visu sam 1985. kupio ribarsku kuću i preuredio je u vilu. Vidio sam je dok sam bio na jednoj regati. Kupio sam je i tek dogodine je ponovno otišao vidjeti. To mi je najbolji pogodak u životu. I naravno to što sam oženio svoju Slavicu.
Katarina Mitrović
