Šezdeset i jedna godina života, 42 godine plovidbe, 25 godina čiste navigacije. To su tri rečenice koje definiraju život capa Mirka Amižića.
Nadasve ugodan gospodin, u sve godine svoje plovidbe, kako kaže, doživio je svega i svačega, no malo što je podijelio s drugima. Upravo nas je zato i ugodno iznenadilo što je odlučio par svojih priča ispričati baš nama.
Upravitelj stroja Amižić svoj je pomorski put započeo davne 1980., a plovi i danas te se s radošću na licu prisjeća svih svojih uzbudljivih pomorskih godina. Slušajući gospodina Amižića, lako se bilo zamisliti u stroju. Naizgled povučen, tih i samozatajan, capo je proživio ono što netko ne preživi u šest života. Danas ima šest stentova na srcu, ali njegovu ljubav prema pomorstvu ništa ne može pokolebati.
Čak i kad nije imao osmijeh na licu, dok se prisjećao svojih uspomena oči su mu se smijale. To je jedan poseban sjaj u oku kojeg samo pomorci imaju. Kako i ne bi kad čitav život žive punim plućima.
Jedino što gospodin Mirko voli više od mora je njegova obitelj. A dok priča o supruzi Tanji, smije mu se srce. Kako kaže, njegova djeca su ogledalo njegove supruge, kao i sva djeca pomoraca…
Capo, recite nam, kako je tekao Vaš put?
Sve skupa plovim 42 godine. Od 1980. do danas. Na brodu sam proveo preko 25 godina čiste navigacije i vidio sve skupa 84 države svijeta. Pritišću me godine i ubrzo ću morati u mirovinu, no dok mogu raditi i dok nisam bolestan, radit ću.
Da krenem od početka. Završio sam pomorsku srednju školu i s osamnaest godina sam se prvi put ukrcao na brod. To je bio general cargo brod. U godinu dana sam odjednom odradio cijelu asistenturu. Linija je bila po Crvenom moru. Saudijska Arabija – Egipat – Sudan – Kenija – Jemen. S 19 godina, kad sam se vratio doma, morao sam u vojsku. To je trajalo 12 mjeseci. Prvih pola godine smo bili u Puli, drugih pola godine u Šibeniku. Bio sam u mornarici.
Nakon toga sam se vratio na brod. Tri sezone sam radio na jedrenjaku za krstarenje po Dalmaciji. Vozili smo od Kopra do Ulcinja. Onda sam otišao na mini bulk carrier i tu sam odmah postao upravitelj stroja. Ugovori su mi bili šest mjeseci na brodu, a dva mjeseca doma. Imao sam 26 godina kad sam se oženio. Tada sam promijenio kompaniju, ali su bili slični brodovi, mini kontejneraši sa 400 do 500 kontejnera. Kupili bismo kontejnere po Indiji koji su uglavnom sadržavali kozice. Nakon toga bi došli veliki kontejneraši, pa bi ih na njih prebacili.
Posao je uvijek bio isti, ali kada su došla djeca, postalo mi je predugo stajati na brodu po pola godine. Na njima bi se vidjele ogromne promjene. Djeca se najviše mijenjaju od prve do pete godine života. Tada sam shvatio što propuštam u životu. Po šest, sedam ili osam mjeseci ne bih ih vidio. To mi je strašno teško padalo. Trebate uzeti u obzir da tada nije bilo interneta ni telefona doma, nego bi supruga išla negdje gdje je imala telefon pa bih je zvao preko radio stanice.
Informacije od doma bih dobivao preko pisama. Supruga bi svaki dan vodila dnevnik i zapisivala bi što se doma događa. Kad bi se skupilo deset stranica, poslala bi mi te zapise.
A kako biste dobili ta pisma? Gdje ih je slala?
Znalo se u koju luku će ići brod. Poslala bi pismo u luku, na adresu agenta i onda bi agent donio pismo na brod. Nerijetko bi se dogodilo da bi brod ranije otišao iz luke pa bi agent poslao za brodom pismo.
Smiješno je to bilo, pismo bi znalo proputovati svijet dok bi stiglo do mene na brod. Onda bih mjesec dana čitao sto puta isto pismo – to mi je bila jedina veza s kućom. Nekad je brod mijenjao rutu pa ne bih uopće dobio pisma.
Ženi nikad nije bilo lako. Bilo je sve teže, a bilo je čak i trzavica u smislu da se ostavim broda. Duga je to bila odsutnost, a kad je kod nas počela kriza, otišao sam na offshore. Njoj je bilo puno lakše, prošla je sa mnom teške momente. Znala je kako izgleda odvojenost od osam mjeseci, pa su dva mjeseca bila laka i meni i njoj. A i veće su plaće u offshoreu.
Djeca su me potakla da se maknem s duge plovidbe na teretnim brodovima na offshore. Imao sam 36 godina kad sam otišao na offshore, točno na moj rođendan. Žena je ispekla tortu i došao mi je poziv. Bilo je ili ideš ili ne ideš. Morao sam odmah ići, nisam stigao ni pojesti tortu. Po tome pamtim taj dan. Punac i oba djeda su mi umrla. To sam saznao mjesec dana kasnije.
No, da se vratim na temu. Shvatio sam da mi djeca odrastaju, a ja ih ne vidim. Postao sam svjestan što gubim. Počeo sam razmišljati da se skinem s broda i pronađem posao na kopnu jer mi je sve to emocionalno jako teško padao. Tada sam čuo od jednog susjeda kapetana za offshore i ugovore od dva ili tri mjeseca. Rekao sam mu da sam ja svojim poslom zadovoljan, da ga volim, ali da su mi ugovori predugi i da radi djece želim biti manje na brodu, da mogu više vremena provoditi s obitelji.
Kad sam čuo za ugovore od četiri, šest ili osam tjedana, nisam mogao vjerovati da takvo nešto uopće postoji. Tada nisam znao što jer offshore. Rekao mi je da se tu radi o naftnoj industriji. Možete li vjerovati da nisam uopće pitao za plaću! Primarno mi je bilo da su ugovori kratki. Kad sam čuo tri mjeseca, naprosto sam se šokirao. Odmah sam pristao.
Tako sam vam ja po prvi put, u svojoj 36. godini, otišao na offshore. Ugovor je mi je bio tri mjeseca, ali kako sam navikao da me doma nema najmanje po osam mjesci, tri mjeseca su mi proletjela u čas. Trazio sam onda da mi prvi ugovor s tri mjeseca produže još mjesec dana, pa sam na kraju ostao četiri mjeseca. Ali, trebate razumjeti da je to opet bilo četiri mjeseca manje od onoga na što sam naučio.
Kad ste 15 godina na brodu po osam mjeseci, vjerujte mi, tri mjeseca prolete kao tri dana. Najvažnije od svega, moja supruga je bila zadovoljna prelaskom na offshore. Tada smo se mogli češće i čuti. Bila je to 1998. godina. I tada smo se čuli preko radija, samo što su ti brodovi pozicionirani pa smo imali bolju vezu.
Kako doma nije bilo telefona, ja bih preko radio stanice zvao susjeda koji je imao telefon. Svi drugi brodovi bi slušali naš razgovor. Također, čuli bismo se i preko Radija Rijeka, a tko god je imao radio stanicu, mogao je čuti naš razgovor. Oni bi rekli “vi ste osmi na redu” i onda bismo čekali red. Nije mi to bilo neugodno. Teško je to danas shvatiti kad postoji moderna tehnologija. Ali, tada su se u našim razgovorima samo iznosile činjenice. Žena mi je govorila što se doma događa, nakon čega bih joj ja prepričao svoje brodske dane. Supruga i ja smo imali dogovor da se čujemo svaki utorak. Tako smo se čuli sve do pojave mobitela.
Od svoje 36. godine pa sve do danas ostao sam na offshore-u. Ali mijenjao sam kompanije. Točnije, proveo sam 13 godina na istoj offshore kompaniji i bili smo svih 13 godina u Zapadnoj Africi. Znalo je biti dosta opasno, no nikad nisam bio životno ugrožen. Međutim, okolo se svašta događalo. Bilo je dosta napada.
Je li Vam se ikada u stroju dogodila neka po život opasna situacija?
Je par puta, ali ne baš po život opasna. Stroj je okruženje gdje je oprez najvažniji na svijetu. Tu se nalazi jako puno elemenata koji se okreću i vrte te je temperatura izrazito visoka. Treba konstantno biti na oprezu.
Par puta sam se za dlaku izvukao od nezgode. Tada bih problijedio i sav se počeo tresti od šoka. Srećom, uvijek bi sve dobro prošlo dobro na kraju. Na brodu se uvijek jako pazi na sigurnost posade.
Svako jutro imamo sastanke te su rukavice, kaciga i naočale obvezni. To se zove PPE oprema – personal protection equipment. Dakle, trliš, kaciga, naočale i rukavice – to je minimum koji treba zadovoljiti. Na brodu za sve ima procedura koja se mora poštivati jer to je izrazito opasna okolina. Ako se nešto vari, pored sebe morate imati pripremljenu vodu i aparat za gašenje, prethodno obvezno javiti svima na most što će se raditi te ugasiti požarni alarm, a nakon svega počistiti ulje ako ga je bilo.
Ispričajte nam neko iskustvo koje Vas se posebno dojmilo.
Sjetio jednog događaja kojega za života neću zaboraviti. Doživio sam napad pirata na brodu. To je bilo prije offshore-a.
Bili smo u Nigeriji. Došli su gliserom do broda. Popeli su se brzinom munje. Bili su naoružani, izgledali su kao vojska. Imali su uniforme i kalašnjikove. Nismo se bojali jer smo znali da se to u Nigeriji stalno događa. Zapovjednik je zabranio da se branimo te je naglasio da im damo sve što od nas budu zahtjevaju. Kad su tek ušli na brod ja sam bio u kabini. Bila je noć i došli su mi kolege kucati na vrata da me obavijeste što se događa. Nisam se prepao. Znao sam da je to u Nigeriji normalno. Napadi se nažalost podrazumijevaju.
Tražili su brodske novce od kapetana. Pitali su papir na kojem mogu vidjeti kad je brod posljednji put od agenta uzeo novac. Ono što su oni zahtijevali bila je razlika novca od datuma kad nam je agent dao novac do tog dana. Htjeli su vidjeti sve račune i razlika novca morala je biti na brodu u blagajni. Kapetan je skupio sve i dao im novac. Pogodili su točno u lipu. Pametni su to ljudi. Inače se na brodu znalo naći i po 20 do 30 tisuća dolara u brodskoj blagajni, no tada je bilo svega tri tisuće dolara. Nisu se baš obogatili. Ti ljudi su za to školovani. Ima ih svakakvih. I visokih i niskih, i jače građe tijela, a i sitnijih. Po ničemu nisu posebni, izgledaju kao sasvim prosječni ljudi.
U Nigeriji sam se nagledao svega i svačega. Vidio sam plutajuće leševe. Oni se najčešće poubijaju među sobom. Kad nam se dogodio napad, srećom, nitko nije bio ozlijeđen. Bili su zadovoljni suradnjom i time što im se nismo odupirali. Pričali su s nama na engleskom. Kad je sve to završilo samo smo dalje nastavili ploviti svoj put. Malo su ljudi bili šokirani, ali nitko nije doživio baš traumu da nije bio sposoban za daljni rad ili da se poželio iskrcati nakon toga. Sve je prošlo sasvim uredno.
Supruzi sam to javio puno kasnije kad je sve već bilo daleko iza nas. Nitko nije nastradao pa nije bilo potrebe da ju doma zamaram nepotrebnim. Nije bilo nikakva razloga za brigu. Iskreno, cijela se ta situacija odvila vrlo brzo, trojica su se popela na brod dok ih je jedan čekao u gliseru.
U takvim vodama se te situacije predviđaju. Zna se kad ste u Nigeriji da da će vam se sigurno jednom potrefiti da ćete tome svjedočiti. Kapetan je donio jako pametnu odluku. Bio je staložen i miran te kad je naložio da se ne bunimo, svi smo ga odmah poslušali. Bio je u pravu, kad smo se tako postavili, nitko nas nije dirao. To je bio jedini put da sam to doživio. Ali, svako par mjeseci vidim da se to događa drugim brodovima. Pirati su sirotinja, oni od toga žive. To im je sve što imaju. Od toga hrane svoje obitelji. U Nigeriji su i dan danas plemena, a to s piratima je prljava igra. Uigrani su i znaju što rade.
Koje su najteže strane Vašeg posla?
Danas je najteža postala komunikacija s kompanijom. Pojava interneta, koliko je god olakšala posao, toliko ga je i otežala. Kompanija non stop kontaktira brod s razno raznim zahtjevima i prohtjevima, koje sve treba odmah zadovoljiti i ispuniti. Koliko je zahtjev težak uvijek ovisi o čovjeku koji radi u uredu kompanije. Neprekidno nas, da se tako izrazim, filaju zahtjevima. Logično, žele uštedjeti što više i u skladu s tim sve se više toga gura na leđa nas na brodu.
Općenito je to jako opasna okolina. Zadnjih 15 godina dosta se toga promijenilo. Sigurnost je sad najvažnija. Svako jutro, čim se dignemo imamo sastanke. To se ne može usporediti s onim kad sam tek počeo navigavati. Tada nije bilo ni kacige, ni trliša, niti te tko što pitao. Isto tako, tada je i alkohol bio dozvoljen. Bilo je pijanih na brodu i svačega. Danas toga nema. Naravno, alkohol je zabranjen.
Ne znam hoćete li mi vjerovati na riječ, ali sa mnom je bilo i robijaša s Golog otoka. Te bi ljude nakon zatvora samo prebacili na brod. To je prije tako bilo. Oni bi doma, da tako kažem, radili gluposti i onda bi ih na godinu dana poslali na brod da doma budu mirni od njih i da ne rade probleme i sitne pljačke po gradu. Na brod, da rade probleme po svijetu, a ne doma. Znam da to možda zvuči smiješno, ali to je prije tako bilo. Da bi se riješili delikvenata, ukrcali bi ih da navigaju. Bili su to sasvim normalni ljudi i nikad ni sa kim od njih ja osobno nisam imao problema. Svi su me poštovali. S druge strane, znali bi kad je brod bio u luci izići na kopno i potući se u lukama. Znalo se dogoditi da brod mora nastaviti putovanje, a tih ljudi nema na brodu. Onda bi angažirali agenta da ih spašava i vadi iz zatvora. To je bilo 1981./82. godine i bilo bi tu svega. Mogla bi se knjiga napisati samo o tome.
Koliko su se uvjeti promijenili posljednjih godina?
Puno. Toliko su se promijenili da ono vrijeme kad sam se tek ukrcao i ovo danas čemu svjedočim nemaju veze jedno s drugim. Uopće se to ne može usporediti. Danas bi više od pola pomoraca odustalo i pobjeglo s broda glavom bez obzira da im se daju uvjeti koje sam ja imao na početku svoje karijere. Oni uopće ne mogu pojmiti da se na brodu stajalo po osam mjeseci. To vam je bio klasični ugovor.
Danas svi samo vise po mobitelima i internetu. Svaki čas zovu doma. Mislim da im se to ukine da bi više od polovice njih otišlo s broda i nikad se više ne bi vratili. No, moram ipak priznati da je danas sve bolje i lakše jer je komunikacija, koju nam je napredna tehnologija omogućila, spas. Napredna elektronika nam također pomaže u životu, a i posao je olakšan i u stroju i na palubi. Ekranizacija je sve olakšala.
Prije se duže zadržavalo u lukama. Čak je i moja Tanja bila par puta sa mnom na brodu, na tri broda ukupno. Prošli smo skupa Venezuelu, Italiju, Kolumbiju i Ameriku. Danas je to nemoguće.
Kad je bila sa mnom, ponekad bismo izašli malo van prošetati u lukama. No, ja sam uvijek kad stanemo u luku najzaposleniji. Moram rješavati gorivo i svu ostalu opskrbu u stroju te sve rezervne dijelove.
Moja Tanja je jedino u Italiji prošetala bez mene jer Europa nije opasna, dok bi se u ostalim dijelovima svijeta, kad ja nisam mogao s njom izaći, uvijek našao netko s broda tko bi izašao s njom. Ponekad je bilo i drugih žena na brodu. Dio života plovio sam samo s Hrvatima, a dio samo sa strancima. Reći ću vam jednu stvar. Danas su pomorci svetci. Nas svako malo testiraju na droge i alkohol. Često se događa da ekipa iz laboratorija nenadano dođe na brod i testiraju nas.
Što to mladi ne očekuju kad dođu raditi kao strojari?
Ja kao mlad nisam očekivao ništa, osim onoga što sam doživio. Sa 16 godina vozio sam cement za Splitsku Plovidbu. Imao sam i matrikulu. Poslao me otac da vidim kako je to, ne bih li zamrzio posao. Na njegovu nesreću, meni se posao još više svidio.
Jedino što danas iz iskustva mogu reći je da je lakše biti časnik palube nego časnik stroja. U stroju je uvijek 50 i više stupnjeva, uvijek je buka i vrućina. Dnevno promijenim najmanje dva trliša. Čim uđem u stroj, s vrata sam već mokar od glave do pete. Definitivno je teže raditi u stroju, i fizički i psihički. S druge strane, zapovjednik je za sve odgovoran, za svu posadu i to treba uvijek poštivati jer je njima najteže. Ali, kažem vam, paluba je uvijek pod klimom i pred kompjutorima, pa je lakše samo time što im nije svaki dan 50 stupnjeva i neizdrživa buka.
Ovako to, najjednostavnije rečeno, funcionira: nema vode ili struje, odmah zovi makinju. Čim je nešto, odmah zovi makinju. I tako 12 sati na dan. Nekad je radno vrijeme fiksno, ali sve to zavisi o poslu i koliko brod radi. Nekad je doslovno 12 sati i ni minute više, a nekad se kad se treba riješiti problem zna se raditi i po 20 sati na dan, a nekad i 24 sata. Na sred oceana si, nije da možeš stati s poslom i reći nastavit ću sutra. Sve treba riješiti odmah jer ako ne riješiš tada, sutra je tu novi problem kojim se treba pozabaviti.
Mi u stroju smo odgovorni za cijelo funkcioniranje broda. To vam je kao kad kući nestane struje, odmah zovi Elektrodalmaciju. Stroj je na brodu ta Elektrodalmacija. Za sve nas se zove. Raditi u stroju fizički jako umara i to na svakodnevnoj bazi. Razlog tome je to što su to mali brodovi i nema nas puno, a radi se na plus 50 stupnjeva, u buci, ulju, šporkici i vlazi. Nije to lako vjerujte mi.
Što Vam je u poslu najzanimljivije, a što najteže raditi?
Ja sam šef sam sebi, drugima ne volim naređivati. Mi u stroju se sve dogovorimo. Malo nas je na brodu. Sve skupa 16 do 20 ljudi.
Bilo mi je teško kad su ugovori bili dugi. Offshore me spasio. Da sam ostao na dugoj plovidbi, sigurno bih se skinuo s broda, ne bih izdržao sve do sada. Offshore je svakako i financijski isplativiji. Plaća je osjetno veća od one koju sam prije imao kad sam bio na kontejnerašima. Kao što sam već rekao, kad su mi djeca bila mala nisam mogao prelomiti to da ih više od pola godine ne vidim. To je bio glavni razlog prelaska na offshore. Kratki ugovori su me spasili. Kad bih odradio tri mjeseca umjesto osam, osjećao sam se kao da uopće nisam radio.
Imam dva sina. Danas su odrasli pa je situacija drukčija. Kad su bili maleni i oni su patili bez oca. Odgajala ih je moja Tanja sama. Djeca pomoraca su ogledalo svoje majke. Ona im je sve što imaju. Ona im je i otac i majka dok je otac odsutan. Ne samo moja djeca, nego sva djeca pomoraca. Oca nema, otac nikad nije tu i zato supruge pomoraca treba duboko poštovati. Moja Tanja je s našim sinovima napravila odličan posao. Ona im je bila sve u životu dok su odrastali. Golema je odgovornost bila na njoj. S druge strane, ja im uvijek popuštam jer želim nadoknaditi što me nije bilo doma. Željan sam ih. To je normalno da sam onda popustljiviji s njima.
Prokleti su ti rastanci i odlasci. Uvijek je let rano, tipa tri ili četiri ujutro. I onda se cijelu noć vrtim i okrećem u krevetu i iščekujem alarm da zazvoni. Tu noć praktički ni ne spavam. Nervozan sam radi puta pa ne mogu ni spavati kako treba. Kad su sinovi bili mali, nisam ih ni budio, samo bi im u sobu povirio. Srce mi se kidalo. Ali, kad sam se vraćao kući, supruga bi ih uvijek dovela na aerodrom i onda bi me svi troje dočekali i poletjeli mi u zagrljaj. Bože moj koliko sam samo tada bio sretan. Odlasci i dolasci su uvijek emotivni.
Jeste li stroj zamišljali drukčije prije no ste se ukrcali?
Ne. što sam očekivao, to sam i dobio. Da opet imam 18 godina, ne znam što bih izabrao, ali sa sigurnošću mogu reći da sam svime jako zadovoljan. Pri tome mislim na to kako mi je život tekao.
Ovo je jako interesantan život. Zna to samo onaj tko ovako živi. Puno toga sam vidio i doživio, ali o tome nerado pričam okolo. Radije to ostavljam za sebe. To su moje uspomene i ima ih mali milijun. Vidio sam na stotine kultura i nacija. Malo je nacija s kojim nisam plovio i koje nisam upoznao. I sad trenutno je sa mnom na brodu devet nacionalnosti, a na brodu nas je sve skupa 16 članova posade.
Lijep je to život. Nema razlike u nacijama. Ja to nikad u ove 42 godine navigacije nisam primijetio. Razlika je samo u ljudima. Sve su nacije iste. U to sam se svojim očima uvjerio. Ponekad naletiš na dobre, ponekad na loše ljude. Nije da možeš birati.
Sve skupa sam bio sam u 84 države. U nekima po sto puta, u nekima samo jednom. No, baš nikad nisam bio u Australiji i nikad nisam prošao kroz Panamski kanal.
Što Vam je bilo najteže?
Sve zavisi o čovjeku. Ako ste savjesni, ništa nije teško. Nitko nije super čovjek. Ako svatko radi svoj posao, nema tu problema. Kad se osvrnem na prošlost, gledajući svoju karijeru iz sadašnje perspektive, smatram da je najlakše kad si mlad i kad si asistent. Kad čovjek tek krene u karijeru, tad je najlakše. Nemaš odgovornosti, radiš što ti se kaže. Tad ti ništa nije teško jer si mlad. Imaš snage za sve. Nemaš brige i odgovornosti jer drugi za tebe odgovaraju.
Trenutna štacija mi je malezijski dio Bornea. Prije sam bio sam bio u Brazilu šest godina. Bio sam i u Engleskoj godinu dana. Kako se gdje otvori posao, tu idemo.
Nedavno sam došao doma i bio kući sve skupa deset dana pa su me odmah zvali da idem u Južnu Koreju preuzeti novogradnju. Prvo smo stali sedam dana u hotelu pa smo išli na probne vožnje, nakon čega smo vidjeli da dio motora ne valja pa je za to trebalo 20 dana da se sredi. Onda sam otišao kući jer se to čekanje od 20 dana ne bi isplatilo.
Ponekad više ne znam ni kad je noć ni kad je dan jer prođem razliku od šest sati naprijed i natrag pa mi se sve pomiješa. To izludi čovjeka. Od kad sam na offshore-u, većinom sam jedini Hrvat tamo. Ponekad u moj Split dođu Ukrajinci i Poljaci s kojima plovim pa mi se jave. Onda se družim s njima. Bio sam i ja u njih, a dolaze i oni u mene. Svi s broda zovu, dođi dođi. Da sam htio mogao sam ostati u njih u gostima i godinu dana. Prisni smo i kad sam kući često se čujem s kolegama. Brod zbliži ljude na jedan poseban način.
Kako biste komentirali međuljudske odnose u stroju?
Kolegijalni smo. Žena mi je jednom rekla nešto lijepo što mi se usjeklo u sjećanje. Bila je s nama na brodu pa je i sama vidjela kako brod funkcionira, a doživjela je i nevrijeme. Rekla mi je da smo skladni jer skupa proživljavamo na brodu i dobro i zlo, i lijepo i grubo vrijeme, i da smo radi toga zauvijek povezani kao ljudi. Jako je lijepo to primijetilla. Mi na brodu smo stalno skupa, kao familija smo, u malom smo prostoru. Nemaš tu baš puno izbora, ne možeš birati s kim ćeš se na brodu zateći. Ako se s nekim svadiš, jadan ti je život. I tebi i tom kolegi. Upravo iz tih razloga mi se moramo držati skupa i skladno funkcionirati.
Bolesno je vruće u stroju i konstantno je prisutna buka i galama. Zamislite da ste svaki dan, po 12 i više sati dnevno, izloženi temperature od 50 stupnjeva. Ne može to baš svatko izdržati.
Što radite kad ste doma? Kako se opuštate?
Imam svoju jedrilicu pa sa suprugom i našim psićem odemo na sedam do deset dana jedriti. Ovo ljeto, kad sam došao doma, bili smo deset dana i obišli Lastovo i Korčulu. Bilo nam je prekrasno.
Kad sam doma, uvijek si nađem posla. Odem u spizu i na ribarnicu, kupim što treba za doma, skuham ručak. Uvijek si nađem posla i zabavim se oko kućnih popravaka. U kući se uvijek nađe posla. Ako nemam baš neke neodgodive obveze ili neki projekt uvijek se s nečim zabavim. Imam i unučicu pa odem u šetnju s njom. Kad sam bio mlađi, supruga, djeca i ja bi skupa išli na putovanja. Bili smo s njima u Gardalandu i Disneylandu, a sa suprugom sam bio u Poljskoj, Litvi, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Crnoj Gori, a nedavno smo bili u Ohridu, Albaniji i Sloveniji. Ohrid mi se jako svidio.
Plovite više od četiri deseljeća, jeste li se zasitili posla?
Nisam. Nakon dva mjeseca doma zaželim se posla. Naučio sam se tako živjeti. S druge strane, kad sam na brodu, željan sam kuće. No, kad doma umjesto dva mjeseca produžim i ostanem mjesec duže, postanem blago nervozan i ide mi se raditi. Imam šest stentova na srcu pa se pazim, ali unatoč svemu i dalje plovim. Samo to vam je dokaz koliko svoj posao volim.
Katarina Mitrović
