Gospodin Ante Rakuljić iz Krila Jasenica izrazito je vezan za more i brodove. On i cijela njegova obitelj vlasnici su putničkih brodova za nautički turizam. Vjerovali ili ne, šezdesetpetogodišnji gospodin Rakuljić na brodu je od svoje pete godine.
U razgovoru za portal Pomorac.hr, g. Rakuljić kroz razgovor se vratio u ne tako davnu prošlost iz prošlog stoljeća te nam je pričao na koji su se način brodovi kroz povijest mijenjali i prilagođavali današnjici, sve do današnjih suvremenih putničkih brodova.
Ljubav koja traje od djetinjstva
‒ Ja sam vam ’57. godište. Danas mi je 65 godina, a od pete godine sam na moru. Doslovno od pete godine. Brod mi je sve u životu, započeo je Ante svoju priču.
‒ Moj dida je imao prvi ribarski brod 1927. godine. Imao je 18 metara i zvao se Sirius. Imao je i još jedan trabakul za prijevoz pijeska. Kad sam bio dijete, još u školu nisam krenuo, dizao sam kormilo i radio s ocem. Sve svoje slobodno vrijeme, kad nisam morao biti u školi, provodio sam s ocem na brodu. Jedva bih dočekao doći na brod i raditi s njim. Tako je i dan danas. Ma, ja sam vam non-stop na brodu! Kuća nam je direktno na moru, opisao nam je g. Ante svoju neizmjernu ljubav prema moru i brodovima.
‒ Brod je za mene čista ljubav i smatram da svaki brod ima dušu i svoju posebnu priču. To me oduvijek ispunjavalo. Tradicija se prenosila s djeda na oca pa s oca na mene, a ja sam ljubav prema brodovima prenio i na svoju djecu, pa je cijela moja familija aktivna u pomorstvu. Vozimo po Dalmaciji i cijela moja obitelj je u tome angažirana. Svi imamo pomorska zvanja. I ja i supruga i djeca, svima nam je more u krvi. To je ono što nas definira. Ne mogu zamisliti svoj život bez broda. Prenio sam svoju ljubav na svoju djecu, kao što je moj otac na mene.
‒ Najjednostavnije rečeno, brod mi je u krvi i gotovo. To vam je najbolji opis. Rekao bih da sam današnji najstariji mornar. Imam matrikulu od 1971. godine. Na brodu sam doslovno bio sve, prisjeća se g. Rakuljić.
Povijest teretnih brodova
Danas imate brodove za nautički turizam, ali oni nisu postojali oduvijek u istom obliku. Kako je to izgledalo u prošlosti, čemu su ovi brodovi služili?
‒ Naime, prije su u Jesenicama bili brodovi koji su vadili pijesak. Živjele su ovdje dvije vrste obitelji: jedni su se bavili poljoprivredom, a drugi brodovima. Područje Jesenica obuhvaća prostor od Dugog Rata do Mutograsa i većina tih obitelji imala je jedrenjake-trabakule. Ljudi su živjeli od toga. Žive i dan danas, započeo je Ante.
‒ Dakle, 1900.-ih godina su iz Jesenica jedrenjaci – trabakuli od dvadeset metara – prevozili višnje, smokve i ostalo voće u Rijeku, a iz Rijeke su to veći brodovi prevozili za Trst. Tridesetih su se pojavili jedrenjaci na koje je bio nadodan mali motor pa kad nije bio vjetra mogli su ploviti pomoću motora. Tada je dio tih trabakula vozio pijesak i građevinski materijal na dalamatinske otoke jer prije nije bilo povezanosti s otocima.
Vrijeme prije pojave trajekta
Nije u to vrijeme bilo trajekata kao danas, kao ni adekvatnog pristaništa, a na otocima nisu postojale ni ulice.
‒ Onda bi ti jedrenjaci došli do otoka i imali su male pomoćne čamce pomoću kojih su iskrcavali blokete, pijesak te građevinski materijal. Na otocima tada nije bilo cesta pa je sav taj materijal koji su jedrenjaci dovozili zapravo služio za gradnju cesta i kuća. Prvo bi brod pola tereta iskrcao pa bi se potom brod privukao bliže obali. Stavila bi se drvena greda od pet, šest metara koja je povezivala brod i obalu i preko grede bi se iskrcao na otok ostatak materijala.
Otoci su tada bili praktički neprohodni. Tako se to radilo na svim dalmatinskim otocima: Visu, Šolti, Braču, Hvaru, Žirju, Kapriju, Korčuli, Mljetu…
‒ Tako je bilo sve do 1960-ih godina. Malo prije Drugog svjetskog rata pojavili su se jedrenjaci s motorima. Brodovi su se krenuli razvijati, a to su bili motori od maksimalno 30 konja. Takvih je trabakula bilo puno u Veloj Luci, a kasnije su neki prevozili vino za Rijeku. To je prestalo kad su se pojavili trajekti. Jedni od prvih bili su: Ero, Šoltanka, Slaven i Loda. Tada su se u trajekte ukrcavali kamioni koji bi prevozili materijal na otoke. Oko 1965. godine razvili su se trajekti i lagano su počeli izumirati jedrenjaci-trabakuli. Ostali su samo pljeskari, pojasnio nam je gospodin Rakuljić.
Do 1960-ih godina, splitska Matejuška bila je glavna luka za iskrcaj pijeska, ali i glavno trgovačko središte.
‒ Na Matejušci se svašta prodavalo. Tu je bila sva trgovina. Jedrenjaci su prevozili građevinski materijal na otoke, a s otoka se ne bi vratili praznoga broda, već bi brod napunili raznim plodovima s otoka. Bilo je tu voća, povrća i ostalih namirnica, kao i drvnih sirovina, odnosno drvnih trupaca. Onda se sve to na Matejušci prodavalo.
Prije nije bilo ni toliko puno automobila, u Splitu ih je bilo svega par.
‒ Tada su putnički brodovi na pramcu imali dva jarbola pa bi kao pauk uhvatili automobil i digli ga u zrak te ga prebacili na provu broda. To su vam bila luksuznija auta. Samo su bogati imali automobile. Dakle, ti brodovi su paralelno vozili te automobile i putnike do otoka. Ti su brodovi imali oko 80, 90 metara, a bilo je i manjih od oko 50 metara. Tada su ljudi s otoka, kako su radi pojave trajekata ostali bez posla, prodavali svoje brodove, a od njih su ih kupovali Jeseničari, koji su njima vadili pijesak iz Cetine i prodavali ga po otocima, Splitu, Šibeniku i Kaštelima.
Neki od tih pozantijih putničkih brodova bili su Partizanka, Proleterka, Jadran, Jedinstvo, Cres i Bakar.
‒ Tako sam i ja 1975. iz Krila vozio materij na otok Mljet za izgradnju Hotela Odisej, ispričao nam je gospodin Rakuljić.
Hrvatska brodogradnja pedesetih godina prošlog stoljeća
‒ Da se sad malo vratim u prošlost, 1955. godine radili su se drveni brodovi u hrvatskim brodogradilištima. U svakom našem brodogradilištu je bilo po četiri, pet brodova. Bili su to teretni brodovi dugi od 25 do 45 metara te su prevozili drva, cement i ugljen za Italiju. Vozili su i duž naše obale, a mogli su ponijeti od 200 do 400 tona. Tako sam ja danas ujedno i vlasnik jednog od tih brodova, Astrala, koji se prije zvao Neum, pojasnio nam je Ante.
Brodovi za nautički turizam – obiteljski biznis
‒ Godine 1980. kupio sam prvi brod za nautički turizam. Nakon toga smo 1986. kupili još jedan brod Ivan Gundulić. Potom je došao rat pa nam je sve stalo do 1996. godine. Od tada smo se opet počeli razvijati. Sada ja i moja obitelj u vlasništvu imamo nekoliko brodova za nautički turizam. Brodovi su nama u duši i u srcu, to je naša ljubav.
U vlasništvu obitelji Rakuljić nalazi se i nekadašnji Jadrolinijin brod Punat, izgrađen 1956. godine.
‒ Punat je vozio duž Jadranske obale i svojevremeno bio stacioniran, na stalnom vezu u luci u Rijeci te mu je prvi kat bio restoran, drugi kat kafić, a treći klub. Danas je u vlasništvu moje obitelji te se zove Arca. Kupio sam ga prije osam godina i cijeloga rekonstruirao, obnovio te prenamijenio u putnički brod za nautički turizam za višednevna krstarenja Jadranom.
Isto tako, nekadašnji drveni vojni brod Perojka, izgrađen 1950. godine, dug 26 metara. Prije je prevozio vojnike pa kasnije putnike, na relaciji Fažana – Brijuni. I on je bio u mom vlasništvu. Kupio sam ga 2015. na aukciji i prenamijenio ga u brod za nautički turizam za 30 putnika.
‒ Ukratko rečeno, brodovi su mi sve. Oni su dio mene i ja sam dio njih. Cijeli život sam na brodu, a sad su i moja djeca sa mnom. O brodovima bih mogao pričati deset dana bez prekida i ne bi mi bilo dosta. Toliko ih volim.
Jedino vam mogu reći da u poslu imam samo jedan problem, a to je naći ljude za rad na brodu. Danas nitko neće raditi, svi bi samo sjedili na rivi i pilu kavu po cijeli dan. A tko će raditi? Tko će dati za kavu? Stoga, jako teško dolazim do dobrih radnika i fali mi ljudi za rad na brodu.
Konvoj Libertas
‒ Evo vam za kraj jedna zanimljiva angedota vezana za brodove. U vrijeme Domovinskog rata išao sam zajedno s konvojem brodova odnijeti brodom pomoć Dubrovniku, koji je tada bio u opsadnom stanju. Iz Jasenica put Dubrovnika išlo je 50, 60 brodova. Jugovojska je dozvolila da se okupiranim Dubrovčanima odnese humanitarna pomoć, hrana i sve ostale potrepštine. Imali smo sve potrebne papire za prolaz do Dubrovnika.
No, nažalost, na pola nas je vojska zaustavila i blokirala nam prolaz. Zaustavili su nas kod luke Prapratno, gdje je današnje trajektno pristanište. Nisu nam dozvolili da idemo dalje, unatoč papirima i svemu. Dosta nas su vratili nazad. Pola su pustili da idu do Dubrovnika, pola vratili nazad. Ne znam zašto. Imali smo sve dozvole, prisjeća se gospodin Rakuljić.
Detaljnije o Konvoju Slobode moći ćete pročitati uskoro na portalu Pomorac.hr.
Katarina Mitrović
