Kada se zavjetujemo da ćemo jedno drugom biti na raspolaganju, u dobru i u zlu, time ujedno potpisujemo da pristajemo na brak kao instituciju, u kojoj je neizostavno ima povremenih trzavica i razmirica. Nema braka bez toga. Tko kaže da ima, laže. Svaki odnos ima uspone i padove. Dobre i loše dane. Nema braka u kojem je sve idealno, u kojem je svaki dan divan.
Koliko god voljeli partnera, ponekad su razmirice neizbježne. Tko se voli, taj se svađa. To je jednostavno tako. A što kad je partner daleko, kad si niste blizu, a izbije svađa radi bitnih ili nebitnih situacija? Što je s brakovima pomoraca?
Mogu li se bračni partneri posvađati i kad si nisu blizu, kad nisu jedno pored drugog? Naravno da mogu. Itekako. Još i intenzivnije nego kad su u istoj prostoriji. Rekla bih da u braku pomoraca uzajamna tolerancija i poštovanje moraju biti i duplo veći nego u “normalnim brakovima”. Zašto? Baš zato što ljudi provedu više vremena odvojeno nego jedno s drugim. U tim odnosima, razdvojenost prevladava nad zajedništvom i ako tu nema tolerancije, nema ničega. Kada su zajedno, sve svoje slobodno vrijeme nastoje posvetiti jedno drugom. Jedan od problema koji može se pojaviti je to da ponekad prijateljstva pate jer se partneri jako dugo nisu vidjeli i su željni jedno drugog. Zato se prijatelji ponekad, barem na kratko, stavljaju na drugo mjesto, sve dok se ne zadovolji potreba za ponovnim zbližavanjem s partnerom.
Pričajmo malo o svađama u brakovima pomoraca kad nisu kod kuće, kada plove. Svađa je sasvim normalni dio svakog odnosa, pa tako i bračnog. Svima nam je itekako dobro poznato da te najviše može uzrujati baš onaj kojeg najviše voliš. Izbaci te iz takta. Partner zna tvoje slabe točke, sve tvoje mane i vrline, s vrata kad te vidi zna kakve si volje, ma poznaje te u dušu. I baš zato što sve to zna, može te i najviše uzrujati.
Ma, lako kad je partner kući. Posvađate se, izbacite sve iz sebe, pomirite se, poljubite se i već nakon pola sata sve je dobro, kao da ništa i nije bilo. No, što onda kad su ljudi razdvojeni, kad nemaju tu mogućnost da se gledaju dok pokušavaju izgladiti situaciju? Kako onda znati što je najbolje za pomirbu i za odnos? Što kad imaš samo poruku, a usred svega ‘pukne signal’ pa nemaš niti tu poruku u kojoj možeš reći “Oprosti, žao mi je”. Nemaš apsolutno ništa, samo grube, nepotrebne riječi, koje nisi ni mislio. Napisane u afektu, u poruci – dakle niti na glas izrečene. Samo riječi, koje su ostale visjeti u zraku, a nažalost ne možeš ih ni povući jer u većini slučajeva se potrefi da baš tada, usred okršaja, signal nestane. Doći će tek sutra, a možda niti sutra nego za par dana, ako imaš sreće.
Ne možeš uspostaviti vezu, ne ovisi to o tebi. Osjećaš se bespomoćno. A ti tada, više od ičega na svijetu, želiš zagrliti voljenu osobu, poljubiti je, na uho šapnuti: “Žao mi je, nisam tako mislio/mislila”. No, ne možeš. Ništa od toga ne možeš. Partner nije tu fizički. Pored sebe imaš samo mobitel. Imaš uređaj, s kojim praktički ne možeš ništa. U tom trenutku, ničemu ti ne služi. Sve što tad ostaje je prazan ekran, grižnja savjesti koja ti ne da mira, koja te izjeda i prazno srce, koje ti govori “Što si to učinila?”
S druge strane svijeta, taj čovjek, kojeg voliš najviše na svijetu i za kojeg bi život dala, sjedi s istim tim mislima i ne može doći do tebe. Ne može ti reći “Ne brini se, sve je u redu, znam da nisi tako mislila”. Ništa od toga ne postoji, vi ne postojite kao zajednica, već samo kao jedinke za sebe, koje u tom trenutku razdvajaju oceani, mora i kontinenti. Milje su među vama, a sve što oboje svim srcem želite je čuti oprost jedno od drugoga.
“E, ne može”, kaže svemir.
Sve što ti tad ostaje je jedna duboka patnja i praznina, koju ništa ne može nadomjestiti. Riječi se ne mogu povući. U tom trenutku, jednostavno nije bilo moguće ne izreći ih. Pa Bože moj, ne može uvijek sve biti idealno.
Tko god misli da prilikom svih mjeseci dok su pomorci i njihove supruge razdvojeni nema tenzija, grdno se vara. Zašto? Zato što je baš ta razdvojenost ponekad uzrok tim tenzijama. Mjesecima se ljudi ne vide, ne pogledaju oči u oči, ne dodirnu jedno drugo i to stvara razmirice. Pitanja poput: “Kad ćeš kući?”; “Zar mi nisi rekao da je smjena bila zagarantirana”; “Kako misliš nema smjene, zašto se odgodila?”; “Opet nećeš biti kući za Božić?”, “Što je sa svim našim planovima”?; “To sad znači da se ne vidimo još dva mjeseca, a već četiri si tu”; “Reci da ideš doma, imaš ti i svoju obitelj, a ne samo posao”; “Opet ćeš zaglaviti u Africi bez signala”…
Razdvojenost vuče tenzije i to je neminovno.
Znam o čemu pričam. Moj muž je pomorac i sve su to rečenice koje sam mu zadnjih godina više puta uputila. I da, znam, sve su sebične. Ali, kad se voli, ljubav je vrlo često sebična. Želiš partnera samo za sebe, a život vuče na drugu stranu. Tako je, kako je. Tako su se karte posložile. I neka su.
Iskreno, ima on više razumijevanja za mene nego ja za njega. Ja sam ta koja se osjeća napušteno i ostavljeno. Znam da nije tako i da to nema veze s mozgom, ali ne možeš srcu objasniti ni dokazati. Ono se ne da razuvjeriti. Taj čovjek sve to radi za mene i za našu obitelj, no ja to nekad radi bijesa od razdvojenosti ne vidim. Vidim umom, ali ne i srcem. U tome leži većina problema.
Sve se izgladi kad se ljudi vole, sve se da srediti. Ali, baš tad kad se, nažalost, svađe dogode, ne postoji mogućnost brze pomirbe. To ne možemo mi kontrolirati. I onda većinu puta ono, “Oprosti, volim te”, ostane visjeti u zraku jer je njemu tada noć, a meni dan, i obrnuto. Kad se pišu poruke, jasno je ko dan da se ne može prenijeti kontekst. Nekada poruka ne može dočarati misao, čak i kad se svim silama trudimo. I onda se sve krivo shvati. Kontekst je uvijek najvažniji. Udaljenost briše kontekst. Udaljenost donosi trzavice. To je sasvim normalno i to se podrazumijeva.
Smatram da su svađe itekako dobre i da doprinose kvaliteti odnosa. Razumni ljudi iz njih mnogo nauče, postanu još i bolji ljudi, pametniji i zreliji, sposobniji nakon toga bolje shvatiti potrebe i želje svog voljenog partnera/partnerice. Nakon njih, kad se odnos vrati u normalu i stabilizira, naučimo kako se više ne smijemo ponašati i što smeta suprotnoj strani. I najvažnije od svega, shvatimo koliko u biti volimo i poštujemo jedno drugo i koliko nam je stalo.
Bezbroj puta moje “oprosti” mom mužu, dok je bio na brodu, ostalo je u zraku, nedorečeno. Ne jer ga nisam izrekla, nego zato što komunikacija nije mogla biti do kraja izglađena jer je, a što drugo, nego nestalo signala. Baš u tom ključnom trenutku često pukne veza. Kao za dišpet. Temperament, afekt, ljutnja, bijes, pokušaj dokazivanja tko je u pravu, ponos, uzrujanost i srdžba, preko poruka su itekako prenosivi, ali puno više zabole. Kako se ono kaže – koplje u srce. Riječi uvijek bole, to je nepobitno. Ali, bole jače kad si ljudi nisu blizu jer ne možeš vidjeti u očima sugovornika da to što govori ujedno i ne misli. Ne možeš vidjeti na facijalnim ekspresijama da to govori samo zato što je ljut/ljuta, a ne jer to zaista i misli. S druge strane, nekad ne možeš, radi mira, prešutjeti. Ponos ti ne dozvoljava… Ljudi ‘ko ljudi, od krvi, mesa i emocija, dozvole emocijama da nadvladaju razumom i onda sve ode gdje ne treba…
Ovdje bi se moglo postaviti pitanje je li onda bila bolja prijašnja komunikacija pomoraca sa njihovim suprugama? Kada je postojao samo radio signal, Radio Rijeka i pisma koja bi u luku agent donio na brod, a koja bi nekad svijet proputovala dok ne bi došla do broda i svog odredišta. Kada su svi ostali mogli čuti što jedno drugom govore u eteru, kad su se iznosile samo činjenice o tome kako je doma i kako je na brodu, kad se nisu emocije prenosile jer su svi brodovi to preko radio signala slušali.
Stara generacija pomoraca koja je doživjela i to doba i ovo sad, kad vlada moderna telekomunikacija, ipak kažu da je sad bolje jer u svakom trenutku mogu znati kako su njihovi najmiliji. Svakako bih se s tim složila. Moderna tehnologija je spas za komunikaciju. Oni znaju što govore i treba im vjerovati da je sad bolje. Isto tako, vjerujem da kad bismo ih zapitali jesu li se tada ikada posvađali sa suprugom dok su plovili, odgovor bi zasigurno bio nešto poput: “Naravno da ne, radovao sam se kad i ako bi pismo, nakon tri mjeseca, uopće došlo do mene i moje do nje”…
Suzdržavajući se negativnih emocija, one se samo gomilaju i nakupljaju, na kraju eskaliraju te postaju još toksičnije. Stoga je bolje odmah riješiti što se riješiti da, i naravno nikada se ne svađati. No, istina je da nismo roboti. Svaki odnos zahtijeva trud, rad, ulaganje i napor, a donosi i dobro i loše, i lijepo i ružno. Jedno bez drugog, nažalost, ne ide.
Vjerujem da je u brakovima pomoraca uloženo puno više truda, tolerancije, međusobnog poštovanja i kompromisa, no što je to u brakovima gdje se ljudi svako jutro bude jedno pored drugog. Tu bismo se mogli našaliti i reći da onda barem kad se posvađaju ne moraju gledati jedno drugo.
Gotovo sam sigurna da će se mnogi pomorci i njihove bolje polovice prepoznati u ovim riječima. Tko god je izabrao takav život, ovo im je itekako poznat teren. Kaže se: “život krade, more vrati”, a ovdje bi se moglo reći upravo suprotno: “more krade, život vrati”. Sastavni dio ljubavi je svađa, ali je mnogo lakša srcu kad se odradi uživo, a kida srcekad se događa online.
I baš zato što smo ponekad primorani odraditi je online, ovim putem svome suprugu, kojeg nisam vidjela mjesecima, a neću ni u idućim, želim reći: “Oprosti, volim te, žao mi je”, za sve naše prethodne i za sve one buduće online trzavice na daljinu…
Katarina Mitrović