U Stinici – četiri obitelji. Četiri barke. Tako se brojalo nekada, tako se broji i danas. Mještanin Ladislav Babić rekao je kako se uvijek živjelo od mora. Vlado Babić je istaknuo kako su stara ribarska obitelj koja živi od mora.
– Nama nije strano ovo more, nije nam strana ni sol, ni bura, ni kiša, mi živimo tu, rekao je za HRT.
Danas Stinica ima 70 stanovnika.
– Ovaj kraj je prehranilo more, u ovom kraju nemate od čega, nemate zemlju, ne možete sijati, ne možete saditi. Ljudi su živjeli od mora, živjeli od ove rive, rekao je Vlado.
I tu, baš na toj austrougarskoj obali, počinju današnji problemi za sve četiri obitelji koje tu žive.
– Imamo određenih problema što se tiče luke Stinica, tako da jednostavno moramo svoje barke maknut od tamo. Nisu nam vezovi osigurani, samom izgradnjom u luci Stinica su trebali predvidjeti da ti vezovi starih ribara, bi trebali biti tamo, da ljudi imaju gdje vezati, naglasio je Vlado.
Prate radove u luci i ne razumiju zašto nakon 50 godina smetaju.
– Ako ja živim od toga, ako hoću ostati tu, zašto me tjeraš?! Onda me tjeraš iz mojega, rekao je Ladislav Babić.
Sada ne može tu vezati barku, a prihvatio je surov život Podgorja gdje nema trgovine čak ni za najosnovnije, nema policije, vatrogasaca, ni liječnika. Najbliži doktor je u hitnoj u Senju i u Gospiću. Ovdje živi otprilike 50 ljudi koji su većinom svi stari ljudi, koji ne voze automobile i koji nemaju pristup doktoru, ako ih netko neće odvesti, rekao je Vlado. A do Senja je 45 kilometara, do Gospića 70. Ljeti ne mogu ni do kuće jer ne postoji prometni trak za silazak s magistrale, već zajedno s turistima koji čekaju trajekt mora stajati u koloni.
Sve je to prihvatio, ali ovo s vezom za barku ne može.
– Nema mjesta, nemam kuda s mrežama, ne mogu mreže vući na leđima s rive doma, pa opet od doma na rivu, di je to, nemam ja više 20 godina, rekao je Ladislav.
I onda ga obuzme tuga. Ide kući, krpa malu mrežu za lovljenje gavuna. Naučio je to još u djetinjstvu.
– Od pokojnog djeda. Djed mi je bio ribar u Senju. On me naučio i krpati i armat. Sve me on naučio, kad se koja riba može loviti, rekao je Ladislav.
Znanje se u njegovoj obitelji prenosilo s koljena na koljeno.
– Pokojni pradjed Anastazijo bio je kapetan duge plovidbe. Bio je na Karpatiji kad se je Titanik topio. Tako da je moja kompletna obitelj bila pomorska, rekao je Ladislav.
A što će biti idući naraštaji – ne zna. Jer ovdje nema škole, unučicu će sin voziti u Senj. Kada ne bude bure.
– Normalno da će faliti, ako dijete ne ide mjesec dana. Zatvori promet, zaostaje s gradivom, zaostaje sa svim – ne more to stići, u tome je štos, rekao je Ladislav.
I tu Lado posustaje, pogled bježi na more.
– Sad ne mogu dolje jer nema mjesta više i tjeraju tako da onda moran voziti sve kući. Sad je gotovo sa mojim ribarenjem dok se ovo ne završi, naglasio je Ladislav Babić.
Radovi će trajati još dvije godine. Nakon njih nema jamstva da će ovdje smjeti vezati svoju barku. A druga je uvala koju mu predlažu – Ladi predaleko. Godine su to, kaže, zato je i tužan jer gleda kako život u njegovoj uvali, u njegovoj Stinici – nestaje, lagano se gasi i odlazi, odlazi s odlaskom svakoga veza. Ali prkosni su Podgorci – žive u nadi da će pobijediti inat mlađih.
– Koliko god otišli daleko, mi se uvijek vraćamo svome, uvijek, gdje koja drača u kamenu, gdje koji poskok u kamenu. Znate kakav je naš život ovdje, ali ipak živimo, nećemo otići odavde nikad, naglasio je Vlado.
Jer more i pomorstvo su im u krvi.
Stinica – četiri obitelji, četiri barke
U Stinici – četiri obitelji. Četiri barke. Tako se brojalo nekada, tako se broji i danas. Mještanin Ladislav Babić rekao je kako se uvijek živjelo od mora. Vlado Babić je istaknuo kako su stara ribarska obitelj koja živi od mora.
– Nama nije strano ovo more, nije nam strana ni sol, ni bura, ni kiša, mi živimo tu, rekao je za HRT.
Danas Stinica ima 70 stanovnika.
– Ovaj kraj je prehranilo more, u ovom kraju nemate od čega, nemate zemlju, ne možete sijati, ne možete saditi. Ljudi su živjeli od mora, živjeli od ove rive, rekao je Vlado.
I tu, baš na toj austrougarskoj obali, počinju današnji problemi za sve četiri obitelji koje tu žive.
– Imamo određenih problema što se tiče luke Stinica, tako da jednostavno moramo svoje barke maknut od tamo. Nisu nam vezovi osigurani, samom izgradnjom u luci Stinica su trebali predvidjeti da ti vezovi starih ribara, bi trebali biti tamo, da ljudi imaju gdje vezati, naglasio je Vlado.
Prate radove u luci i ne razumiju zašto nakon 50 godina smetaju.
– Ako ja živim od toga, ako hoću ostati tu, zašto me tjeraš?! Onda me tjeraš iz mojega, rekao je Ladislav Babić.
Sada ne može tu vezati barku, a prihvatio je surov život Podgorja gdje nema trgovine čak ni za najosnovnije, nema policije, vatrogasaca, ni liječnika. Najbliži doktor je u hitnoj u Senju i u Gospiću. Ovdje živi otprilike 50 ljudi koji su većinom svi stari ljudi, koji ne voze automobile i koji nemaju pristup doktoru, ako ih netko neće odvesti, rekao je Vlado. A do Senja je 45 kilometara, do Gospića 70. Ljeti ne mogu ni do kuće jer ne postoji prometni trak za silazak s magistrale, već zajedno s turistima koji čekaju trajekt mora stajati u koloni.
Sve je to prihvatio, ali ovo s vezom za barku ne može.
– Nema mjesta, nemam kuda s mrežama, ne mogu mreže vući na leđima s rive doma, pa opet od doma na rivu, di je to, nemam ja više 20 godina, rekao je Ladislav.
I onda ga obuzme tuga. Ide kući, krpa malu mrežu za lovljenje gavuna. Naučio je to još u djetinjstvu.
– Od pokojnog djeda. Djed mi je bio ribar u Senju. On me naučio i krpati i armat. Sve me on naučio, kad se koja riba može loviti, rekao je Ladislav.
Znanje se u njegovoj obitelji prenosilo s koljena na koljeno.
– Pokojni pradjed Anastazijo bio je kapetan duge plovidbe. Bio je na Karpatiji kad se je Titanik topio. Tako da je moja kompletna obitelj bila pomorska, rekao je Ladislav.
A što će biti idući naraštaji – ne zna. Jer ovdje nema škole, unučicu će sin voziti u Senj. Kada ne bude bure.
– Normalno da će faliti, ako dijete ne ide mjesec dana. Zatvori promet, zaostaje s gradivom, zaostaje sa svim – ne more to stići, u tome je štos, rekao je Ladislav.
I tu Lado posustaje, pogled bježi na more.
– Sad ne mogu dolje jer nema mjesta više i tjeraju tako da onda moran voziti sve kući. Sad je gotovo sa mojim ribarenjem dok se ovo ne završi, naglasio je Ladislav Babić.
Radovi će trajati još dvije godine. Nakon njih nema jamstva da će ovdje smjeti vezati svoju barku. A druga je uvala koju mu predlažu – Ladi predaleko. Godine su to, kaže, zato je i tužan jer gleda kako život u njegovoj uvali, u njegovoj Stinici – nestaje, lagano se gasi i odlazi, odlazi s odlaskom svakoga veza. Ali prkosni su Podgorci – žive u nadi da će pobijediti inat mlađih.
– Koliko god otišli daleko, mi se uvijek vraćamo svome, uvijek, gdje koja drača u kamenu, gdje koji poskok u kamenu. Znate kakav je naš život ovdje, ali ipak živimo, nećemo otići odavde nikad, naglasio je Vlado.
Jer more i pomorstvo su im u krvi.
