Marinko Vitas nakon završene stručne škole i usavršavanja u brodograđevnoj struci zaposlio se u Brodogradilištu Split. Od 1989. do danas plovio je pod zastavama stranih vlasnika, da bi na samom kraju završio na plovilu s hrvatskom zastavom. Iskustva koja je stjecao tijekom dugih plovidbi daleko od buke i turbulencija vanjskog svijeta otvarala su prostor dijalogu sa slikarskim poljem. Polako je napredovao od predmetnog i mimetičkog prema novim granicama i postmodernim opcijama tragajući za slikom i kromatskim rasponima. Vitasov likovni izraz okrenut je ljepoti i prostorima energetskih preobražaja, s posebnom uspjesima u realizaciji realističkih portreta. Njegovi radovi nalaze se u brojnim galerijama i privatnim kolekcijama, najviše u SAD. Stoji u životopisu ovog multitalentiranog 67-godišnjeg Splićanina čiju izložbu ‘Mirna plovidba od priče do priče’ ste mogli pogledati u Marmontovoj ulici u prostorima Francuske alijanse. Popričali smo s autorom izložbe koja je dobila sjajne kritike, a na početku nam se ovaj pomorac kratko predstavio, piše Dalmatinski portal.
– U prvom redu sam amater slikar koji već preko dvadeset godina druguje s pinelom i platnima. Većina slika nastala je u brodskom ateljeu, taj period je sada iza mene. Gledam u budućnost i ono što još mogu dati od svog likovnog stvaralaštva. Pokrenuo sam tako i likovnu udrugu ‘Vitas art’ u želji da okupljamo različite generacije sličnih interesa. Moj pristup slikarstvu je brutalni realizam, kojeg koliko ja vidim nema u splitskim krugovima. Klasična umjetnost općenito je meni bila polazište svega u životu pa tako i danas. Recimo kada slikam slušam klasičnu glazbu. Stjecanjem okolnosti moj srednji, od tri sina koja imam, je pohađao gitaru u osnovnoj glazbenoj školi u Splitu. S Marinom, koji sada u Zagrebu finalno brusi svoj pjevački talent, sam naučio note i uvijek me vuklo na klasiku – od glazbe se prelilo na slikarstvo.
Lijepo vas je opisao Tonći Šitin pa ću ga citirati: Kovitlaci života vezali su ga u Splitu uz mašinsku struku, a potom i dugi pomorski staž u utrobi velikih brodova koji su ga iz oceanske samoće vodili u nebrojne luke svijeta. Sada već osnažen zrelijim godinama i neovisnosti od bilo koga mogao se prepustiti dodiru s pigmentom, svladavanju likovnih tehnika, modelaciji crteža, kompoziciji slike, izboru motiva i figurativnom oblikovanju. Zanosni mirisi boje uselili su se u Marinkovu brodsku kabinu i tu se, oslobođen unutrašnje panike i straha, u samoći posvetio slikarskoj kontemplaciji i intimi nečijeg unutarnjeg svijeta. Kao da se žurio slijediti onu analitičko psihološku Jungovu preporuku: ‘Tko gleda van, sanja; tko gleda unutra, budi se!’…
Tko vam je inspiracija u vašem stvaralaštvu?
– Barokni slikari udarili su temelj mog likovnog stvaralaštva studirajući njihove radove i način na koji su radili. Zahvaljujući lukama koje sam posjećivao mogao sam doći do praha da pravim pigmente, da se mučim na načine na koji su oni dolazili do boje. Pokušao sam slijediti to, ali nije bilo lako. Prvo jer su pigmenti skupi, a drugo jer moraš za takvo nešto imati atelje. To je veoma interesantan slikarski put jer danas je situacija potpuno drugačija – ovisimo o industriji boja koja ti ne daje puno prostora da improviziraš. Dogodila mi se situacija da mi je jednom prilikom nestalo platna na brodu pa sam troduplo impregnira lancune. Na tim lancunima napravio sam slike da ljudi ne mogu skužiti da to nije pravo platno. Možda bi restauratori uvidjeli razliku. Nikada nisam zadovoljan i znam da se uvijek može bolje, kada vidim neke starije radove vidim greške i koliko sam nešto mogao bolje.
Znam da je nezahvalno isticati pojedinačno, ali me zanima imate li neke uzore u svom stvaralaštvu?
– Recimo, Peter Paul Rubens koji je prvi u povijesti razrjeđivao boju terpentinom. Njegov način i stvaralaštvo me impresioniraju i ne mogu se ‘odlijepiti’ od toga. Toliko je jak gen tih klasika da ja moram raditi to što radim.
Je li vam žao što niste nikada stekli formalno obrazovanje u umjetnosti?
– Internet je ogromna mogućnost, tko želi učiti ima jedinstvenu priliku za to. Ušao sam toliko duboko u samu povijest umjetnosti i to ne samo slikarstva, nego filma, glazbe i općenito. Sve se preljeva jedno u drugo. Upoznaš i dobiješ dobru sliku onoga što bi trebalo biti. Međutim, bez akademije i tog formalnog obrazovanja osnove zanata ne možeš zaobići. Kako god okreneš moraš poštivati zakone kompozicije, svjetla i drugoga… Možda da sam se rodio u Berlinu, Americi, Hong Kongu, ali Split je jedna čudna sredina koliko vidim. Izložio sam slike u Marmontovoj ulici, to je jedna skromna izložba u prostoru koji nije izložbeni. Rijetko koji umjetnik će se zaustaviti i pogledati izložbu, e, to vam je Split. Srećom nisam takav lik, ali sam i u godinama kada od toga ne patim. Ne krećem se u slikarskim krugovima, nisam toliko informiran, ali otkako ne navigajem otiđem ponekad na otvorenje izložbi. Stekao sam dojam da se favoriziraju akademski slikari, što je i razumljivo. Iza neke titule očekuješ da ćeš nešto vidjeti.
Kakve ste kritike dobili na svoju izložbu?
– Listajući knjigu utisaka nakon moje zadnje izložbe čovjek stekne dojam da to i nije samo puki amaterizam. Dobro je čuti kritike, prodati slike, ali moj spektar tema ne podilazi. Bilo da se radi o maritimnim motivima, portretima svih vrsta, mrtvim prirodama, vedutama Splita i Hvara… Uvijek ostajem vjeran traganju za zavičajem i tradicijskim vrijednostima. Svjedoci smo koji je niski nivo kriterija umjetnosti u svijetu, tako i u Hrvatskoj, rekao bih veoma nizak. Ne mogu se odlijepiti od svoje klasike.
Kako su kolege s broda gledali na vaš umjetnički talent?
– Kada bi kolege došle u kabinu u čudu bi gledali i rekli: ‘Maloprije si macom udarao po motoru, a sada ovdje slikaš’. Nije im bio jasan taj spoj pa bi me u šali zvali Leonardo.
Kakvi su uvjeti za slikanje bili na brodu?
– Uvjeti za slikanje u kabini su bili nikakvi. Sve je to bio produkt mog fanatizma i borbe. Srećom bio sam na velikim brodovima pa se na njima lakše nosiš s valjanjem mora. Ima to i svojih prednosti jer sa svojim radom živiš 24 sata dnevno. Recimo, slikar ide u svoj atelje, odradi nekoliko sati i kad se zasiti ode kući. Kod mene je druga priča, kad bi i zaspao i zatvorio oči mislio bi o tome i koji mi je sljedeći potez. Mogu reći da oko 80 posto slike napravim bez da je slikam. Jednostavno je promatram i ruka ode tamo gdje treba.
Jesu li vam lakše dani prolazili na brodu iz ovakav hobi?
– Kako ne. Dosta ljudi na brodu postane frustrirano, pogotovo mlađi momci. Nesretna korona je napravila još veći nered u pomorstvu, a zapravo kao i kod cijele populacije. Kada je bila na svom vrhuncu brojni pomorci u lukama nisu smjeli izaći s broda. Znalo se da kad je brod vezan da jedva čekaš malo izaći na kopno i to bi ti puno značilo. Zamislite te pomorce koji mjesecima ne bi izašli s broda. Ako je firma takva da pomorcu ne može na brodu obogatiti život van radnog vremena, onda ti stradaju nervi, gomila se frustracija, konzumira se alkohol u većim mjerama i slično. Osoba sam koju to ne pogađa jer bi se ispraznio na drugi način.
Imali ste desetak izložbi tijekom života, u dužem vremenskom razdoblju Hardcastle Gallery u Wilmingtonu priredili ste više samostalnih i skupnih izložbi u SAD. No, osvrnimo se na posljednje dvije. Ovo ljeto imali ste izložbu ‘Život i slike iz brodske kabine’ u Gradskoj vijećnici Jelsa…
– Izložbu u Jelsi sam napravio nakon pauze od neke tri godine. Skupio se velik broj slika i imao sam sreću da naletim na dr. sc. Tonća Šitina i da on konačno dobije vremena za moje radove. Uz njegovu pomoć otvorila su mi se vrata velike dvorane Gradske vijećnice u Jelsi. Jedan predivan osjećaj koji je trajao dvadesetak dana, dakle, u srcu Jelse na stotine ljudi je prošlo i pogledalo moje radove. Nakon toga došla je ideja za izložbom u prostoru Francuske alijanse i imao sam čast da govor na otvaranju drži gospodin Šitin.
Vaš brat blizanac Vinko je također umjetnički nadaren…
– On je zapravo u mladim danima vrijedio kao slikar, a ja sam više bio u glazbi. Bio sam u njegovoj sjeni. Onda sam stjecajem okolnosti jedan komad kamena ponio sa sobom na brod. Bilo je tu malih ekscesa na aerodromu, čudili su se što će mi gromada sa mnom. Iz tog kamena isklesao sam jednu divnu skulpturu. Tijekom vremena sam shvatio da ne mogu raditi s kamenom ili drvom bez ateljea. I tako sam se okrenuo uljima na platnu, a tako je ostalo i do danas. Sjećam se prvog rada i mog čuđenja jesam li to stvarno ja naslikao. Naslikao sam jednu uvalu, a ta se slika nalazi u hotelu More. Brat se nažalost razbolio, živi u Dolu na Hvaru, radi i dalje male minijature onoliko koliko mu dozvoljava trenutna situacija. Imao je zanimljive radove, a izložba u Jelsi koju je imao bila je oslonjena na sakralne motive.
Pravo je pitanja nakon ovog razgovora kako ste se našli na brodu, a ne u ateljeu…
– Da, možda odgovor leži u tome da nisam čovjek od forme. Možda da se ponovno rodim isto bi izabra. Recimo, bavio sam se sportom, trenirao sam karte, i možda me to udaljilo od toga. Ne možeš sjediti na dvije stolice istovremeno. Davne 1989. godine završio sam na brodu i to je bilo jedno divno životno iskustvo.
Imate li neostvarenih želja?
– Tri sina, kćer, supruga, dvije unuke i unuk su moja velika podrška i ja njihova u ostvarenju njihovih snova. Sretan sam čovjek u svakom pogledu. Imam sve predispozicije da mirnom umrem sutra, nisam ništa propustio. Supruga i ja imamo sve u životu.
