Sudbina i nesreće sedam lošinjskih brodova, a najzanimljivija je ona o motornom jedrenjaku “Eugeniu“.
Trinaestog kolovoza 2007. godine u popodnevnim satima izbio je požar u strojarnici drvenog putničkog broda »Mornar« Turističko-ribarskog obrta Mornar Pag, vlasnika Dinka Maržića, dok je plovio subočice otoka Krknata u Kornatima. Putnike-turiste preuzeo je brod »Antonella«, piše Danilo Prestint za Novi list.
Požar su pokušali ugasiti tegljač »Mak« (JPS, Rijeka) i ostali brodovi. Zapaljeni brod je oko 18 sati nasukan na otočić Krava gdje je gorio do sljedećeg jutra. Potpuno je uništen.
Brod je izgrađen kao »S. Giuseppe II« u brodogradilištu Pietro Tarabocchia u Malom Lošinju 1944. godine za Josipa Matkovića iz Nerezina.
Godinu dana kasnije mijenja ime u »Sv. Josip I«, a vlasnik ostaje isti. No, 1948. godine brod je nacionaliziran i dodijeljen Brodarskom poduzeću iz Rijeke, a tri godine kasnije mijenja vlasnika – Obalna plovidba Rijeka iz Rijeke. 1952. godine mijenja ime u »Mornarić«, a četiri godine kasnije je u floti Lošinjske plovidbe.
Samo godinu dana kasnije u vlasništvu je Brodogradilišta Cres, a dvije godine kasnije Brodarsko uslužnog poduzeća Jadran iz Kukljice. Rashodovan je zbog dotrajalosti 1978. i prodan u Supetarsku Dragu, te je raspremljen u Barbatu na Rabu.
Tek sedam godina kasnije u Zadru je završena preinaka u putnički brod, jedrenjak za krstarenje s novim imenom – »Mornar«. Povećana mu je tonaža (originalna 115 BRT, nova 170 BRT) i ugrađen dizelski stroj Mercedes od 151 kilovata umjesto originalnog Deutza od 105 kilovata. Samo godinu dana kasnije ugrađuje se novi motor – Cummins, doduše, proizveden 1979. godine, od 242 kilovata.
Drvena goleta
»Ave Maria«, drvena goleta izgrađena je 1893. godine u Savoni (zapadno od Genove), a Mate Satalić (Matteo Sattalini) iz Svetog Jakova (Lošinj) kupio ju je 1926. godine i njome zapovjedao do kraja svibnja 1941. godine kada ju je rekvirirala Talijanska ratna mornarica.
Odmah plovi u konvojima u Italiji i Grčkoj, a 18. lipnja 1943. napadaju ga saveznički zrakoplovi dok se nalazi u grčkoj luci Kilina na Peloponezu, napad se ponavlja dva dana kasnije.
Posada skače u more, brod ostaje na površini, ali je teško oštećen. Pod zapovjedništvom Kazimira Satalića sretno je doplovio do luke Studenac podno S. Jakova. Nakon okupacije Lošinja preuzimaju ga Nijemci i 1945. je potopljen u Rijeci.
Brod »Bambu« (Cia Armatoriale Sicula Adriatica, Palermo) se 5. listopada 1963. godine nasukao na Ras Taiunes nakon čega je odsukan i u prvom kvartalu 1964. godine izrezan u Genovi. Izgrađen je 1921. godine kao »Lodoletta« (S.A. di Navigazione Marco U. Martinolich) u brodogradilištu Marca U. Martinolicha u Lussinpiccolo (Mali Lošinj).
Sedam godina nakon izgradnje mijenja ime u »Orsolina Bottiglieri« (M. Bottiglieri fu G, Torre del Greco), 1937. postaje »Pelagosa« (Navigazione Carlo Martinolich SAGL, Trieste), a nakon rata, 1954. godine »Letizia« (Giuseppe Donato fu Lorenzo, Messina). Iste godine kada je stradao dobio je ime – »Bambu«.
Putnički parobrod male obalne plovidbe »Slavija« (Austro-hrvatsko parobrodarsko društvo na dionice, Punat) izgrađen je 1911. godine u brodogradilištu Marco U. Martinolich (Lussinpiccolo). Za vrijeme Prvog svjetskog rata, 26. lipnja 1916. francuska podmornica ga je torpedirala, ali su sva četiri torpeda promašila.
Početkom Drugog svjetskog rata, 11. travnja, s drugim brodovima Jadranske plovidbe d.d. (Sušak) potopljen je u zaljevu Klimno na Krku, 9. listopada 1943. potopljen je u njemačkom zračnom napadu na Punat, a 15. srpnja 1944. potopljen je u savezničkom zračnom napadu kod Senja. Nakon rata je nacionaliziran te po osnutku Jadrolinije postaje »Rovinj«. U prosincu 1964. počinje njegovo rezanje u Svetome Kaji.
Tri naziva
Jedrenjak-loger »Absirto« (vlasnik Ivan Vidulić iz Malog Lošinja) izgrađen je 1897. godine u Malom Lošinju (bio je dug samo 22 metra), a 1911. godine kupuje ga Juraj Orlić Peričin iz Punta. Trinaest godina kasnije kupuje ga Dinko Manzoni, također iz Punta, koji ga 1929. prodaje u Zadar kada mijenja ime u »Merkur«.
Služio je za prijevoz drva od Krka do Cresa, Sušaka i Venecije. Imao je šest članova posade, a zapovjednik je bio Petar Dorčić iz Baške. Potopljen je 1944. godine u savezničkom bombardiranju luke Valdebona kod Zadra.
Najpoznatiji i najveći jedrenjak-goleta za veliku obalnu plovidbu kojem je matična luka bila u Krku bio je – »Margherita« dužine 28, širine sedam metara. Izgrađen je 1886. godine u Malom Lošinju za Antonia Bonačića Mandinića iz Milne. Tek 1921. dolazi u vlasništvo Krčana, točnije Malinskara, najprije Ivana Bogovića, pa Petra Matuča, Jurja Matuča i Mate Bogovića.
Zanimljivo je da je na pramcu pisalo »Margherita«, a na krmi »Margerita«, dok je u upisniku brodova stajalo – »Margareta«. Na goleti je već 1926. godine ugrađen motor snage 60 KS, a služio je samo za manovre u luci zbog skupoće – benzina. Deset godina kasnije ugrađen je dizelski motor Alpha od 60 KS.
Nakon Drugog svjetskog rata je konfisciran, dodijeljen Obalnoj plovidbi iz Splita kao Glavičine, a potom Komunalnom poduzeću Gradac u Omišu. »Margherita« je u luci Peleš (kod Rogoznice) sedamdesetih godina služila kao brod-restauracija, a nakon toga je potopljena.
Tragedija
Zahvaljujući objavi u Il Giornale Italiano koji je izlazio u australskom Sydneyu, na svijetlo dana izašla je tragedija koja se dogodila brodu »Eugenio« 19. ožujka 1940. godine u sjevernom Jadranu.
»Teška nesreća dogodila se u luci Porto Marghera (Venecija). Njegova šestočlana posada je u snu otrovana isparavanjima tereta, a posljedica je bila da su tri člana posade preminula, a troje je završilo u bolnici u stanju koje je definirano beznadnim«.
»Eugenio« je zoru bio završio iskrcajem u luci Santa Chiara tereta od 180 tona manganove i silicijske željezne rudače te gize te se premjestio u luku Marghera kako bi ukrcao teret ugljena. Navečer se posada, nakon večernjeg obroka, povukla u prostor za spavanje na krmi.
Taj prostor je bio odijeljen od brodskog skladišta pregradom koja je imala velike proreze. Istovremeno je zapovjednik, kapetan Andrea Camaglia, rodom iz Nerezina, otišao na spavanje u svoj prostor u pramcu broda.
Tijekom noći, a naročito pred zoru, prodorom plinova koji su prolazili prorezima, šestoricu članova posade probudio je oštri miris, a uskoro su osjetili i simptome trovanja. S obzirom na protok vremena i količinu udisanih otrovnih plinova, nisu uspijevali niti dignuti se s ležaja.
Iako žestoko otrovani, počeli su vikanjem dozivati upomoć, a čuo ih je upravo zapovjednik broda koji je odmah dotrčao na krmu i, ne obazirući se na opasnost, uspio izvući otrovane članove na palubu. Nakon toga je pozvao upomoć i organizirao prebacivanje članova posade u obližnju bolnicu.
Unatoč naporima i pruženoj pomoći, prije dolaska u bolnicu preminula su tri člana posade: Giovanni Musi od 41 godine iz Cresa, Vittorio Camali (18) iz Pule te Giuseppe Boni (30) iz Nerezina. Ostala trojica: Domenico Bracco (48) iz Nerezina, Maria Marchi (21) iz Nerezina i Gioacchino Piccini (18) iz Pule su dovezeni u bolnicu bez svijesti, a liječnička ekipa je odmah objavila da se nadaju najgorem i da im nema spasa.
Motornom jedrenjaku »Eugenio« nadležne vlasti zabranile su isplovljavanje do okončanja istrage. Suđenje je trajalo nekoliko godina, završilo je povoljno za odgovorne, a manje za obitelji žrtava.
Julijano Sokolić je nadopunio priču o brodu »Eugenio« po uspomenama kapetana Andree Camalicha ml. iz SAD-a: izgrađen je 1914. godine kao »Maria Salute« u brodogradilištu Eugenia Camalicha u Nerezinama (proto mešar je bio Sabino Martinolich), tip gulet od 250 tona nosivosti za svoje potrebe.
Po izbijanju Prvog svjetskog rata Eugenio je uhićen i interniran s cijelom obitelji i djecom u logoru Rascala (Austrija). Nakon rata su se vratili i nastavili uobičajenim aktivnostima. Brod 1920. dobiva motor S.A.T.I.M.A. Kada je kupio veći, željezni brod, stavio je brod na prodaju, a kupuje za svoju sestru Mariju (rođ. Matković, pod Italijom- Marchi), Eugen Matković, brodovlasnik iz Splita, podrijetlom iz Nerezina i mijenja ime u – »Eugenio« u znak zahvale.
Dodatne podatke pronašli smo u Gazzetta Ufficiale del Regno d’Italia od 27. kolovoza 1941. godine gdje je objavljeno da je motorni jedrenjak »Eugenio« od 117, 83 brt upisan u Malom Lošinju, u vlasništvu Andrea Camalija sa sjedištem u Nerezinama rekviriran za vojne potrebe od 18 sati 25. ožujka 1941. godine, a završetkom rata našao se u Genovi, gdje je počeo zarađivati uz podršku brodskog agenta Provera.
Preuređenje
Nakon oslobođenja Nerezinci (Camalich, Rucconich, Zorovich, Scrivanelo …) su planirali utemeljiti brodarsku tvrtku, ali nisu imali brodove, pa su pozvali one koji su ostali u Italiji vjerujući u njihove osjećaje. Brod »Eugenio« je, po nalogu vlasnika, 1947. godine otplovio prema Rijeci, učinio nekoliko putovanja s teretom ugljena iz Raše te je – konfisciran i nacionaliziran. Zapovjednik Silvio Dundich i posada su se vratili u Nerezine i uskoro našli način da se ilegalno vrate u Italiju.
Nakon nacionalizacije brod je 1948. restrukturiran i dodijeljen državnom brodaru Slovenija Linije iz Pirana kao Nanos. Prevozi ugljen dok 1958. nije u floti Obalne plovbe iz Kopra (nakon rekonstrukcije u Piranu) kao »Rašica«, a onda ga 1966. kupuje Zavod za raziskovanje morja SR Slovenije te plovi kao »Argonaut II« po Sredozemlju.
Ploveći u afričkim vodama zadesi ga havarija te odlazi na remont u Tunis gdje je obnovljen – mahagonijem. Sljedeće godine je na mrtvom vezu u Piranu, a 1969. kupuje ga Vojko Benić za prijevoz soli i pijeska. Dvadeset godina kasnije preuređen je u turističke svrhe. Zatim ga 1989. kupuje Brodarska zadruga Labud iz Mrljana, 1990. u Betini dobiva sadašnji izgled.
Danilo Prestint
