Lokacija: negdje na južnom dijelu sjevernog Atlantika
Vrijeme: druga polovica 1991. Godine
Ime broda: “Kilchem Pacific”
Nakrcani polurafiniranim etilnim alkoholom, koji kao takav apsolutno nije preporučljiv za ljudsku konzumaciju – unatoč raznim pričama od raznih ljudi o nekim drugim raznim ljudima kojima to, navodno, ne bi predstavljalo nikakvu zapreku da potegnu kad ih uhvati kriza. A jedna od tih priča mi se urezala u pamćenje.
Ako je vjerovati pripovjedaču, izdešavalo se krajem 50-ih godina prošlog stoljeća na jednom od brodova „Jugolinije“. Navodno je Zapovjednik bio teški alkoholičar i kad je ostao bez ‘goriva’ nekako je uspio iscijediti alkohol iz magnetskog kompasa i, podrazumijeva se, popiti ga. Je li to bilo odmah nakon, ili je ipak proteklo određeno vrijeme nakon te nesretne konzumacije, čovjek je završio u mrtvačkoj vreći te bio iskrcan u jednoj od egipatskih luka.
Prije nego iti postavite pitanje kakve veze imaju alkohol, bilo koje vrste, i jeftini sat marke Casio, odgovor bi bio, iako bez neke očite logike, baš nikakve. Međutim, kao i svaka druga priča, tako i ova mora imati nekakav početak, pa i rasplet i kraj. Preporučljivo je da postoji i poanta, pouka i/ili poruka priče.
No, dakle: Sekondo, inače kolega s ‘Više Pomorske’ i ja smo sjedili u njegovoj kabini u popodnevnim satima i, kako bi se reklo, ‘mlatili praznu slamu’, pokušavajući potrošiti vrijeme do večere kad sam ja kao Terculjak u 17.30 morao mijenjati Čifa na mostu, u gvardiji, kako bi čovjek u miru pojeo zasluženi treći obrok u danu. Duljina trajanja spomenutog jedenja u miru je uvelike ovisila o osnovnim karakternim osobinama Čifa, pa su pojedinci to odrađivali u prihvatljivih petnaestak do dvadesetak minuta, dok je bilo i takvih koji su bez imalo srama ili obzira ostajali i po pola sata ili duže. A vremena su bila takva, ili smo mi bili takvi, da se suprotstavljanje nadređenom nije smatralo kao osobito mudrom idejom – ili pomalo od oboje.
Tu se opet nameće, poprilično logično, pitanje kako smo nas dvojica tijekom tog mlaćenja upravo te prazne slame došli na diskusiju, i to prilično žustru moram naglasiti, o ručnim satovima – ili preciznije našim ručnim satovima. Međutim, i za taj odgovor ostajemo uskraćeni, kako vi, tako i ja.
Ono čega se zasigurno sjećam bilo je Sekondovo isprdavanje s mojom ‘kapulom’ Seiko 5, na koji sam bio silno ponosan, a analogno tome i osjetljiv. Taj isti sat je bio prva konkretna stvar koju sam sebi kupio/poklonio od svoje kadetske plaćice, negdje u listopadu 1984. godine u Ceuti, španjolskoj luci u Maroku, koja je bila, a vjerujem i ostala, ‘tax free zone’. U ono vrijeme sam ga platio astronomskih 65 USD, što je bilo 15 USD više nego trećina mog mjesečnog deviznog dodatka. I onda on meni počne o mom ponosu i diki. A sve bi bilo jednostavnije i imalo kudikamo manje neprijatne posljedice da nisam bio lako zapaljiv s prekratkim fitiljem.
A ‘razgovor’ je tekao, otprilike, ovako:
Sekondo: “Šta tu kapulu nosiš na ruci? Treba ti za njega oružni list. Da ti padne na nogu slomilo bi ti stopalo“, naravno uz zlurado cerekanje.
Ja: “Barem znam da imam na ruci komad kvalitetnog sata, a ne ti to plastično smeće od 3 dolara, ako si ga i toliko platio“, samozadovoljno mu pariram i pokušavam uvaliti šut ispod pojasa.
Sekondo: “Zato me i nije briga ako kamo udarim s njime ili ga ogrebem. A ne ti, moraš tu kapuličinu pazit’ da njime ne takneš nešto.“
Ja: “Aha, moš mislit’. Baš me zanima šta bi se desilo mom ili tvom satu da padne na pod ili slično.“
Sekondo: “I da mi padne i razbije se, nije me briga, koliko sam ga platio.“
Ja: “Mene bi za moj bilo briga, ali mu se ne bi ništa desilo“, nisam mu nikako želio dati gušta.
Sekondo: “Ajde budi faca pa ga švikni u muradu kad mu se ništa neće desit’.“
Ja: “Daj mi navedi jedan dobar razlog zašto da bacim sat u muradu“, upitao sam ga, užasnut idejom.
Sekondo: “Da mi dokažeš kako je tvoj sat poseban i neuništiv.“ Guštao je kao gad, osjećajući da me drži u šaci.
Ja: “Hoćeš stvarno da ga bacim u muradu?“ U meni je kipjelo od bijesa i načetog ponosa, iako sam znao kamo me navodi.
Sekondo: “Ajde faco, baci ga, ako te nije strah da se ne razbije!“ Smijao se na glas, uvjeren u pobjedu i da to neću učiniti, a kasnije će cijeli brod znati da sam se prestrašio.
Skinuo sam sat s ruke, s tugom u duši, i šviknuo ga u muradu kakva dva metra udaljenu, ustao sa stolice, podigao sat s poda i vratio ga na ruku, kratko okrznuvši pogledom je li čitav. Nije bio ni ogreban.
Ja: “Sad je tvoj red pa isprobaj svoga, kojeg ti nije žao ako se i razbije“, likovao sam pobjednički.
Znao je da nema izbora nego učiniti isto ili će ga čitava posada, na čelu sa mnom, rastrgati od zafrkavanja do kraja ugovora, jer bih momentalno razglasio po brodu – isto što bi on bio učinio meni.
Ovaj put je on skinuo sat, vjerovatno s nešto manjom, ali ipak tugom u duši, i nešto ipak nježnije ga bacio u muradu. Još dok je letio počeo sam mu prigovarati da vara jer sam ja svoj sat bacio kudikamo jače. Međutim, u dodiru s lamarinom, plastika se rasula u komadiće.
Dok sam se u stolici previjao od smijeha, gledao ga kako sakuplja dijelove po kabini i slušao kako mene optužuje za razbijeni sat, uživao sam u neprikosovenoj pobjedi, svijetlog obraza, ponosan na svoju ‘kapuličinu’ poput oca malog djeteta koje je učinilo nešto uistinu spektakularno.
Dan danas smo dobri, iako se rijetko viđamo, obojica i dalje aktivni pomorci, Zapovjednici. A moj Seiko 5 poživio je lijepih dvanaest godina dok ga nisam ’96. zamijenio prvim modelom Seiko Kinetic.
Galveston Fairway Anchorage, North (SAD), 05. XII. 2019.
Kapetan Aron Baretić – ABe
