Naša sugovornica Maja Ercegović vodi vrlo zanimljiv život. Od svoje 17. godine radi na brodu „Moja Maja“ koji joj je pokojni otac Tomislav ostavio u nasljedstvo.
Ova svestrana žena u dvadeset godina navigavanja na brodu je radila gotovo sve – od poslova konobara do mornara, a od svoje 26. godine je kapetanica broda. Na Pomorskom fakultetu završila je smjer Pomorske tehnologije jahta i marina i Pomorski management te nosi titulu magistrice struke. Jedina je žena kapetanica na brodovima Kriljana i jako se ponosi svojim poslom. Prije nje, kapetan njihovog broda bio je njezin otac Tomislav, koji je plovio do svoje sedamdesete godine. Otac joj je, između ostalog, bio i brodograditelj, a „Moju Maju“ je samostalno izgradio.
S kapetanicom Majom plovi i njezin suprug Hrvoje, kuhar i strojar. Sretni supružnici i roditelji dvoje mališana upoznali su se na brodu, no ne na „Mojoj Maji“.
„Na brodu sam radila sve. Ne možeš odmah doći na rukovodeće pozicije. Dugo sam i konobarila. I sad, kad sam kapetan broda, uskočim gdje treba kad završim sa svojim poslom, operem, očistim, pomognem članovima posade. Ništa mi nije teško raditi.
Naš brod je brod za kružna putovanja po Jadranu. Ima 12 kabina, a maksimalni broj gostiju je 24. Ruta nam je južna Dalmacija, Hvar, Brač, Korčula, Vis i Dubrovnik. Svako nam putovanje traje sedam dana. Gosti nam budu Hrvati, Slovenci, Šveđani, Njemci, Australci, Amerikanci i Britanci. Bitna je kvaliteta usluge. S ljudima je najteže raditi. Sve ostalo na brodu je lako.
Na svoju prvu sezonu sam došla kad sam napunila 17 godina, bila sam maturantica. Htjela sam upisati srednju pomorsku školu, no moj tadašnji razrednik rekao je da to nije dobro pa sam se odlučila za opću gimnaziju, koju sam i završila. No, unatoč tome, opet sam završila u pomorstvu.
Moja obitelj je iz Vranjica i logično je bilo da ću nastaviti očev posao. Sina sam rodila 2012. i bila na porodiljnom osam mjeseci, a dok sam bila trudna s mojom Marietom radila sam sve do osmog mjeseca trudnoće. Rodila sam je 15. studenog, a sezonu sam radila do desetog mjeseca. Nije me imao tko zamijeniti, nisam mogla naći nijednog kapetana kao adekvatnu zamjenu i jednostavno sam morala raditi. Nije mi to teško palo.
Sezona nam traje od kraja svibnja do početka listopada. Iskreno, teško mi pada ne vidjeti djecu, ali posložim si u glavi da tako mora biti i moram se isključiti. Čujemo se svaki dan. WhatsApp je čudo tehnologije i bilo bi daleko teže bez toga. Godina 2020. bila je jedina kada nismo plovili zbog pandemije. U 2021. smo nešto sitno plovili, a tek ove godine zaplovili smo u punom jeku, kao i prije covid krize.
Kako je raditi s mužem na brodu?
U braku smo od 2009. godine, dakle 13 godina. Imamo jako lijep odnos pun poštovanja. Upoznali smo se na brodu, a zajedno radimo od 2007. godine. Hrvoje je prvo na brodu bio mornar, pa se prekvalificirao za strojara. Završio je kuharsku školu. Dok smo na brodu relativno se dobro slažemo. Ne miješamo se jedno drugome u posao.
Iskreno, odlučila sam preuzeti kormilo jer nisam htjela da se više u sred sezone tresem hoće li kapetan dati otkaz. Znalo nam se nebrojeno puta dogoditi da nam odu u sred sezone i onda nema tko ploviti. Nisam htjela više takve situacije. Imala sam oduvijek želju biti kapetanica, ali jedno je imati želju, a drugo uspjeti u tome.
Na brodu su kuhar i kapetan najproblematičniji. Za konobara se uvijek možemo snaći ako ode usred sezone, ali jako je teško pronaći dobrog kuhara i kapetana koji te do zadnje neće iznevjeriti. Tako smo moj muž i ja to lijepo riješili, ja sam kapetanica, on kuhar. Dobro smo uskladili da smo sami sebi šefovi i da ni o kome ne ovisimo.
Gosti ponekad ni do kraja tjedna ne shvate da smo u braku. Nemaju na kojoj osnovi to zaključiti. Brod nije mjesto razmjenivanja nježnosti, nego obavljanja dužnosti. Saznaju ako im kažu vodič ili konobar. Onda se šokiraju. Bude im to simpatično, steknu dojam da je to obiteljski posao pa im odmah bude ljepša atmosfera. Bude ponekad čudnih pogleda, no ne zamaram se time.
Kad me pitaju je li dobro za brak da ja i suprug skupa radimo, ne znam što bih na to odgovorila. Rekla bih da ako se ljudi razumiju, razumiju se. To je vrlo jednostavno. Nas dvoje se itekako dobro razumijemo i u zajedničkom životu i u poslu. Među nama postoji razina poštovanja te maksimalno pomažemo jedno drugome u svemu. Suprug i ja smo sasvim različiti tipovi ličnosti i različito percipiramo stvari i situacije. No, mom Hrvoju nikad ne smeta što sam mu nadređena na poslu i to je zato jer ja nisam takva da to naglašavam.
Ne volim naglašavati u razgovoru da sam kapetanica, a po mom izgledu nitko to nikad ne bi rekao. Gostima to nekad bude neobično, nekad simpatično, no svi to lijepo prihvate i još kad vide da muž sa mnom radi svi se oduševe. Kad sam bila mlađa, nisam zamišljala da ću se baviti pomorstvom i imati svoj brod.
Dok je Vaš otac bio kapetan „Moje Maje“, što ste vi tada radili?
Bila sam mornarica i konobarica. Tatina želja bila je da od njega preuzmem posao. Uvijek je imao viziju da ću ploviti i nastaviti njegov put i poziv, no to mi sam nikad nije izravno rekao. Rekao je to svima ostalima osim meni. S druge strane, mama je uvijek mislila da ću imati normalniji posao od ovoga. Ona ne voli brodove ni more.
Svjesna sam toga da nikad ne bih završila u pomorstvu da se otac bavio nečim drugim. „Moju Maju“ je 2001. godine izgradio moj otac. On mi je dao orijentaciju i smjer za život. Mogla sam završiti bilo koji fakultet. Jedna moja ljubav bila je i medicina, ali ljubav prema moru je prevagnula. Dok sam studirala, neki profesori su znali da radim na brodu.
Ljudi za ovo moraju biti tvrdi i prema ovom poslu ih vuče isključivo strast i ništa drugo. To nije jednostavno jer si zarobljen. Tu si gdje jesi i tvoja je svrha biti drugome na raspolaganju. Ima dosta ljudi što nakon par godina više ne mogu ploviti pa odustanu.
Je li Vama ikada došlo da odustanete?
Nikad. Ne znam čime bih se bavila osim pomorstvom. To mi je u krvi. Dio je mene, volim ovo. Prilagodila sam se ovom načinu življenja i dobro mi je. Muža bih mogla zamisliti u nekom drugom poslu, nekom mirnijem, a sebe ne.
Htio ne htio, četiri si mjeseca odvojen od doma, nemaš svoje privatnosti ni slobode. Za to si stvoren ili nisi, ne može to svatko. Ja srećom mogu, u tome sam se pronašla i ne osjećam se zarobljeno. Dani su puni izazova, sama sam sebi šefica, a to je i dobro i loše. Sam planiraš, sam odlučuješ. Ovisi iz kojeg kuta se gleda. Ja na život uvijek gledam pozitivno pa je meni to itekako dobro.
Jedina sam žena kapetan od svih brodova Kriljana. Ovaj posao mi je u krvi, bio mi je normalan slijed događaja da naslijedim svog oca i nastavim obiteljski posao.
Znam si reći tu i tamo „Majo, moj Bože, što si ti ovo izabrala, što si mislila?“ A nisam ništa zamišljala i ispalo je odlično. Samo eto, život na brodu bez djece bude mi prazan pa jedva dočekamo da ih zagrlimo i poljubimo. Naša kćer jako voli more i voli biti s mamom i tatom na brodu, dok naš sin Toni baš i ne voli more. On je matematičar, nema afiniteta prema brodu. Kompletne su suprotnosti.
Bude tu i lijepih i ružnih iskustava. Svašta smo doživjeli. Bilo je ljudi što su se na brodu zaljubili pa se javili nakon par godina da su se oženili i dobili djecu. To mi je uvijek prekrasno čuti.
Imate li uvijek iste članove posade ili se ljudi iz sezone u sezonu mijenjaju?
Ponekad se promijene. Dođe do zasićenja u poslu pa ljudi više nemaju volju ploviti onda smo primorani naći novu posadu. Uvijek težimo zadržati svoje ljude, ali Bože moj, svatko ima svoje privatne planove po kojima se vodi i kojima daje prioritet.
Članovi posade su mi svi jednako važni i bez njih ne mogu raditi. Sama ne mogu. Ako je ijedna karika slaba, sve pada u vodu. Svaka uloga na brodu je važna. Uvijek se čovjeku treba dati na važnosti i ja se nikad ne derem na svoje ljude. Držim se toga da se apsolutno sve može i mora riješti razgovorom. Tako radim i time se vodim. Trudimo se i ja i suprug da svi na brodu budu zadovoljni i da uvijek vlada sklad među posadom i dobro nam ide.
Članovi moje posade su sve muškarci. U početku nije uopće bilo jednostavno. Nije bila stvar toga što sam bila mlada, nego stvar percepcije društva kako je to muški posao. Poslije su se s tim pomirili.
Pomorci su i dalje najčešće muškarci. Žene su u ovoj struci manjina i tako će zauvijek ostati. Meni osobno to ne smeta, ali bih ponekad voljela da me se jednako vrednuje kao i muške kapetane. Ponekad imam osjećaj da ljudima nisam dovoljno dobra u poslu samo zato što sam žena. Imam dojam da me etiketiraju zbog spola kad kao kapetanica nešto kažem, a da im je kapetan muškarac, mislim da bi ga drukčije gledali i doživljavali.
Sve su to predrasude. Naravno da ni jedna žena ne može fizički “potegnuti” kao muško, ali kao kapetan treba dobro predviđati, imati osjećaj za prostor te iskustvo. Iskustvo je najvažnije i s njim sve dolazi na svoje mjesto. Kad ti unaprijed znaš odakle će zapuhati vjetar i kakvo će biti vrijeme, to nema veze sa spolom, nego s tim da si iskusan kapetan.
U ovom poslu žene su uglavnom sobarice i konobarice. Muškarci su drukčiji. Nema u njih puno razgovora. S njima se priča o drugim temama. Filteri, gorivo, gdje je tko što nabavio od tehnologije. Muškarci nikad nisu ljubomorni što sam kapetanica. Bitno mi je da posao funkcionira, a kako se oni osjećaju što sam kapetanica, nije me briga. Imam svoj đir i ne zamaram se puno tuđim mišljenjima. Doduše, znala bih se susresti s kompleksima mornara, kao neće on slušati žensko. Brzo bih ja to riješila.
Bude li na brodu teških situacija i kako s tim izlazite na kraj?
Što se tiče gostiju, prije bih puno više primala srcu neke situacije, a nakon nekog vremena sam shvatila da se ne smijem uzrujavati. Nije vrijedno toga. Rekla sam sebi da si neću dopustiti da se razbolim jer netko nije dobio ono što je očekivao da će dobiti. Nisam ja kriva što ponekad po tri dana pada kiša, a gosti žele ići na izlet biciklom. Očekuju ako im je rečeno da će točno tada voziti bicikl da im ja to moram omogućiti. Prije bih se trudila to ljudima kompenzirati, sada sam shvatila da na to nemam nikakva utjecaja. Ne mogu protiv vremenskih nepogoda. Ne zamaram se onime što ne mogu promijeniti. Dam sve od sebe da tehnički dio posla bude izvrstan, ostalo nikome ne garantiram, niti mogu. Muž je što se toga tiče malo dramatičniji, ja flegmatičnija i dobro je za posao.
Naravno da mi ponekad bude teško, pa nisam ja od kamena. Povučem se malo u kabinu, čitam neku knjigu. Od plača nema kruha. Tu sam gdje jesam i sve prođe, i dobro i loše. Uvijek dođe bolje, time se vodim. Posao je užurban pa se nema vremena puno misliti o nedostajanju i ostalim stvarima iz života. Na brodu je posao u fokusu. Moraš se isključiti jer drukčije ne možeš izdržati.
Jedino nam djeca fale, a naš Toni ponekad zna upitati: „Hoće li doći ljeto da ću moći biti s mamom?“
Ne možeš svom djetetu pružiti zagrljaj ni dati poljubac. Ali kad bih stalno na to mislila ne bih mogla raditi ovaj posao. Novcem se nikad ništa ne može nadoknaditi, ne postoji emotivna refundacija. Možeš uvijek kupiti igračku, ali ne možeš time nadoknaditi propušteno vrijeme. Rekla bih da je moj desetogodišnji sin radi prirode mog posla puno samostalniji i zreliji od svojih vršanjaka. Morao se prilagoditi i jako sam ponosna na njega radi toga kako je zreo i pametan za svoje godine.
S druge strane, ljudi koji rade na kopnu, u uredu, posao od 8 do 18 sati isto tako svoju djecu jedva da vide. Pravo je pitanje koliko mi u biti kvalitetnog vremena provedemo s djetetom. Oduvijek je bilo tako, čak i našim roditeljima. Dok su roditelji radili, čuvale su nas bake i djedovi. Drukčije se ne može. Raditi se mora.
Ne valja puno razmišljati što sve s djecom propuštamo dok radimo jer je to ista stvar kao da na poslu stalno mislimo kako je sunčan dan i kako bi bilo divno umjesto na poslu piti kavu na suncu na rivi. Tada posao pati i gubi se svaka nota produktivnosti. To nije dobro ni za nas ni za posao. Ne može se od nerada živjeti.
Ja sam odabrala pomorstvo, netko drugi svoj posao. Svatko bira svoj život i kako će ga živjeti. Ja sam svojim itekako zadovoljna. S obzirom na to da sam radoholičar, volim raditi i biti korisna, ali uvijek kad sam doma svaki slobodan trenutak iskorištavam da budem s djecom.
Katarina Mitrović
